понедељак, 09. јануар 2012.

Mostalgija moja sveprisutna (5.dio)


Šta dalje?Gdje odlutati,kojom džadom proći?Pred čijom avlijom zastati,a da ne krene bujica?Ili hodati ne obazirući se na ono, na šta oči lete,a srce pita-sjećaš li se?Evo i sad tuče,a nisam se ni makla sa stolice.Bije u nekom buntovničkom ritmu,skoro da guši.Polako,smiri se,ići ćemo,pa se nauživaj svega.Samo, nemoj meni da se žališ, što tamo nije sve kao prije.Evo vodim te na Šemovac.Znam steglo si se i onda,kad sam te vodila ,poslije dugo vremena.Sjećaš li se da nije bilo ni one kapije,ofarbane tamno smeđom bojom,uvijek otvorenog,jednog krila.Samo krik ruševine i praznina,nigdje nikog.Ti se steglo,oči plaču.Šta je ostalo meni nego da odlutam kroz tu istu kapiju u neke daleke godine...
Topao dan,onaj naš,samo naš,modrog neba i tišine.Čini se, da cijeli grad poštuje kućni red, osim nas četiri.A i kako da ga poštujemo? Vratila se iz Zagreba,puna utisaka,puna novih dječijih pjesmica.Ako nas odmah ne nauči,prođe voz!Učiš i naučiš.I evo zapamtiš za cijeli život,pa onda naučiš  i svoju djecu.Tako se uči temeljno.A ona, zaboravila!Zaboravila pjesmicu,ali baštu nije ni jedna od nas.Skoro smo se sjetile bašte i zida i svih igara,ali im ja nisam rekla nešto.Svaki put kad pjevam "Mostarsku mati" ja u glavi vidim baš tu baštu.Zašto baš nju?Zašto ne onu ,od preko puta,preko Radobolje,onu sa najdivnijom japanskom jabukom?Ne znam!Nekako mi je valjda ova baš onako prava ona mostarska,baš za tu pjesmu.Sjećam se i nečije prve Barbike i teka s vjeronauke,slika po zidovima,toplih riječi,jednog paprikaša i još mnogo sličnih stvari.Svašta ima u ovoj mojoj ludoj glavi.Nego računam, bolje  da ima,nego da je prazna.
Hoćemo li dalje?Hajde idemo na Bulevar!Šta je,frka?E,frka je i glavi,pa ipak ide.Znam,nema više ničeg da liči na ono nekad.Pa čak ni onog grafita,sa zadnje strane "Rin"-a,za kog me uvijek intrigiralo,ko je siš'o baš dole da ga napiše.A ako me slučajno pitate,šta je pisalo-iskreno,pojma nemam,zaboravila sam.Od svih tadašnjih grafita pamtim samo jedan,malo neprikladan za priču,ali meni tako drag.Reći ću samo da mu je autor Radovan.
Mnogo slika nosi moj ringišpil s ovog mjesta.Valjda zato što nam je ono bilo i Meka i Medina,Jerusalim,Međugorje,Sveta gora i Tjentište i Kadinjaca.Svetilište i hodočašće moje i još nekoliko generacija,u ona dva dana vikenda.Najmnogoljudniji korzo ikad viđen.Kako nismo izlizali onaj asfalt,ne znam.Mladost-ludost,pa šta!?Neka je!Kome nije taj period života najljepši?Eto ti sad pa se prisjećaj svih laganih šetnji kroz onu gužvu,pa po sto puta prođi istim putem,jer onog nekog nisi vidio(vidjela),nisi se očešao(la) ono k'o slučajno o njegovo(njeno)rame.Stani na mostić , gledaj u vodu i,slušaj pjesmu i traži pogledom željeno lice.Eeee,to su bili dani,da ne kažem noći,zvučalo bi pretenciozno.I nemojte me pitati zašto nisam pomenula ovaj ili onaj kafić!?Ja sam imala neke svoje omiljene,svi vi neke svoje.Ko bi tu kome ugodio?
Gdje ćeš sad?Ne mogu da se odlučim gdje da te vodim.Sve mi se nekako čini,da smo se ti i ja ponašali kao turisti u ostalim djelovima grada.Stvarno!Podhum,Panjevina,Zahum,Balinovac,Đikovina,Bijeli brijeg,Strelcevina,Rudnik,Zgoni,Avenija, Centar II,Carina,Pasjak,Mazoljice,Brankovac,Cernica,,Musala,Rondo,šta smo uopšte tražili tamo!?Da,šta li smo to tražili?Ma bilo je uvijek nešto za tražiti i pronaći.Zato smo valjda i istraživali,šta to ima tamo skriveno,od pogleda javnosti.I bilo je lijepo,moraš priznati.Bilo je lijepo i ono javno,vidljivo svima,onako reprezentativno,prepoznatljivog mostarskog šarma.Ono što ponesemo sa sobom,ma kud da krenemo.Ono što zapravo tražimo u nekim drugim dalekim mjestima i vječito upoređujemo,šta je i gdje ljepše.Po čemu je to njujorška Peta avenija ljepša od naše?Gdje piše da je Kopakabana ljepša od bilo kojeg našeg pijeska????Milion pitanja,dva miliona odgovora.
Gdje god da krenemo sad,svejedno nam je.Oči će vidjeti jedno,glava će motati stare filmove,a ti ćeš tući u onom svom ritmu koračnice.Svaka stopa i svaka ćoša te na nešto sjećaju,nije ti lako.Tvoja luda gazdarica pamti takve sitnice,da će je ako ih bude napisala,strpat u najbližu ustanovu zatvorenog tipa i izgubiće ključ.I tebe su mi rekli da vežem!Ne znam mogu li,a da budem iskrena,ne želim?!Ko će mi se onda svađati s razumom?Ako tebe umirim,sve sam izgubila!Džaba mi sjećanja,ako ti ne zaigraš.Neka mi tebe,tako velikog i toplog.Slobodno tjeraj i suze nek klize.Ma nikad me nije bilo sramota da plačem.Otplakala sam stotine tuđih muka i tuga,pa mogu valjda i ovu svoju.I može se promijeniti hiljade država i njihovih imena,himna,pasoša,zastava i grbova.Mogu nas trpati u razne torove,poturati nam riječi u usta,mogu nas i prezirati,mogu nam se i rugati,ne hajemo.TI I JA OSTAJEMO ONO ŠTO SMO UVIJEK BILI!Ti me držiš u životu,ja te slijepo slijedim,a njega nosimo i volimo zajedno.I TAKO ĆE BITI DOK JE  NAS!
Sklopiću oči,da ne vidimo,samo ćemo da osjećamo:žubor Radobolje kroz Gospin park,šuštanje platana na Lenjinovom šetalištu,miris rose u Velikom parku,okus vode na česmi u Fejićevoj,gužvu na putu do Nove gimnazije,muziku,smijeh,radost...
Sve dok osjećamo znači da smo živi,a dok smo živi znači da ima nade.Kažu da ona posljednja umire,a ja se nadam......

Нема коментара:

Постави коментар