среда, 26. децембар 2012.

ČEKAM ODGOVOR

Valjalo je danas privesti kraju obaveze prema državnim institucijama,pa krenuh do Poreske uprave,po neku potvrdu.Onako u prolazu i u pauzama brisanja nosa,osmotrih grad.Turobno je jutro osvanulo.Nema nešto previše prolaznika(možda je bilo rano),nema mnogo poznatih likova.Nikoga ko bi se pojavom istakao i "upao u oči".Onako,neki prosječan narod.Jedina uočljiva meta su radnici,koji već danima kite gradske ulice i trgove.Kad završe i ako padne snijeg,grad će noću  tako osvijetljen i blještav izgledati divno.
 Sve u svemu,jedan običan zimski dan u kojem imaš posla s šalterskim i kancelarijskim radnicima.Jedan od onih dana kad ti se od same pomisli šta sve treba da završiš,smrkne i prije nego je svanulo.Običan,dok me slijedeća stvar nije toliko dojmila,da sam morala "pristupiti" tastaturi i blogu.
Naime,sjedim učtivo u kancelariji i čekam da čiko,koji mijenja našeg referenta unese sve potrebne podatke u svoj računar i konačno mi izda željenu potvrdu.Utom uđe žena,pomalo smušena,ali ljubazna.Iznese svoj problem,pa predloži da sačeka napolju,dok gospođa(tj.ja) ne završi i izađe.Imala sam sasvim dovoljno vremena da je osmotrim od glave do pete,kako to već žene rade,da je prepoznam i da se zabezeknem.Ona mene nije prepoznala.Nismo se odavno ni vidjele,možda me je i zaboravila.............ma nije ni važno.Ko sam ja u njenom životu.Možda se nada da nju neće prepoznati,ovako bezličnu,s 15-20 kg viška,bez frizure,bez šminke,nekih grubih i nenjegovanih šaka...............Na mah,kažem sebi da nije ona.To samo neko liči na nju.
Ma ona je,ta nisam je jednom vidjela.U raznim izdanjima,na terenu,u kafani,na žurkama,na kafama....na........
Onda se zapitah kako jedna vrhunska sportistkinja,reprezentativka od svoje 19 godine,kapiten,jedan od najboljih bekova s jugoslovenskih prostora,osvajač nebrojeno mnogo titula i nagrada,može dovesti sebe u ovako izdanje.Draga moja,pa nemaš ti 403,već 43 godine!Gdje ti je nestala ona gordost,ona visina,onaj stav?Gdje si nestala TI,kojoj nisu mogli vodu prinjeti?ŽENO šta se desilo s tobom?
Razmišljajući tako o njoj,dok mi se negdje u malom mozgu kao podloga vukla Balaševićeva "Bože,Bože" sretoh jednu moju pacijentkinju,Romkinju.Težak život ima,jadnu sudbinu,vječitu besparicu,ljubomornog muža alkoholičara,probleme s familijom.Ali ona blista.Naprosto blista.Sredila se maksimalno,našminkala se,
dostojanstveno korača.Rođendan joj je.Stalo joj je da bar danas izgleda lijepo i privlačno.Uspjela je!
........Šta nam to odredi do koje ćemo mjere propasti i promijeniti se na gore?Šta je to što nas navede da se
zapustimo i fizički i psihički?Ko nam dozvoli da izgubimo ono "JA",ono "JESAM"?Gdje se izbriše nešto što si bio,što si značio?Razumljivo je da godine čine svoje i da smo iz dana u dan stariji,ali ko je donio odredbu
da treba da smo neprepoznatljivi?Ko vuče konce i igra se? Mi sami ili.........Čekam odgovor!

понедељак, 24. децембар 2012.

PRIZNAJEM;JESAM

Evo priznajem
da sam te voleo...
Priznajem samo sebi,
jer tebi ne smem.
Voleo sam te
i kad sam voleo druge,
kad sam govorio da te ne želim.
Voleo sam te
kad si nestajala
i kad si se vraćala,
kad si se smejala
i kad si plakala.
Voleo sam te u svitanja,
voleo te u snovima,
voleo te u mraku,
dozivao noćima.
Voleo sam te i
onda kad sam govorio
da si teška,
da me ne poznaješ,
da nismo jedno za drugo.
Voleo sam te
beskrajno,divljački,dugo.
Priznajem,jesam,voleo sam te.
Evo priznajem tebi,
jer sebi ne smem.
Volela sam te
kad to nisi tražio,
kad si me psovao
i omalovažavao.
Volela sam te u sumrake,
volela na javi,
volela te suludo,
patila tiho.
Volela sam te i kad si odlazio,
volela te kad si se vraćao,
volela sam te
beskrajno,divljački,dugo.
Priznajem,jesam,volela sam te.
                                                                    24.12.2012.

четвртак, 20. децембар 2012.

PODVLAČIM CRTU

Godina broji sitno i taman mogu i večeras podvući crtu  i istresti sve utiske,sakupljene prethodnih dana.
Više se ni ne mogu sjetiti šta sve nisam radila i kako se sve nisam osjećala u ovoj godini.Puno rada i truda je uloženo u svaki dan.Mnogo sekiracije,organizacije,patnje,boli,sreće,radosti,ushićenja i neizmjerna količina ljubavi.Odrekla sam se nekih stvari koje su mi jako bitne,na uštrb onih koje su mi jako bitne ili će tek biti.
Savladavala prepreke,stepenice,padala i dizala se,borila se i predavala,posustajala,gurala i na kraju izgurala.
Sve u svemu jedna prosječna godina,gledano iz ugla neupućenog čitaoca.
 ALI (s razlogom veliko ali) kad prelistam đačke knjižice moje djece,pobrojim sve nagrade i zahvalnice koje su osvojile Lazarice,pogledam na ovu građevinu u dvorištu,na broj novostečenih poznanstava i prijateljstava,
na svoj trenutni status u nekim "važećim" krugovima,ja sam "na konju".Ova godina je bila više nego dobra.
Iz odnosa, nekih nepoznatih ljudi,prema meni,stekla sam utisak da sam dobar čovjek.Odnosno,da ne budem
lažno skromna,znam ja da sam dobar čovjek,ali mi njihove reakcije u interakciji sa mnom potvrđuju moje mišljenje.Čak i za neki stepen dobrote više.To nekako daje elan.Podmazuje stazu ka naprijed.
Ako neko, za vrlo kratko vrijeme provedeno u saradnji s tobom,iz tvog sasvim normalnog ponašanja i redovne komunikacije s drugima,osjeti da si dobra osoba i pri tom te i daruje,onda imaš debelu potvrdu da vrijediš.Ako te pitaju za mišljenje,ako ga uvažavaju,ako te poslušaju,ako te žele pored sebe,znači da vrijediš.Ako te traže,znači da te vole.Ako te vole,onda je sve lakše.
Ne može se od te ljubavi osigurati nafaka,ali može duševna satisfakcija.A ako imaš satisfakciju,imaš sve.
 Provela sam zadnjih nekoliko dana sa tinejdžerima iz Slovenije i njihovim nastavnicama.Odradili smo jedan
veliki projekat zajedno.Napravili smo jedan ogroman korak u zbližavanju omladine i razvijanju ljubavi prema
drugim narodima.Pokazali okruženju da se pogrešno separatisati i zatvarati vrata stražnjicom.Da za ljubav nisu potrebni pasoši i vize.Da se sa malo dobre volje može postići mnogo toga.
Da treba htjeti,smjeti i željeti!
Samo hrabro,dragi moji!Svaki novi dan je veliki zalogaj.Ako ga s razumijevanjem ne sažvaćete,možete se zagrcnuti.
Otpjevali smo i himnu,nekad nam zajedničke države-veliki zalogaj,ali ipak sažvakan-moji snovi se polako ostvaruju.

петак, 23. новембар 2012.

VATRENO KRŠTENJE

Pojma nemam što se to tako kaže,ali nije ni bitno.Elem,fino mi se kockice složiše,da baš kad slavim 3000 pregleda bloga imam razlog za novu priču.
Dok sam bila mnogo,mnogo mlađa,cilj mi je bio da jednog dana položim vozački ispit i da eto,koristim vozačko znanje,baš u nekoj nuždi.Što se kaže "za ne daj Bože".Stremeći svom cilju,postavljenom takvim kakav jeste,stvorila sam averziju prema vožnji,odnosno upravljanju motornim vozilom.Još malo pa će mi dozvola biti punoljetna,već sam je jednom produžavala i moram priznati,da mi je u obe slika baš bila lijepa.
Za ovoliko godina nakupilo se tog "za ne daj Bože",za moj ukus i previše.Što je najgore,uopšte nisam loš vozač,ali jednostavno ne volim da vozim.Nisam od tipova koji se nauče na jedna kola,pa se u drugima pogube.Ma jok brate.Vozila sam sve i svašta.I svukud,od makadama,preko rupčaga,seoskih i magistralnih puteva,do autoputa i beogradske Gazele u "špicu".Ko je probao,zna o čemu govorim.Napabirčila se neka četvorocifrena brojka.Možda ne prevelika,ali svakako dragocjena i sa određenim kuriozitetom.
Naime,nikada  me,ali doslovno nikada nije zaustavila policijska patrola.Nikada,do jutros!Valjda za sve postoji prvi put,pa i za ovakve stvari.Mislila sam da ću da umrem.Međutim kad si ispravan,sve prođe tako lako i bezbolno.Morala sam čovjeku reći da mi je to prvi put........Njegova blaga nevjerica....ali,poslije onog
"majke mi".......bio je siguran da govorim istinu.Ne znam ni kako se zove,nisam znala ni ja kako se zovem,ali
je vrijedan priče.Od ovog 23.novembarskog jutra u 02:20 u Ćićevcu,nisam više vozačka virgo intakta.
Ne volim da vozim,a da pijem volim.Kako to ne ide zajedno,a ideš na slavu u drugi grad,moraš se nekad i žrtvovati.Pusti supružnika da pije i da se opusti,a ti popij nešto kad dođeš kući,baš kao i ja sada.
ŽIVJELI!!!

среда, 21. новембар 2012.

***

Pobjegne mi misao,koju bih da izgovorim glasno.....................A suza sklizne sama,ne tražeći dozvolu oka.
Ostane samo ono nešto........za šta ne postoje riječi..........Ona neprevladiva bol zbog gubitka......Ona tama
crna rupa.............onaj bezdan.............Preplave talasi sjete osmjeh...........navuče se neka koprena.............

i traje
.

петак, 9. новембар 2012.

STARI I JA

Drugovali smo......voljeli se,jadali se jedno drugom........ja tebe poštovala,ti meni izlazio u susret.....drugovali smo,ali to bješe davno.I dok si se ti uzdizao u svom monumentu,prkosio zubu vremena,ja sam stasavala,odrastala i bila ponosna na tvoje postojanje.
Onda sam morala otići,ostaviti tebe i mnogo štošta.Otišla i ponijela te sa sobom...............................................
Onda si pogodjen ili nisi,onda si umro ili nisi,onda si pao ili nisi......morao si skočiti valjda..............
Dan tvog skoka je dan mog rođenja.Čudne li sudbine...........I izronio si,za one koji te vole.....izronio si bijelji i sjajniji i opet se sunčaš,opet prkosiš vremenu i ljudima.
Tvoju smrt pamte i čuvaju od zaborava mnogi..........moje rođenje,samo rijetki.
Čudne li sudbine,Stari moj,ali tako ti je to u životu.

недеља, 28. октобар 2012.

OSVRT

Što je bliže sve više razmišljam
vidim li išta kad se osvrnem
i kakav su pakleni plan
tog dana za me zvijezde skovale.
Jesam li prešla polovinu puta,
kuda uopšte duša  luta,
ima li zrelosti u ovoj brojci
ili putujem ko brod u boci.
Ostaje li dovoljno vatre i dima,
dovoljno mene,za godine duge,
dovoljno ljubavi,radosti,sjete,
dovoljno srca nježnog poete.
 Koliko će još čučati
onaj djevojčukak šašavi,
hoće li i kada odrasti i
početi životu prkositi.


понедељак, 10. септембар 2012.

RAZMIŠLJANJE

Šta istina ima od laži
šta laž od istine ima,
ako su i nož i kolač
u tuđim rukama.
 Do juče blatište
rodno gazili,
a danas tvojom
kaldrmom šeću
i svoju volju nameću.
Nepismeni nad pismenima,
suludi nad normalnima,
divlji nad krotkima,
nemirni nad mirnima.
Iskvarenog govora,
podvale sramne
pred njegovu kuću,
njegovom slovu.
 

субота, 25. август 2012.

GORE GORE GORE

Što više razmišljam o aktuelnim požarima širom Hrvatske,Bosne i Hercegovine i Srbije,sve mi kroz glavu
češće prolazi replika iz filma "Braća po materi"-"Nije Dinara sama planula"!.Ne zalazim u samu tematiku filma,nego u faktor uzroka.Čini mi se da je ustvari ljudski-baš svaki put.Nebuloze tipa'požar izazvan velikim vrućinama' ne prolazi više ni kod male djece.Da velike vrućine izazivaju takve požare,cijela Afrika bi bila bez ijedne travke.Ne bi bolje prošla ni Južna Amerika.Dajte ljudi,molim vas!Za sušu je sasvim razumljivo kako nastaje i tu krivca možemo naći u visokom gospodinu Celzijusu,ali ovakve lomače i paklene vatre,Boga mi,jok.
Sinoć izbio požar na Tari,nešto iza 20 h.Jesu vrućine velike,ali na planini i po mjesečini u to doba vala nisu.
Možda je varničenje niskonaponskih vodova!?Pa koliku varnicu baca taj vod i što se te instalacije ne održavaju redovno?Nije onaj Tesla trebo ništa  izmišljat!Mogli smo fino sjedit u mraku ili užgat petrolejku,pa
polako.I kako to da je baš na tim mjestima požar?Vrućina je i u gradskim parkovima i u avlijama i na izletištima,pored rijeka,pa ni jedno od njih ne planu.
Uvijek su mjesta jako šumovita,nepristupačna za vozila za gašenje požara ili nema dovoljno ekipa da ga ugase,a često se šire od ljudskih naselja ili ka njima.Svojim ušima sam sto puta čula molbe da se ne pale
strnjišta,a onda sam sto puta vidjela da su upaljena i da vatra nekontrolisano gori.Strašno!
E Balkane moj jadni i kukavni,ako te ne ubiju vode i zemljotresi,satrće te vatre.
Nije ni jedna "Dinara" sama planula,ako nije od Boga,onda je od ljudi!


петак, 3. август 2012.

NEŠTO IZMEĐU SKADARLIJE I MENE

 Negdje s proljeća,ustvari,kalendarski je još bila zima,srele smo se Skadarlija i ja.Nije to bio naš prvi susret,
ali je bio daleko intimniji od svih dotadašnjih.U mnogome je razlika kad negdje dođeš samo da se provedeš
i kad na takvom nekom mjestu radiš.Neopisiva razlika.Ostanu ljudima u sjećanju dobre kafane,vrhunska
hrana i odlična muzika.Nekad se vraćaju na ista mjesta,da obnove užitak.Užitak koji traje dok se ne plati ceh i ne napusti dotični objekat.Ostane,ruku na srce, i poneko sjećanje na neki dobar vic ili geg i to je sve.
Potpuni užitak imaš, samo onda kad si u prilici da neko mjesto doživljavaš od ranog jutra do kasnih večernjih
(pardon,ponovo ranih jutarnjih)časova.Prošlo je od tada osamnaest godina,a moj užitak još uvijek traje i čast mi je.
Prije svih onih dnevnih gužvanjaca,rijeke znatiželjnih turista(bilo ih je i tih "ne ponovile se" devedesetih godina
prošlog vijeka) i đaka iz obližnje škole,pješačeći od "Zelenjaka",preko Trga Republike,između Dom-a JNA
i neke simpatične prodavnice(u kojoj sam od prve plate kupila šoljice za kafu) uvlačila sam se u Skadarsku.
Nevjerovatno je kako noge koračaju drugačije kad se dočepaju kaldrme.Kao mlad ždrebac kad osjeti meku zemlju,sve pocupkujući,s kezom od uha do uha,sjurila bih se niz nju,do posljednjeg lokala(danas ne postoji čini mi se više ni jedan od njih) s lijeve strane,tik iza školskih prozora u sijenku velikog drveta.Moj
poslodavac je posjedovao dva lokala,prvi i posljednji u nizu,tako da smo mi(uposlenici) "harali" priličnim
parčetom ulice.Djelatnosti su nam se smijenjivale i bile raznolike,ali sve u službi zadovoljenja ljudskih potreba
za jelom,pićem i pušenjem.Hedonisti uvijek privlače hedoniste.Pronaći takvo zadovoljstvo u tako ekonomski
gadnim godinama,bio je pravi uspjeh.
 Ono u čemu se ogledao moj hedonizam bila je slika koju sam svaki dan bila u prilici da gledam i doživim.
Starost ulice,kaldrma,načičkani lokali,stare zgrade,mnoštvo ljudi,muzika.......bila sam svaki dan u "mom
mostarskom starom gradu".Onaj komad samo mog neba,onaj samo moj oblutak,dočaravala mi je jedna od
najstarijih beogradskih ulica,stotinama kilometara daleko od one moje,koju nosim pod rebrima.
Svakodnevno provoditi vrijeme na jednom takvom mjestu donosi sobom potpuno drugačiju sliku o životu.
 Otvaraju ti se neka čudnovata vrata,kroz koja možeš ući u sve nivoe ljudske svijesti,ali i podsvijesti.
Postaneš neko sasvim drugačiji,izdigneš se iznad mnoštva mediokriteta,pa i iznad sebe samog.Bude ti čast
što jednog(i neponovljivog)Momu Kapora pozdraviš sa "Dobro jutro,čika Momo" ili mu odneseš box(šteku)
Kenta "na noge",baciš pogled na slike izložene u galeriji,razmijeniš po koju pametnu,ali mu ne tražiš autogram.
Kao snoviđenje se pred tobom pojavi tvoja televizijska simpatija(zbog koje pocijepaš tene,tražeći njegov stan po Novom Beogradu) i onda umjesto da se zbuniš i pocrveniš,da ga mucajući pitaš šta želi,ti zbuniš njega pitanjem o sladoledu i kašlju.A ujedno se i razočaraš njegovom visinom i bojom glasa.Ma evo ti cirage
i haj" briši Bakočeviću,nikakav si frajer.
Ili kad znaš da će Bajaga te večeri sigurno nešto smotat(samo je pitanje šta),jer si mu upravo prodala Rizle.
Kad Žika Obretković dođe i pjeva samo tebi svoju čuvenu pjesmu o salati.
Kad............Kad ti kroz vrijeme i život prođe mnoštvo likova,od predsjednika masonske lože,preko pilota
borbenih aviona,glumaca,pjevača,slikara,trgovačkih putnika,pa do tog ubogog Žike........kad si dobar s čuvarom pivare,pa u zamjenu za rakiju,dobiješ nepasterizovano pivo(bije za vrat),kad si inspirisan da pišeš,
kad ti nije teško da radiš po dvanaest i više sati,kad se ispred iste tezge na Bajlonijevoj pijaci sretneš s Rambom Amadeusom,a on ti ustupi prvenstvo kupovine.......kad........kad je "silikonska dolina" bila misaona
imenica.............kad sam mogla parčencetom srca reći da volim Beograd.Ustvari ga prezirem.Samo je ta ponosna stara dama jedino mjesto koje volim i na kojem sam se osjećala moćno i svojom.
Možda ovo nikad i ne bih podijelila s vama,da me jedna balada nije takla.
http://www.youtube.com/watch?v=1W0L-v2NlRk
Negdje u dubinama srca i ove blesave duše,probudila je sjećanje na neke dane.Dane provedene u mom gradu i u onoj tajnoj vezi između Skadarlije i mene.

субота, 14. јул 2012.

TRIPTIH

Kad  ukućani vide da sam se naoružala cigarama i nekim napitkom,primakla stolicu uz laptop,odmah konstatuju-"Opet pričaš s dušom".Jeste pričam,pa šta!?Osim što me zabole prsti od kuckanja,ništa mi drugo ne fali.Elem............
   I ove su društvene mreža postale dosadne do boga miloga.Trenutno mi više liče na društveni otpadak,
asocijalnu pojavu.Svak se o svom jadu zabavio i nigdje društva kad ti treba.Ili sam ja previše prisutna(kao
izrazito socijalan tip) ili ostali glume da nemaju kad i da im ništa nije interesantno?Bilo kako bilo,nema zabave duže od 15 minuta,a i to ako se potrudiš da je sam osmisliš.Zaključak-najbolje je kad ti je muž kući-sigurno nije dosadno.
   "Majka dve devojčice,a izgleda zanosno-možete li da poverujete"........."Kakav dekolte-slažete li se"...........
"Poznata pevačica pokazala noge(pa slika nogu)-da li bi ste vi sebi ovako što dozvolili".................................
"Mladoj glumici sevnulo dupe iz haljine"........."Ovako je izgledala prije 20 godina-možete li ju prepoznati".....
"Pokazala na plaži zanosno tijelo"......................E ovakvi i slični naslovi elektronske(drugu već odavno ne čitam) me izluđuju.Pa dobro,majku mu,kako bi to trebala izgledati četrdesetogodišnja žena,majka dvoje djece?Ja se svaki dan gledam u ogledalu i tačno znam šta mi sve fali(u stvari ne fali mi,imam neko kilo viška).Iskrena da budem,ne trudim se ni trunke da išta od toga promijenim.
.Nisam dobar primjer za upoređivanje,ali znam cijelu plejadu mojih vršnjakinja,
školskih drugarica(čija su djeca i od moje starija) a izgledaju bolje nego ta dotična,na slici prikazana.......Dekolte je onoj drugoj toliko neizražajan,odnosno dekolte je bio pozamašan,ali ono u njemu nije.Djevojka je mlađa od mene barem duplo,nije rađala i "stala bih joj na crtu" u svako doba.I uzgred budi rečeno,ja se nikad ne slažem,jer nisam drvo,ja sam saglasna ili nisam.U ovom slučaju nisam!.........Ova treća
(pjevačica) ima celulit.E čudna mi čuda.Pa imaju ga obe moje kćeri i ako su još djevojčice.Šta bi ovo sad trebalo da znači-ako si poznata pjevačica,ne smiješ imati celulit,utiče na boju glasa,šta li?........Sjevnula joj
guzica iz haljine......ma hajde!Nisam ja diktirala modne trendove i nagovarala djevojke da izgledaju ko
prostitutke.Ima valjda kući oca i majku,pa neka vode računa o njoj.Mada kad bude snimila neku golišavu
scenu,ova slika s blic dupetom će još bitii i pristojna..............Ne kontam,gdje je ova trebala pokazati zanosno tijelo...u špajzu valjda!?Ili kako je neko izgledo prije dvadeset godina...........Pa kako će izgledat,
nego dvadeset godina mlađe!............Izluđuju me naslovima i sve ću te novine pobrisati s liste!
    Loše vijesti sa svih strana.Nezaposlenost,besparica,kriminal,ubistva,bolesti.Ne dotakne svaka isto dušu,
ne zaboli svaka isto.Neke se prevaziđu s manje-više truda,neke samo prozuje kroz tebe kratko,a neke ostanu da tište.Najviše bole one koje se tiču tebi nekog mnogo dragog,a ti, ni pored sve volje i ljubavi ne možeš pomoći.E te me satru.Nemoć ubija psihički.Možda ispravan savjet,možda podrška i topla riječ......
možda...probaću!
............................Jeste,opet pričam s dušom!.............................................

GLUMICA

Na platnu,
koje biraš
scenarija,
samo tebi znanog
ko zna,
u koje sate,
vrti se film.
Samo za tvoje oči,
snene,
plodovi su mašte,
kose  crne,
plave i crvene.
Razuzdanih strasti il'
nježnosti beskraj,
pohote
bez stida,
nepresahle želje.
Rola za rolom,
ispunjeni snovi
i s lakoćom sve štima,
dok sam ja
glavni junak tvoga filma.

среда, 11. јул 2012.

GENOCID SVIJESTI - ANĐELI S NAMA

Imam neizmijernu sreću i zadovoljstvo da svoj život,u posljednjih 17 godina,dijelim s osobom,osebujnog intelekta.Dijapazon tema naših razgovora je neiscrpan(do sad je bilo tako),ali između ostalog,a gledajući i čitajući mnoge teorije o postanku svijeta,često se vraćamo na jednu njegovu hipotezu-"Ko nam garantuje,da nas(planetu Zemlju) NEKO nije razmazao na mikroskopsko stakalce i da nas kroz pomenuti mikroskop ne posmatra"?Ma niko!Ko nam šta uopšte može garantovati,kad vrlo često ni sami sebi ne garantujemo da smo to što jesmo.Od onog HOMO SAPIENS uglavnom je ostalo samo HOMO(u bukvalnom prevodu biće,a ne čovjek),a od onog HOMO EREKTUS,samo erekcija,jer moćnike zaboli erektirano spolovilo(bilo obrezano ili ne) za one bez sapiensa.
Da bi vjerovao u nešto ili nekoga,trebalo bi da imaš svijesti(barem za mrvu više od amebe).Bistre svijesti?Pomućene svijesti?Razuma?Duše?"Jebem li ga druže Tito,ne znam"!Nedokučiva neka istina.
                                             DESET BOŽIJIH ZAPOVIJESTI
1.Ja sam Gospod Bog Tvoj;nemoj imati drugih bogova osim mene.
2.Ne pravi sebi idola niti kakva lika;nemoj im se klanjati niti im služiti
3.Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega
4.Sjećaj se dana odmora da ga svetkuješ;šest dana radi i svrši sve svoje poslove,a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu
5.Poštuj oca svojega i mater svoju,da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji
6.Ne ubij
7.Ne čini preljube
8.Ne kradi
9.Ne svedoči lažno
10.Ne poželi ništa tuđe
                                   (2.Mojsije 20,2-17)
                                          DVIJE NAJVEĆE ZAPOVIJESTI
1.Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom,svojim umom i svom snagom svojom
2.Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe

Glavne k(h)rišćanske vrline..........................................................Glavni(smrtni)grijesi
1.smernost.................................................................................1.gordost
2.darežljivost..............................................................................2.srebroljublje
3.čistota moralna-celomudrenost................................................3.razvrat-nečistota-blud
4.čovjekoljublje-milosrđe...........................................................4.zavist
5.uzdržljivost.....................................................................5.neumjerenost u jelu i piću-lakomost,pijanstvo
6.krotkost-trpeljivost...................................................................6.gnev
7.revnost u vjeri i molitvi......................................................7.očajanje u ljenosti i nemarnosti prema svom
                                                                                                  vječnom spasenju
to je ono što propagiraju Hrišćanstvo i Krišćanstvo,odnosno sve crkve koje za simbol vjere imaju krst-križ.
Ne mogu se sad zamajavat traženjem tačnog broja istih,jer ih imaaaaaa.
Onda ću vam predočiti nešto iz Islama,kao vjere jednako zastupljene na ovim nam prostorima:
FARZOVI(zapovijedi):.......................................................HARAMI(zabrane):
-vjerovati u imanske istine...................................................-nevjerovanje u imanske istine
-klanjati..............................................................................-višeboštvo
-postiti.................................................................................-ubistvo
-zekaet davati.......................................................................-krađa
-hadž obaviti.........................................................................-laž
-roditelje poštivati..................................................................-blud
-rodbinu i komšije paziti..........................................................-psovka
-činiti dobro............................................................................-pijanstvo
-istinu govoriti..........................................................................-uvrede
-biti pravedan i pošten............................................................   -neposlušnost prema roditeljima
..............................................................................................-nemoralan život
"Najbolji je džihad kad se čovjek bori protiv svojih prohtijeva i svojih strasti". -MUHAMED
Meni se,dragi moji,sve ovo čini potpuno istim,a vama!?Jedino ako se nisu prevarili oni što su prevodili,a valjda nisu.E dobro onda,može li mi neko objasniti zašto najviše nedjela i zločina počine oni koji se kriju iza ovih božanskih uputa.I šta je to što im je sveto(a vječito su u odbrani neke svetosti),pa čineći sve što je smtno grešno i zabranjeno,brane svoju vjeru.
Sve se ovo ne dešava od juče,stradanja se dešavaju od postanka svijeta,od prvih nacrtanih i napisanih tragova čovječanstva.Samo se kroz godine i vjekove produbljuje,povećava.Mjerili mi vrijeme po Roš ašani,po Isusovom rođenju ili Hidžri sve je isto.Ratovi nikada prestajali nisu,genocidi su uvijek postojali,moć
je vječita vodilja palih anđela,a mržnja ono što je hrani.
"Nije važno koga voliš,već je važno da nikog ne mrziš"-pročitah nedavno.
Ne postoji ni jedna religija na svijetu da nije izdijeljena na nekoliko pravca.Šta onda možemo zaključiti o njima?Da su sve dogma.Da je sve ono što se u njima propovijeda utopija.Da postoje na svijetu neka ukleta
mijesta na kojima se jad i smrt smijenjuju ciklično,čim sjaše Kutra,a uzjaše Murta,kao što je slučaj s DOMAVIOM.
Postoji negdje valjda neka istina,samo se bojim da je uskoro nećemo saznati.Nego se zagledajte u vaše duše
kakve god da su,pa priznajte barem sebi,ako meni nećete.Mislim da bezgrešni ne postoje(ako se vodimo gore navedenim grijesima).A mogu li se grijesi oprostiti i ko ima ingerenciju da ih prašta pojma nemam.Od mene vam je sve prosto.
A tebi gore poručujem-haj,majke ti,uzmi to stakalce,pa ga dobro operi pod vodom i onda ga dezinfikuj,da ti ne inficiramo sljedeći eksperiment.Ovaj ti ,BRATO,nije uspio!!!

понедељак, 9. јул 2012.

VALJDA ZBOG GODINA

Uf.....neizdrživo je u zadnjih desetak dana.Toliko neprijatne toplote,prženja sunca,zagušljivog,teškog vazduha........O prekomijernom znojenju ne treba ni govoriti.Potoci znoja,od tjemena do peta.Ma fuj!Sama se sebi gadim.Ne postoji garderoba koja se ne lijepi za tijelo niti anti-perspiranti,koji bi svoju punu funkciju mogli ispuniti duže od četiri sata(i ako na njima objesno piše 24-72...a ha,pazi da nije).Znači,svako četiri sata u kadu,pod tuš.Do kraja ljeta neću imati ni epitel,ni epiderm.
Fali mi do 40-te još koji mjesec.Postala sam sklona reakciji na sve klimatske promjene i sve ih teže podnosim.Često me iz zezanja pitaju da li sam stvarno iz Mostara,jer kukam već na 32 * C.Ama jesam,ljudi
iz Mostara sam i to iz najusijanijeg dijela grada.Iz Mostara sa suhim vazduhom,u kojem sam mogla,po najvećem zvizdanu,prepješačiti s Luke do Centra II da se ne oznojim.Ovdje ne mogu ni disati od vlage.Evo i sad mi je sve rastvoreno,negližirano,nenormalnih 32 stepena u sobi(23 su sata ) i jedva kucam,jer mi se prsti lijepe za tipke."U meni 300 stepeni,gorim,nisam pri sebi......." što bi rekla Nata........
Ustvari,nije samo meni mučno.Tako je na cijelom ovom mučenom Balkanu,s koje god ga strane svijeta pogledaš.Ako nigdje ne puca,onda je kriza;ako nije kriza,suša je;ako nije suša,demonstracije su.......Kako god okreneš,jebeno,pa i u vremenskim uslovima.Uspjeli smo zagaditi i zatrovati sve tekuće vode,bazeni su skupi,na moru komšije nisu dobrodošle zbog paštete i paradajza(valjda lako kvarljiva roba na ovoj temperaturi),ona malo dalja mora nedostupna većini.Sve u svemu,lavor nam ne gine.Ma ni u lavor ne mogu,jer mi ovo čudo radi na struju,pa bih baš bila zgodan provodnik za kakav udar.Ne mogu da podnesem
više ništa,ni toplotu,ni kišu,ni snijeg......nervozna sam kao pas,a ne mogu ništa ni da radim.
Nije zbog vremena,sigurno je zbog godina!

уторак, 3. јул 2012.

PRIJE ČETRDESETDVIJE

  Valjda je bio isto ovako paklen dan.Nesnosnih 50 i kusur stepeni,koje ni jedna zvanična meteo služba ne priznaje,jer bi u protivnom,morala proglasiti vandredno stanje.A onda zna se,kolaps u državi.Nije bilo klima uređaja,a ni mnogo ventilatora,nego,blago meni spakuj kakvu prostirku i nešto za pojesti,pa siđi na Neretvu.Dao Bog,pećina i plaža,pa izvolte.Ako imaš sreće,da je neko tvoj,još ujutro,zauzeo kakav povoljniji položaj,dobro i jeste,a ako ne,snalazi se kako znaš.Samo se dočepaj vode i rashlađenja.
  ONA, s nepunih dvadeset godina,jedna od ljepših i zgodnijih djevojaka ondašnjeg Mostara.Jedino joj zamjeram visinu.Mogla je još koji centimetar porasti,al' šta je,tu je.
Ponosna,samosvjesna,skromna,neiskvarena,bezbrižna i slobodna.
  ON u dvadesetdrugoj,visok,stasit,crn,šarmantan,hedonista,jedinstvenih manira(nesvakidašnjih za ono vrijeme).
Preplivao je s lijeve na desnu obalu i pozvao je na sastanak,sutra uveče,nakon skokova.Pristala je.Tada je počelo i traje.......
Nisu imali zajedničkih interesovanja nikad.ONA voli kuću,da savija djecu oko sebe,muziku,ples,knjige,
filmove,toplu porodičnu atmosferu.ON,društvo,kafanu,provod,uživanje.
Ono što im je zajednička crta je ljubav prema djeci i to što su oboje krvavi radnici.Obezbijediti sredstva za život svoje porodice i pružiti djeci svu blagodet bio je jedini cilj.
Jesu li se voljeli tako različiti?O da!Itekako,jer da nije bilo ljubavi,ne bi ni opstali.Svak voli i ljubav pokazuje na svoj način.Ovakva ili onakva,ljubav je ljubav i nema drugo ime.I u momentima sreće i
teške tuge i tragedije i kad se neko osjeti zapostavljenim,uvijek je ima.Tu je,lebdi dugih četrdesetdvije godine i neda se nikom.
Ponosna sam što su mi baš oni roditelji i što sam od njih naslijedila ono najbolje u karakteru.

субота, 30. јун 2012.

MOJA MALENA

Dok tražim u tvome oku
odsjaj zvezde daleke,
plavičastu maglu
nekih starih ljubavi.
Znam da volim te
al* plaši me prašina ta
potrošenog vremena.
Ne dozvoli mila moja
lucidna,bar sad
da vetar oduva sve
poljupce s mojih usana.
Želim da osećam
dodire tvojih ruku
nežnosti moja najveća.
Ref.
Zašto pripadam
onim ljudima
što ih boli
kad ostavljeni budu.
Zašto januar
snegove prosipa,
namerno mi budi tugu.
Mila moja,malena
nežnosti moja najveća.


                                 Kruševac,3.6.1995.............autor texta Arijana Hinić,kompozitor i aranžer još uvijek nepoznat :(

среда, 27. јун 2012.

ODAVNO BIH

Odavno bih jugu,
željo,
odavno bih na tu stranu,
onoj vodi,
onom zraku.
Odavno bih tebi
grudo,
odavno bih pod te skute,
stijenje tvoje
i kamenje.
Odavno bih rodnom domu
i avliji punoj cvijeća,
majci,ocu,
grobu jednom,
što na mene dugo čeka.


четвртак, 21. јун 2012.

Jevanđelje po Mićku ili Muke po stanodavcu

   Da li je neko nekada od vas bio podstanar?Ja jesam!Par godina izbjegličkog života sam provela po raznim sobama i stanovima koji se izdaju.Nema tu ničeg čudnog,barem je trećina populacije u svakom gradu danas podstanar.Meni je od svega najčudnije,kako se ti ljudi ophode prema mjestu na kojem obitavaju.CURI SLAVINA,nema veze gazdina je;POLOMIO SAM STOLICU,pa šta nije moja;ZAPUŠIO SE ODVOD,nisam ga ja zapušio!Ma jok nisi,gdje bi ti,mora da sam ja dolazila dok te nije bilo u stanu.
  Na moju veliku žalost,socijalne prilike su takve,da je moja porodica primorana, izdavati stan,koji posjedujemo u sklopu kuće.Kapne po neka parica,koja itekako dobro dođe,ali meni otkapaše i snaga i živci.Trudim se da razumijem tu politiku,logiku,zdrav razum ili kako li se to već zove,kod ljudi koji su prošli kroz taj stan.Ponavljam I SAMA SAM BILA PODSTANAR,ali nikada slovom i brojem iza sebe nisam ostavila nered,jad,prljavštinu i štetu.Za šest godina,koliko traje naša stanodavačka agonija,smjenjivali(le) su se studenti(kinje),samci(ice),đaci,sezonski radnici.Ostajali po mjesec,dva,osam,godinu i ne znam poslije koga je ostajalo veće sranje.Uništena,pa bačena naša imovina,umašćeni kuhinjski elementi(nikad očišćeni),šporet koji se mora špartlom sastrugati,prazne flaše,novine,prljavi peškiri(sve pod krevetima),odlijepljeni lažni nokti u foteljama,dlaka da se mogu tri DOBRE perike napraviti(šteta što nisam vlasuljar)..........
Poslije odlaska jednih,oribaj,dizinfikuj,operi,za one sljedeće i sve tako redom.
Dok su prisutni vodaj ih po doktorima,jer od ljubavnih problema ubadaju ludilo,dobijaju tahikardije,pokušavaju samoubistva.Brani razvedene od bivšrih muževa,koji ih proganjaju.Slušaj svađe i otimanja oko starateljstva nad djecom.Kuhaj čajeve kad su bolesni,supice kad prepiju,pa premiru..........
Pomozi im kao članovima svoje familije,a oni će otići i ostaviti svoje TRAGOVE.Mislim,DIVNO jedno iskustvo!!!!!
Ako ima HLJEBA SA SEDAM KORA,onda je to definitivno OVAJ!
P.S.
Prvom ukazanom prilikom prestajem biti stanodavac ;).......
                                             Nastavak muke.....danas
Otišli su i ovi zadnji!Nisam ni malo srećna ,ni zbog toga što moram ponovo lijepiti oglase po gradu,ni zbog onog što me čeka u naredna tri dana.Ono što sam zatekla,teško da ovako nervozna mogu opisati.Za deset mjeseci,koliko su njih dvojica boravila u stanu,pričinjena je solidna šteta.Količinu prašine i paučine ne znam izraziti ni u jednoj jedinici mjere.Možda bi najpribližnije bilo ......"en na enti plus jedan".Aspirator je najbolje da skinem sa zida i da ga bacim,jer teško ću ga moći odmastiti.Tepisi,zavjese i prekrivači su već na pranju i ribanju.Trebaće nam sad malo i stolarskog umijeća da učvrstimo sve rasklimane krevete,stolice,fotelje,vrata..
   Ma izdržaću sve to kao i do sada,nego se sad pitam,ima li uopšte smisla,što tim mediokritetima,tom polusvijetu,bez grama osnovne kulture i domaćeg vaspitanja,pravimo još dva stana.Još dva stana,u koje ulažemo sva svoja raspoloživa i neraspoloživa sredstva.Dvije stambene jedinice....STAMBENE jedinice,u kojima treba da se STANUJE,a ne da se uništavaju.
Majko moja,šta me još jada čeka!Ili da djecu odgovorim od školovanja,jer nam te gore pomenute trebaju kao izvor prihoda za dječiju edukaciju!?
KAKVIH SEDAM;OVO JE HLJEB SA DVADESETSEDAM KORA!!!
..

понедељак, 11. јун 2012.

SJETILA SE SASVIM SLUČAJNO

Dolaze,prolaze
nižu se duge,
nastaju,nestaju
radosti,tuge.
Ostaju sjećanja,
pamte se dani,
datumi neki,
vjetrom razvejani.
Izmame po neki
osmjeh na lice,
kad suze već odavno
nisu izdajice.
Slatka li bješe
mladost rana,
prvom ljubavi
sva izatkana.
Danas kad voliš
iskreno,zrelo
i ne stavljaš više
prst na čelo.
Kad imaš ljubav
s kojom ćeš da stariš
i onu prvu
posve zanemariš.
Od nekud se
pojavi ko jeka,
poslije ravno,četvrt vijeka.

петак, 1. јун 2012.

MALA MATURA

  Maturirati,kako to gordo zvuči!Rek'o bi čovjek,sve si poslove u životu završio.Ustvari si tek "ispeo" prvu stepenicu školovanja,a o životu da ne govorim.Odnosno,govorim o tzv.maloj maturi.Onoj koja je nekih davnih godina izbačena iz programa školovanja,a sad ponovo uvedena i to na velika vrata.Nije mi baš najajsnije,zašto je ONDA izbačena,a SAD,kad ti više ni odbrana doktorske disertacije ne garantuje zaposlenje,vraćena!?
  Elem,školska godina za osnovce u Srbiji je završena.Jesu li već polagali tu maturu ili im je ono što su brljali neki dan,bila samo proba,ne znam,ali znam da su položili maturu radovanja.Ministarstvo prosvete je izričito zabranilo da se proslave male mature održavaju u kafanama,restoranima,hotelima i sl.ugostiteljskim objektima.
Odmah je izbila pobuna,čak i protesti,no nije im to pilo vode.Proslava ili ti drugarsko veče se ima održati u prostorijama škole i tačka.Da budem iskrena,u potpunosti podržavam tu ideju.Ono čega sam se nagledala u proteklih desetak godina,ono u šta se ta tek prohodala djeca pretvore te večeri,stvarno nije u redu.Četrnaest i petnaest godina,treba da bude četrnaest i petnaest godina,a ne dvadesetpet.Strava!Pod onom maskom od teške šminke i u garderobi kakve kafanske pjevačice,djevojčice liče na sve,samo ne na djevojčice.Dječaci se nekako i provuku,takvi kakvi jesu.Onda pijanstva i povraćanja,bahatost i nemoral........ma užas.Pristojniji su kad završavaju veliku maturu.Valjda malo sazriju u međuvremenu.
 Nego,htjedoh nešto o radovanju........Kruševačka čuvena fontana(sad više nije jedina u gradu) je u nazad nekoliko godina poprište velikog mahnitluka.Svršeni osmaci i srednjoškolci u bujicama dolaze na nju,posljednjeg dana škole i ..........recimo da se kupaju.Svakako bi se drugačije moglo reći ,osim kupanje.Osim što izvode vratolomne skokove,guraju se i prskaju,naprave pometnju i kolaps u saobraćaju,a kvašenje slučajnih prolaznika bude kolateralna šteta.Građanstvo se nekako naviklo na taj čin,pa ih više niko ni ne gleda začuđeno,kad se onako "čep" mokri vraćaju kućama.Učenici građevinske i ekonomske škole imaju tradiciju da u školsko dvorište namontiraju razglas,dostojan Marakane,a onda se emituje muzika raznovrsnih žanrova "od Silvane do Nirvane".Baš sam danas imala priliku da ih slušam.Oni me nisu toliko dojmili,koliko,jedna povorka osmaka iz naselja i škole na samom rubu grada.Krenuli su oni tako razdragani ka fontani na kupanje,a Boga mi,imali su i popoć.Još jedna od tradicija je da svako odjeljenje ima jedinstvene majice,na kojima su odštampani simpatični slogani,ime ili nadimak nosioca,razred i odjeljenje.Skroz simpatično,a neki od slogana su:"AUTOGRAME DELIMO POSLE DRUGARSKOG","MI ODOSMO,VI NAS ZAPIŠITE","OD NAS 25,29 ODLIČNIH","IVANE,OBEĆAJ NAM,DA ĆEŠ NAM POLOŽITI MALU MATURU","MA KAKVA SREDNJA ŠKOLA,MI ĆEMO BITI POKEMON TRENERI","REDOVNI KOD BATE POLICAJCA"(školski policajac),"KAD BI KEČEVI SVETLELI,DNEVNIK BI NAM BIO KO LAS VEGAS","SVAKO IMA SKRIVENI TALENAT,ALI NAŠ SE BAŠ SAKRIO"......itd.E,tako su i junaci ove priče odjeveni krenuli u pohod,ali ne sami.To od svega i jeste najinteresantnije.Unajmili su puna kola trubača da ih prate.Sva stakla spuštena,instrumenti istureni,a đaci na krovu,na haubi,majke mi  i na auspuhu.Velika povorka ispred kola,s obe strane,pozadi............Urliču,skaču,liježu na kolovoz,viču,
pjevaju.A iza tog cirkusa otegla se kolona vozila,ko futoški svatovi.Za divno čudo,niko u toj stražnjoj koloni nije bio nervozan.Svi su ih ispoštovali.
 Meni su izmamili jake emocije....vazda cmizdrim....gledam njih tako srećne,pa se sjetim.............
 Mojoj generaciji je ove godine 25 godina od male mature.Razvejani smo k'o maslačci, na oba svijeta.Mi,s
ovoga nikad kadri da se svi okupimo,a oni s onog ne mogu.Promiču nam prilike za neke nove radosti,neka nova slavlja,neke nove cirkuse.Negdje smo,valjda, u ovom vremenskom jazu ispolagali sve naše mature i velike i male,diplomirali dobar komad života.I šta nam je ostalo?
 Upriličite vašoj djeci mature,male i velike.Pomozite im da sakupe uspomene!Ja mojoj hoću,samo da stignu te godine.

недеља, 27. мај 2012.

DRAGI MOJ KOMŠIJA

  Nismo se dugo razgovarali,priznajem,a ni ljetos ti ne ispričah sve.Bila sam u žurbi i poslu,vidio si.Moraš priznati da sam jedna od rijetkih,koja ti je dolazila i onako,neobavezno, da proćaskamo,a ne samo o godišnjici tvoje smrti.Teško mi pada groblje u februaru!Znaš za moju ranu,plakali smo skupa.Pričali smo o svemu i svačemu,ali ti nikad nisam nešto priznala.Evo sad ću,mislim da je vrijeme.Dragi moj komšija,ja nikad nisam kročila u tvoju radnu sobu.Nisi iznenađen?Ne pitaš za razlog!Znala sam ja da ćeš me razumjeti.Oduvijek smo se ti i ja odlično shvatali.Samo da ti kažem,da jesi,možda i jedini iz komšiluka u čiju "intimu" nisam nikad kročila.Sve što si želio da se zna,sve što si želio reći,rekao si i objelodanio,pa mi se činilo suvišno,da još i zagledam stolicu,na kojoj si sjedio.I onako sam sigurna da si najbolje stihove pisao sjedeći na krevetu ili držeći papir na koljenu.Do duše,smatrala sam da je  nekulturno tumarati po tuđoj kući,kad domaćini nisu tu,a tvoji domaćini, Radojka i Svetozar,nisu bili.
  Ovoj našoj vezi,ovako jedinstvenoj,nisu bile potrebne nikakve materijalne stvari.Ne držim da je pisano djelo materijalno.Ako je odraz duše i misli,treba da je uzvišeno,a uzvišenost nije materijalna.Slova na hartiji samo pomažu da se ne zaboravi,da se ne zagubi u čeljustima vremena.Vjeruj mi,dragi moj komšija,da ja ne pamtim
sopstvene stihove.Neke tvoje,eto znam.Valjda što su mi uzvišeniji od mojih.Valjda zato što su tvoji stariji,
iskusniji,bolniji.A bol se dugo pamti,dobri moj komšija.Boljelo te za života,boljelo te u smrtnome ropcu,boljelo bi te i sad.Ružno je da ti baš na dan rođenja kažem,da si na vrijeme umro.Poštedio si sebe patnje i duševne boli.Moraš mi vjerovati!Nikad te nisam slagala.Ti ne bi mogao vjerovati šta ti se dešava s rodnim gradom.Bilo je i za tvog vakta neprilika,nedaća,nesuglasica,nepravde.Bilo je!Bilo je svega,dobri moj komšija,bilo i prolazilo,
ali ovo sadašnje izgleda neće skoro proći.Nekako mi miriše na sve gore i gore.Zato ti je bolje što si negdje tamo.Ako su ti sve molitve u časima teškim,urodile plodom i ako si se obreo u carstvu nebeskome,iskoristi to rajsko blagostanje.Ostavio si nam u amanet toliko toga dobrog i pametnog,a mi ti to baš nešto plaho neiskoristismo.Šta ćeš,moj komšija,Mostar ko Mostar!Čudna vala!
    Ja ti se još i pridržavam uputa.Valjda zato što mi je stalo.Crpim iz tebe sve što mogu,onako bratski i komšijski.Znam da se ne ljutiš,jer smo jedno,ispod onog našeg sunca,vode i kamena.Jedno smo, dok me ima,a kad me ne bude,opet će me biti.Ostavljam slova na hartiji,nek čitaju,neka pamte.
    Srećan ti rođendan,dragi moj komšija!Dragi moj Aleksa,volim te!
                                                                

                                                                  Aleksi Šantiću povodom 144.rođendana,
                                                                                                              njegova komšinica Arijana.



субота, 26. мај 2012.

NI VJETRI NI VODE

Ponekad stojim
malena k'o dijete
i ne znam odakle
koji vjetar puše.
Silna je snaga
u tim vjetrenjačama,
pokrene svaka
po dijelić duše.
Don Kihot i ja
u rodu nismo,
češće sam sebi
Sančo Pansa.
Oprez pred bitku
na odmet nije,
kasno je kad suza
lice ti mije.
Kad si u vodi,
hladnoj i plahoj,
ne daj da ti do grla segne.
Okreni je rađe
vodenici svojoj,
nek žrvanj lagano,
u miru melje.
Ne mogu ništa
ni vjetri,ni vode
onome ko je
s kamena nik'o,
s kamenom rast'o,
pod kamen leg'o,
samo mu srce od kamena nije!
                                                               27.5.2012.

петак, 25. мај 2012.

MAJSKA MLADOST

Kada se moje srce probudi,
u maju ruža kada procvjeta,
nek ga ponese milion ljudi,
nek moje srce bude štafeta.
Milion srca,zemljom kad krene,
neka ko toplo jato hita,
u tome jatu i dio mene
neka sad krene do druga Tita
Srce moje i srce tvoje
u toj štafeti nek se spoje.
Milion srca kad se spoji,
što je to veliko ljudi moji.
I neka srce njemu kaže,
da rastu djeca ko mlada žita,
ko moćne šume,ko noćne straže,
u zemlji sunca i druga Tita.


Tako se nekako osjećam u maju,tom čudnovatom i čarobnom mjesecu,u kojem mi se uglavnom dešavaju bitne stavri.Sva sreća pa imam ovaj blog,inače bih kao Petar iz "Varljivog leta '68" morala naći kakvu vrbu i njoj se jadati i povjeravati.Kažu da papir trpi svašata!Ma trpe i tastatura i monitor,sigurna sam u to.
   Bila mi je izuzetna čast učestvovati na sletovima,odnosno proslavama Dana mladosti.Na toj,svojevrsnoj i veličanstvenoj paradi mladosti,ljubavi i ondašnje sreće.Cijeli dan razmišljam koliko sam puta uopšte učestvovala!?Pamtim dobro dva učešća u nižim razredima osnovne škole,ali imam i neke slike pred očima,na kojima nisam tako mala.Sjećam se da smo na neke probe išli čak i u drugu školu,tačnije VI osnovnu  i da je njihova nastavnica fizičkog užasno vikala na nas.Mislim da se zvala Dika.Histerična žena!
Na prvom učešću smo bili obučeni u bijele majičice kratkih rukava,djevojčice su imale roze suknjice s tregerima i bijelim cvijetom na grudima,a dječaci bijele bermude s tregerima i roze cvijetom na grudima.Bijele dokoljenice i bijele Startas tene,naravno iz "Borova".Morali smo nabaviti aluminijumske obruče,koje smo oblagali tankom spužvom(sunđerom),a onda  na to lijepili,takođe spužvaste cvijetove.
Vrijeme je bilo promijenjivo,baš kao i ovog maja,pa nas je kiša "pobila" na jednoj od proba na Veležovom stadionu(.Nema više pod Bijelim brijegom takvih priredbi,ni od koga,ni za koga!)Od nekud se pojavio moj tata i sve nas(mislim na moj razred) potrpao u svoj furgon i dovezao nas do škole.Ne smijem da pišem sve čega se sjećam i ovako ovi moji misle da nisam normalna!
Na drugom učešću(posjedujem fotografiju) odora sljedeća:bijele rolke,djevojčice suknjice bijele na teget tufne,dječaci bijeli šorcevi,čarape i tene bijele MADE IN BOROVO i svak u ruci tri marame,plavu,bijelu i crvenuImali smo u travi zabodene markere da ne izgubimo svoj red.A kad već pomenuh suknjice,platno se osim s teget tufnama,moglo kupiti i sa crvenim.Bilo je jeftino,lako dostupno svima,pa je pola Mostara tokom ljeta imalo istu garderobu.I one djevojčice koje su učestvovale,a i one koje nisu i sve rodice i komšinice.
   Da mi neko sad priprjeti strijeljanjem,ne bih se mogla sjetiti gore pomenutog učešća u starijoj dobi.Možda sam ga samo sanjala!?
Ono što nisam sanjala je činjenica(takođe posjedujem fotografiju)da sam one iste godine,kada je Štafeta mladosti polazila iz Mostara,nosila štafetu Crvenog krsta od moje Osnovne škole do sadašnjeg Španskog trga.Sva važna,ponosna,puna energije.Trčala!
    Sad trče samo rijetki.Onaj posljednji bastion prkosa svim nemilim događajima u proteklih dvadeset godina.Trče oni kojima je i danas sveto ono u šta su se zakleli i oni koji nisu nikud skrenuli s puta.Drže se svoje bratstvo-jedinstvene trase i stići će danas na svoje odredište.Ne umire MLADOST tako lako!
   Ne mogu mi ubiti sjećanja,radost i osjećaj veličine tih davnih momenata.Ne mogu mi oteti istinu da sam bila dio nečega bitnog.Ako su mi oduzeli mladost,ne dam da mi uzmu djetinjstvo!
      SREĆAN MI DAN MLADOSTI!!!



уторак, 15. мај 2012.

20 GODINA KASNIJE

"Ja još kradem dane Bogu,ja još umem,ja još mogu,da sam sebi, stvorim neki mir.Još sam sretan što postojim,pišem pesme,zvezde brojim,još sam onaj isti vetropir."
  Eh,da!Bilo je to jednog,hladnog majskog jutra,u rannim časovima.Voz je polako klizio ka zaustavnom peronu i jedva čekao,da iz svoje utrobe izbaci stotine uplašenih,polusvijesnih,unezvijerenih putnika.Umjesto nekih vedrih i razdraganih lica iz njega su, kao da će na strijeljanje,kuljale mase očajnika,noseći torbe,kofere i zavežljaje.Svu svoju trenutačnu imovinu.Zalud sam pokušavala pred očima dozvati onu sliku iz djetinjstva,kada se na tlo te željezničke stanice stupalo s nestrpljenjem,sa željom da se posjet Beogradu iskoristi do maksimuma,da se upije sve što se upiti može i da se more utisaka odnese u Mostar.Jedini momenti u kojima mi je beli grad u lijepoj uspomeni,jesu ti Ferijalni izleti i posjete Kući cvijeća.Sve ostalo,lična tragedija.
  Kao djevojčurak s osmijehom od uha do uha,a kao djevojka,s tugom i lica u grču.Da tuga bude veća,u pidžami.Jeste,dragi moji,ja sam vam u "novi" život stupila u pidžami(do duše samo u donjem dijelu) i maminom Sirogojno džemperu.Izbjeglica par exelans,(refjudžiz,za sve pare).Pidžama je bila crna,pamučna,ličila je na pantalone,pa niko i nije primjetio u čemu sam.No,to ne mijenja,osjećaj ostavljen u meni...........................
  Te prve su bile teške,mučeničke,godine stalnog iskušenja..Moralo se odrasti i sazriti po kratkom postupku i ostati normalan tih početnih,ludih devedesetih.Đavo da ih nosi!Valjda sam uspjela!Barem se nadam da jesam.
Onda su uslijedile neke stabilnije,mirnije,ali protkane stalnom željom za materinstvom,a ono se nije deševalo.Nakon njih dvije šokantne,neizmjerno bolne i strašne,ali krunisane najvećom srećom.Zatim ravnoteža,duhovni mir i blagostanje u porodičnom okruženju.Po neka sekiracija,čisto da ne bude sve potaman.
Lani sam uvela sve vas u svoj život,pronašla prijatelje izgubljene(ali nikad zaboravljene),stekla nove i PROBUDILA SE.I sad ovako budna shvatam da ja još umijem i da još mogu.Počela sam tamo gdje sam stala,u drugom okruženju,među nepoznatim ljudima,sama,svojim radom,bez ikakvog specijalnog zvanja,bez protežiranja.Sama i lično JA!
Mnogo se toga desilo za 20 godina,mnogo i za pet romana.Samo je jedna stvar ponovo ista............................
opet sam u pidžami :))
Beograd,16.5.1992.-Kruševac,16.5.2012........20 godina života u Srbiji..........Ostala sam ona stara.
Opet sam uspjela!!!

понедељак, 7. мај 2012.

POKAJEM SE I JA

Pokaj se!......Pokaj se!.........Pokajala sam se.
Vjerovatno bih na prste mogla izbrojati koliko sam se puta u životu pokajala za neki svoj postupak ili nepostupak.Nije to iz razloga što me baš briga,već što, sve što radim,radim srcem(po nekad i razumom)pa ne želim da se kajem,niti da žalim.
Dakle,rijetko se kajem,a danas je taj rijetki momenat.Nije nikakav specijalan dan,samo mi se valjda skupilo mnogo toga što proživljavam u posljednje vrijeme,pa začuh ono "Pokaj se"!
Davno sam počela svoje misli i osjećanja prenositi na papir.Mnogo prije onog tinejdžerskog doba u kojem djevojčice kroz stihove iskazuju svoju ljubav nekome.Ne "ložim" se na rime,čak šta više su mi opterećujuće i maksimalno ih izbjegavam.Uvijek me podsjete na neki Čkaljin skeč o "Sparivanju reči"-uđeš u štalu,ritneš kravu i kreneš...plava-trava;kosi-nosi;cvetak-zanovetak...itd.Nije ni to lako izvesti,priznajem,ali ja nisam za taj kliše.Jednostavno sam drugačija,ali nisam jedina.Mnogo sam čitala,manje pisala,sad više pišem,manje čitam i tako održavam ravnotežu duha.Elem,maštala sam da završim "Srpsko-hrvatski hrvatsko-srpski jezik i jugoslovensku književnost",da budem književnica ili eventualno predajem u nekoj školi.Mostar tada nije imao fakultet tog ranga,već samo dvogodišnju akademiju.Nije ni to bilo "za bacit"jer se u nekoj perspektivi najavljivalo proširenje na četvorogodišnje studije.O odlasku u neki drugi grad nije bilo govora,pa ja,šta ću,aplicirala za ono što ima.Ne lezi vraže,pored sve svoje stručnosti i talenta,ne položim prijemni.Onda,bezvoljno upišem Ekonomski fakultet,odsjek Poslovna ekonomija.Niti sam kad u životu imala veze s matematikom,niti s ekonomijom.Nije dugo trajalo ni to studiranje jer su usljedila ratna dejstva.Ponijela sam ja svoj index sa sobom,zlu netrebalo.I zaista sam na osnovu njega uspjela uopšte i ući u zgradu Filološkog fakulteta u Beogradu(u to vrijeme su studenti držali fakultete pod blokadom,štrajkovali i protestvovali).Pokušala sam ih umoliti da polažem prijemni,no bili su neumoljivi,jer nisam imala niti svjedočanstva,niti diplomu o završenoj sednjoj školi,pa naprosto nisu znali kako bi me rangirali.
Nisam ja tada imala ni domovinu,ni grad,ni kuću,ni sredstva za studije,gola i bosa,izgubljena i sluđena,nisam imala ništa,pa ni tu priliku."Draga koleginice,pa zašto ne upišete Ekonomiju,to možete s tim indexom,a posle prve godine se prebacite na Književnost"-reče mi savetnik za studente".Mislim se nešto,haj ti moja Arijana traži kakva posla da se prehraniš,kani se ludorija."Tako mi propadne i drugi pokušaj.
Poslije niza raznih peripetija i položenog prijemnog na Pedagoškoj akademiji u Kruševcu,još prije početka školske godine,dignem sidro i odem ponovo u beli grad.Mladost-idiotizam,rekla bih!Pokajem se,nekoliko godina kasnije,ali je onda bilo prekasno za nastavak školovanja.Kažu da nikad nije kasno,a ja se ne bih saglasila s tim.Mator se konj ne uči oranju.
Ne mogu se "vaditi" na to da nisam imala podršku muža,roditelja,porodice da ipak nešto uradim po pitanju daljeg obrazovanja.Imam je i dan danas.Ono što meni nedostaje je AMBICIJA!Jednostavno u svojim očima nisam kadra da to izvedem u ovim godinama.S finansijske strane gledano,razmišnjam kako djeci dati hljeb u ruke,a ne uvaliti se u kakav kredit,kome će kamata biti 700 puta veća od glavnice i koji će morati vraćati i njihovi unučići.
Ustvari,ja i ne znam šta bi to sad uopšte i upisala.Ono čime se ja volonterski bavim i ono što volim i znam da radim ne studira se nigdje zvanično.A da (hipotetički rečeno) završim nešto,samo da bi ga završila i da imam na osnovu visoke stručne spreme mogućnost aplicirati za neki ozbiljan posao,ne znam ima li smisla.Od onih sam koji vole da znaju ono za šta su kvalifikovani.Živa bi me sramota pojela da mi neko postavi neko pitanje iz stručne oblasti,a da ne znam odgovor.Možda i griješim,možda sam perfekcionista,možda sam previše poštena.......Možda sam,ko zna,kakva sve.......a danas eto pokajana!

петак, 4. мај 2012.

Dragi moj druže Stari

Ne vjerujem ti ja Stari moj baš nešto previše u sve te priče o zagrobnom životu,o reinkarnacijama i ostalim sličnim stvarima,koje narodnim masama i vjernicima služe,čini mi se jedino za utjehu proživljavanja ovozemaljskog života.Ako se, ovo, globalno gledajući može, nazvati životom?A i ako sve to postoji i ti si tamo negdje i sve ovo vidiš,sigurna sam da ti nije lako,ni malo.Što bi se reklo"u grobu se prevrćeš"od muke.Gledajući s aspekta roditelja,nije ti lako.Znam kako je kad milion puta ponoviš jedno te isto,s nadom da djecu izvedeš na pravi put,govoriš im za njihovo dobro,a oni te ne slušaju već "tešu" svoju.Ne zanimaju me ni tračevi koji se raspredaju o tebi i dan danas,poslije 32 godine,ni oni što nastoje da te oblate na svakom koraku,niti me zanima koliko si žena "prevrno",ni da li si bio mason,ni da li si zaista bio Zagorac ili Rus.Ono jedino što me zanima je da li će se ovi naši narodi ikad više osvijestiti.Kažu zlobnici da je za tvog vakta bilo mračno.Kome?Ne znam stavrno!Ja se tog mraka nešto ne sjećam.Pamtim neku jaku svjetlost i blagostanje i ovaj sadašnji sumrak mi se ni malo ne dopada.Ovo ti ja Stari u povjerenju,jer ne misle svi isto,a sad mi je jasno da nikad i nisu.Izgubili su se moj Druže i oni proleteri i pioniri i omladinci,a sjećaš li se kako su nam srca nekad bila puna.Gadna nam neka vremena nastupila,pa te nas nekolicina doziva vrlo često.
E sad,ako taj neki međuvremenski i međusvjetovni povratak postoji,možemo li mi urgirati,kod tog nekog vrhovnog(kako god se zvao)da ti da dopust na neko vrijeme,pa da nam se vratiš i središ stvari?!To bi nam mnogo značilo.Prepoznajem ja Stari i one koji su se zavedeni polakomili za nekim pogrešnim smijernicama i oni bi sad rado natrag,al đavola ne daju OVI.Trebala bi nam svima jedna čvrsta ruka i jedno 30 godina da se sve vrati na svpoje mjesto.Ti sigurno nemaš toliko vremena.Šteta!Kako stvari stoje,nemamo ni mi.Mogla bih ti pisati mjesec dana šta me sve tišti i šta bih sve promijenila.Mogla bih plakati,kukati,vriskati,ne pomaže.
I još mi jedna stvar nije jasna,kako nisi uspio odgajiti nekog sljedbenika,jednake čvrstine i odlučnosti!?Nama bi bilo puno lakše,a danas bismo vjerovatno bili SVI u Kući cvijeća,ono kao nekad.
E moj Stari,ja sam ti neki čudan sanjar(ali nikad bez realnih osnova).Snažno priželjkujem nekog poput tebe,nekog sa zapaljenim buktinjama,nekog da jaše na čelu kolone  i da nas vrati tamo odakle smo se rasijali.
Sanjam ja moj Josipe Broze,sanjam,a snovi ne postaju java!Nego,eto da ti samo kažem da se meni i dalje sirena oglašava u 15 i 5 i jednako mi je tužno kao i onda.
Počivaj u miru dragi moj druže Stari i neka ti je vječna slava i hvala!

среда, 2. мај 2012.

MA GDJE NAM TO NESTADOŠE PRAZNICI

Prošlo je ravno 196 godina od kako su se neki tamo sindikalci odvažili da od svojih poslodavaca zahtijevaju omogućenje pristojnijeg radnog vremena.Neki stradali,neki preživjeli,ali praznik ustanovljen,njegovan,poštovan,a cilj postignut.Paradox ili apsurd,ali se od kad ja pamtim,na ovim našim prostorima Praznik rada proslavljao neradno(2 dana).Ono što se prvo provjeravalo kad se odštampa kalendar za narednu godinu su bile četiri stvari:kad se pada 1.maj;kad 29.novembar;kad je doček Nove godine i kojeg ti je dana rođendan.One godine u kojima su se dotični datumi mogli spojiti s neradnim vikendom,bile su prava milina i za radnog čovjeka i za nas đake.Planirana su putovanja na bliže ili dalje destinacije,odmaralo se i družilo,teferičilo i veselilo,posebno za 1.maj.Valjda zato što je u proljeće,doba kad već sve pupi i cvijeta.Prosto je bilo nezamislivo jedan takav praznik provesti u kući,u zatvorenom,ne otići barem na neko obližnje izletište.Bilo je i onih,koji su morali raditi baš u te dane,ali bi poslije to nadomijestili neradom za neki drugi praznik,pa bi i vuk bio sit i ovce na broju.Pamtim nepregledne kolone ,što ljudske,što automobilske,kako se kreću u pravcu mjesta proslave i zabave.Poslije sam, takve kolone viđala nekim drugim povodom i nije slika bila tako srećna.
Cik zore(tzv.uranak),natovarena kola,"tone"mesa za roštilj,jaganjci nataknuti na ražanj,gajbe s pivom,Fructalovi sokovi,mladi krompirići za "ispod sača",salate,deke(ćebad),lopte,reketi,karte,tranzistori........društvo...............Nečija vikendica,po mogućstvu negdje pored vode i naravno otvaranje sezone kupanja.
Griješila bih dušu kada bih rekla da mi na današnje vrijeme nedostaje sve to i da je potpuno nestalo.Provodim se i sad jednako dobro kao i onda(na novim mjestima i drugim ljudima),vatre oko Blagaja sam zamijenila vatrometom.Preskočila sam jedino proslave u prvim izbjegličkim godinama i onu za vrijeme leta "Milosrdnog anđela" nad ovim gradom.Nedam se ja još pokoriti!
Ima još praznikovanja,ima,ali ni približno kao nekad.Nema bajo moj u kapitalizmu odmora dok mu stičeš imovinu.A ne!Posmatrala sam juče, dok smo se vozili ka našem odredištu,grad i okolna sela.Vrvi od naroda,više od pla prodavnica radi,neka umorna i tužna lica.Nikakve naznake da je praznik.A ovdje se proslavlja još od 1896,iz vremena kad je izvjesni Hugo Buli u Srbiju donio prvu fudbalsku loptu,kao suvenir za uspomenu na školovanje u Njemačkoj.116 godina dugu tradiciju pokušavaju ugušiti i satrti.Tuga i sramota.Nikome više nije do proslave,jer mu je svako sutra neizvjesno."Dan nafaka" ili "Dan komad(t)" svejedno kako se kaže na isti jad se svodi.Razumljivo je da nema ko slaviti Praznik rada u zemlji(zemljama) u kojoj je 6x veći broj nezaposlenih od broja zaposlenih.
Možda bi trebalo preinačiti ime praznika,pa neka se zove Praznik željnih normalnog rada.Do tada neka se drugarska pjesma ori i neka nam živi uspomena na ono što se podrazumjevalo pod 1.maj.

субота, 28. април 2012.

U GOSTIMA KOD MILIĆA MAČVANSKOG

Potpuno mi je fascinantno kad neko pronađe plodno tlo i onu malu rupicu,a opet pozamašnih gabarita,da se negdje ukotvi i ostavi svoj pečat za života,a onda i posthumno.Ima tu i politike i fol probuđene nacionalne svijesti,no dobro,svak radi kako zna i umije.Ja ne spadam međ' tu vrstu umjetnika(dobro de,nisam nikakav umjetnik)pa mi je interesantno posmatrati takve i njihova djela.Mnogo češće provalim ono "šta je pisac htio da kaže" nego "šta je slikar htio da kaže",osim naravno,ako slika nije jasna k'o dan.E večeras sam se nagledala i slika i slikara,a i poklonika slikarstva.
"Lazarice" su pozvane(i ja sam naravno bila s njima) da upotpune otvaranje prvomajske likovne izložbe,na kojoj su predstavljeni radovi Udruženja likovnih umetnika Rasinskog okruga RASINUS.Em što zvuči,em što izgleda.......
Ruku na srce ima dobrih dijela.Kao laik za slikarstvo i primjenjene tehnike,mogu samo konstatovati da mi se pojedine dopadaju,a neki stroži sud ću ostaviti stručnjacima.Elem,na stranu umjetnine,mene su dojmili posjetioci i zvaničnici.Kakva je to plejada likova,majko moja.Sva sreća,pa nikog od njih(osim jednog komšiju,a od kud njega na izložbi?) ne znam lično,inače bi ovu škrabotinu mogli protumačiti kao uvredu.S pojedinim ljudskim izgledima se sudbina dobro našalila i kad se sve to dopuni tragičnim "modnim krikovima" bude kao vašar.A onda oni "značajni" pogledi ka određenoj slici,pa klimanja glavama.Sve stručnjak do stručnjaka,sve moj do mojega(izraz koji sam usvojila od domicilnog stanovništva).Ali,ej ti,oni su bili na izložbi i to u legatu čuvenog Milića od Mačve,pa sve onako važni,pa nobles.
I kako to obično biva,čuo se žamor u pozadini za vrijeme obraćanja zvaničnika,a i za vrijeme pjevanja mojih djevojaka.Kultura na nivou(ne znam ni sama zašto sam je i očekivala).O tome da nisu svjesni kad treba da aplaudiraju ne bih ni da trošim tastaturu.Onda je uslijedio coctel party sa svim miomirisima domaćeg.izvornog cateringa i tu su me dotukli definitivno.
Razmišljam,zašto li je Milić baš izabrao Kruševac kao mjesto pohranjenja svojih ličnih stvari?!Zašto ne Šabac,Beograd,Zaječar,Suboticu,Valjevo.......Zašto baš Aladža-hisar(Šarengrad).......Možda baš zbog ljudskog kolorita!

среда, 25. април 2012.

APOKALIPSA JEDNOG JUČE

Ne plaši me sopstvena smrt,ni najmanje.Ako bi moglo bez dugovremenog bolovanja i te agonije,tim bolje.Ali ako ne može,nije ni važno.To mi je,što mi je.Nešto drugo me muči već odavno.Dvadeset godina me izjeda,negdje u podsvijesti,gricka,ruga mi se,razvlači mi misli ko jufku.Sjedi mi na desnom ramenu i šapuće"Biće ih malo"!E to "malo" me plaši.Taj mali broj onih koji su došli da me isprate zauvjek.
Od malena vučem teoriju o tome da je pokazatelj nečije vrijednosti(za života)broj ljudi na njegovom ukopu.Taj posljednji čin poklonjenja sijenima,djelu i bivstvovanju.Ustvari,nesigurna sam,dodju li svi zbog poštovanja prema pokojniku ili poštovanja prema njegovim najbližima ili je i jedno i drugo!?Čime sve uopšte zaslužimo,da se neko,ko je daleko,zaputi i dođe nam na sahranu,sprovod,đenazu?Ili ako je tog momenta spriječen,prvom prilikom posjeti našu vječnu kuću,plati misu,hatmu,opelo,zapali svijeću,moli nam se za dušu ili nas  često sjetno pomene?
Radim li ja,sve ovo što radim,da ostanem zapamćena,da zaslužim nečije poštovanje,da ne ostanem samo u srcu najbližih krvnih srodnika,da sakupim sebi dugačku posmrtnu povorku ili sam jednostavno,ovakva,kakva jesam?Ne znam ni koga pitam,vas ili onu malicioznu sebe,što čuči na ramenu i šapuće"Biće ih malo"?Zaista ne znam,a da me muči,muči me.I iskreno,zavidim svima onima koji budu pokopani,tamo gdje su rođeni.Biće da je moja zavist morbidna,ali se rodila iz jako bolnog iskustva i postoji.
Smatrali vi mene ludom,bolesnom,kakvom god,ja sam u problemu(možda i u ozbiljnom psihičkom) oko broja članova posmrtne povorke.
Bez popa,bez muzike,bez govora,bez narikača.........mogao bi barem onda broj biti pristojan........možda do tada zavrijedim toliko!
P:S. A kakve sam sreće,biće-Kakva je bila,ni na sahranu joj niko nije došo! :)

уторак, 24. април 2012.

TUŽBALICA :)

I negdje tako u sudaru misli
sjetim se eto, tog kišnog maja
važan je samo provod bio,
dani sreće i dobra raja.
Nižu se godine,nestaje mene,
ostaće samo jedna kaplja,
crvena suza kraj imena moga
u hladu crnog mermernog sjaja.
Samo sreću nabaci na lice,
za tugu ovdje mjesta nije,
srećna je duša  što s vama može
i s onog svijeta da se smije.


четвртак, 12. април 2012.

I TAKO .......

Rijetko citiram druge,ali mi se ovo I TAKO baš uklapa u današnja dešavanja.
Trebalo je da na današnjem gostovanju u Opštini izmolim od gradonačelnika neku prikladnu donaciju,kako bi moje "Lazarice" mogle uopšte otići negdje van grada i prezentovati svoje umijeće.
Spremaju se za Majske svečanosti u Bijeljini,a kako reče Mira,naša dobra vila,pjevaju u čaršafima,ko da su duhovi.Žalosno,ali istinito.Haljine su im sašivene od čaršafskog platna i samo su ruke nekih vrijednih žene učinile da ih vez malo oplemeni.O ostatku potrebne opreme da i ne govorim.Tuga!Prosimo,molimo,tražimo i uglavnom ništa.Nema zainteresovanih za pomoć.Džaba što nas mediji proprate,kad su gradski oci i slijepi i gluhi.Ili samo imaju đon obraz,ko će im ga znati.
Nekad se barem u predizbornoj kampanji mogao izvući neki dinar,sad ni to ne može."OCO" nas je eskivir'o lagano.Šta će čovjek,im'o preča posla.
I tako svaki grad do kojeg mi je stalo,ima po nekog Ljubu i Dragana,kod njih su i nož i kolač,pa ako te nešto zapadne,dobro i jeste.
Dok se Ljupče smješko raznoraznim zvaničnim facama i ulagačima na otvaranju Meppas Mall-a,s nadom u procijenu da će tuda za godinu protutnjati milioni posjetitelja(a i vjerujem da će samo dolaziti u posjetu,a ne i ostavljati pare,jer ih nemaju),sin Dragan je bio u posjeti selu u kojem valjda treba da se i dalje održi demokratija.Previše sam apolitična da dublje ulazim u razloge njihove nezainteresovanosti za nešto neprofitabilno.
Naslušah se  i kuknjave i ževkanja na sve i svakoga,ali ne osjetih da iko ima želju da nešto stvarno promijeni.Niko zadovoljan,svi se osjećaju potlačeno,a poslije izbora opet ista priča ili pjesma,svejedno.A ona magična riječ REVOLUCIJA,kao da je nestala iz svih "regionskih" jezika.E dobri moji proleteri,izgleda mi da ste se skroz razjedinili.Šteta!Moglo nam je biti jako fino.
Bolno je gledati razočaranu djecu,željnu dokazivanja.Tragično im je kresati krila,a da još nisu ni probali da lete.Kako će voljeti grad,koji neće da pomogne i da li će uopšte imati želju da ostanu u njemu?O tome nikada ne brinu oni koji bi trebali.
Kako reče Radoš Bajić-I TAKO......SELO GORI,A BABA SE ČEŠLJA

четвртак, 29. март 2012.

Juan Carlos I i moja malenkost

Pritisnuta obimnim obavezama društvenog života(šta ću kad sam socijalan tip),nađoh mrvu vremena,da "uletim"na Facebook i da vidim šta se dešavalo u mom otsustvu.Prebirem tako objave i sličice,kad ugledah zanimljivost iz mog rodnog grada.Konačno uređen i otvoren Španski trg.Divno!Parčence grada ušminkano,vrlo evropejski,dan kao izmišljen,modro mostarsko nebo,sve zvaničnik do zvaničnika.Idila jedna.Slika neopisiva.

Na prvi pogled sve savršeno,a onda drugim pogledom "ostaneš bez oka".Zaparaju ti zenice srušene građevine oko tog velelepnog trga.Vrati ti se film u glavi,sjećanje na nekadašnji izgled,na vrijeme kad to nije bio nikakav trg,a bio je posebno mjesto.Pokušaš da ispod nebeskog modrila vratiš onu staru sliku,da ugledaš more ljudi na autobuskom stajalištu preko puta,gužvu u banci,stotine nasmijanih mladih lica........
Šipak!Od sve silne želje ugledah Njegovo veličanstvo kralja Španije Juana Carlosa I.
I da situacija nije kakva jeste i da sam povod nije kakav jeste,čast bi mi bila što je jedan kralj u posjeti mome gradu.Ovako sam indisponirana.
Dragi moj Huanito,da ste se ti,tvoji prethodnici i vama slični držali samo svojih teritorija,da nikada niste poželjeli ništa tuđe(uče li vas za boga miloga,da je to grijeh) ja bih sad vidjela onu sliku koju sanjam,oni kojima ste se došli pokloniti bi uživali u životu,a neku novu fontanu i cool mjesto za fotografisanje bismo i sami mogi izgraditi.

I samo da vas obavijestim Vaše velišanstvo i moja malenkost je danas prisustvovala jednom važnom događaju.Za razliku od Vas,nisam putovala tako daleko i samo sam živima odala počast i priznanje.Punog srca sam dočekala Olimpijsku baklju i ispratila mlade sportiste na Školsku olimpijadu.Žalosti me jedino to,što je i ova zemlja,a i ovaj grad "puko" kao i onaj u kojem ste se Vi danas smješkali.

уторак, 13. март 2012.

NIŠTA ZA OBUĆI - NEMAM!?!?!?

Ne bih se ja sad takla te "tužne ženske istine" i vječitog problema,nego kao i obično dobih inspiraciju iz okoline.Ma ne bi ni inspiracija bila to što jeste,da osobe koje imaju stanovit problem,nisu drage,simpatične,hrabre i uspješne.Odmah sam stavila sebe u tu situaciju koju one imaju i nađoh se u paniciiii.Na svu sreću ja nemam takvih prilika(gala i glamuroznih),bar još uvijek,ali......šta da mi se ukažu.Mogla bih samo stajati u prepunom plakaru i očajavati.Dobro ste pročitali   "prepunom".Kakva mi korist od toga što u njemu ima gardarobe za pet žena,kad ništa od tog nije adekvatno prilikama koje se ukazuju.
Muškoj populaciji je ta naša jadikovka,vjerovatno, i preko onog čuperka na glavi.Šta da im radim?!Kako ću sebi pomoći?
Oni malobrojni,koji me dobro poznaju,znaju da mrzim "uniformisanost",ne pratim po svaku cijenu modne trendove,ne "bolujem" od "markirane"garderobe,ne gotivim estradnu scenu i nemam idole u oblačenju.Volim biti svoja,neobična,jedinstvena,upečatljiva.......nipošto nakaradna.Davno sam dosegla činjenicu da Odijelo ne čini čovjeka...već Čovjek čini odijelo.....u našem slučaju Žena.Nebrojeno puta sam vrlo uspješno "iznijela" po neku krpicu,koja je na drugima prošla neopaženo.Znam,djeluje hvalisavo,samouvjereno,ali je činjenica.
"E,u tom grmu leži zec"!Kako za svaku narednu priliku odabrati nešto čime ćeš ostaviti pečat,a da pri tom ne moraš potrošiti grdne sume novca  i očajavati pred ormarom i ogledalom?Kako izgledati izazovno(ako je potrebno),a ne vulgarno?Šta sakriti,a šta otkriti?I kako se u svemu tome osjećati prijatno i provoditi vrijeme u kojekakvim uslovima?Pa teško drage moje,teško!
Veliki modni stručnjaci imaju ono čuveno hokus-pokus rješenje za sve nedoumice.....MALA CRNA HALJINA........s nekolicinom detalja,uvijek nova i jedinstvena.Priznajem da sam i sama mojim djevojkama s početka priče,dala isti savjet.Ne što sam nešto mnogo mudra,nego iz razloga precijenjenog koštanja artikala koji se kupuju kod nas.Ako možeš proći s malom crnom haljinom,komadom nakita i osmijehom,zašto ne!?
Dilema i kuknjava......šta da obučem na pucanje,šta da obučem na trening,šta da obučem na žurku,šta na rođendan,šta na roditeljski,šta na koncert,šta u pozorište,šta na svadbu....šta ću ako padne kiša,ne mogu u ovome,hladno je.............Jedino mjesto i vrijeme,kad znam šta ću i kako ću, je moje dvorište i moja građevima.Najbolje se osjećam u mom radnom kombinezonu,a i stoji mi dobro.....
I uzgred budi rečeno NEMAM malu crnu haljinu!
P.S.Ako sad slijedi "Pa kupi je"!,obavještenje:Hoću,čim nađem neku u koju mogu da se udjenem,a da pri tom ne izgubim ništa od sopstvene ličnosti!

петак, 9. март 2012.

ŽELIM AURORU BOREALIS

Danas sam prisustvovala jednom porazu.Doživjela ga je moja mlađa kći.Desilo se nešto što ju je trenutno dotuklo(nisu joj dozvolili da učestvuje na takmičenju recitatora),a ja sam...........Šta sam drugo mogla,nego da je utješim i da joj ukažem na neko drugo 'svijetlo'.Utješio ju je i otac,prigodnim poklonom.Shvatila je da i iz mraka možeš izaći ako negdje ugledaš svijetlost.
Nije li svijetlost,ustvari,ono ka čemu težimo,ono što nas vodi?!
'Svijetlo na kraju tunela';paljenje svijeća umrlima(da im duša lakše pronađe raj,koji je takođe svijetao);šta je romantična večera bez svijeća(dakle opet svijetlost);uživamo li u vatrometu-obojena svijetlost;radujemo li se,izgubljeni u bespuću,kakvoj osvijetljenoj kolibi(opet svijetlost);anđeoski oreol-svijetlost;vatre pakla-ponovo svijetlost.......
Skromne su mi želje i htijenja.Skromnost je moja vrlina.Nisam se nikad "ložila" na materijalne stvari,ni kad sam imala mnogo,ni kad sam bila bez ičeg.Uživam u malim stvarima.Više volim da poklanjam,nego da dobijam.Uvijek dajem,rijetko uzimam.Uzdam se u svoj razum,svoje srce i ovih deset prstiju,ali nisam sigurna znam li,baš posve sama u mraku pronaći svijetlost.Lakše mi je na nju ukazati drugima nego sebi.Valjda sam takva,naopaka.
Često se sjetim nekog filma,u kom glavna glumica ostaje zarobljena u  kućici na ostrvu,oko kojeg je zaleđeno jezero.Pri tom je trudna,malo joj fali do porođaja,a odlaska otud nema do proljeća.Užasni su momenti samoće i očaja koje preživljava.Ne strahuje za sebe,već za čedo koje nosi.Uloži ogromne psihičke i fizičke napore da ga donese na svijet.U momentu porođaja pojavljuje se Aurora Borealis.S tek rođenim sinom izlazi napolje,uživa u najčudesnijoj prirodnoj pojavi i shvata da  je svijetlost potvrda života.
Skromne su mi želje i lako me je zadovoljiti.............Želim samo stajati i gledati put svoda,ćuteći,nepomična,sa saznanjem da sam voljena........želim osjetiti to svijetlo,prije onog posljednjeg........želim tu životnu istinu......povedi me..........ŽELIM AURORU BOREALIS!!!

понедељак, 5. март 2012.

252 kruga i tuga

Vraćam film u nazad i čini mi se da sam uvijek imala neki hobby.Ako u hobby spada skupljanje salveta,sličica,kamenčića i ostalih sitnica,onda cijeli život imam dodatne,razonodne dijelatnosti.U pauzama roditeljstva nađe se vremena za slikanje,heklanje,šivenje,skitanje,čitanje,pisanje.Iz zadovoljstva postaneš moler,tapacer,keramičar,zidar,serviser,arhitekt,baštovan.Samo me mašina za meso nije mljela!Svašta sam probala,no nisam se baš u svemu jednako dugo zadržala.Neke nas stvari ispune manje,neke više,ali iz svega, u čemu se kroz život okušamo,možemo izvući nešto dobro.
Kako sam se obrela u 'pucačkim vodama'?
Primakla sam se tim vodama prije 11 godina.Poetski rečeno,stajala sam na obali,a talasi su me zapljuskivali.Što bi u realnom svijetu značilo da je moj suprug počeo,a ja mu se pridružila.Kao neko kome je oružje bilo strano i strašno,onome ko je po vokaciji pacifista,priznajem da sam na obali stajala mjesecima.Možda i zato što sam tipičan majčinski tip žene,a djeca su nam u to vrijeme bila jako mala.Bilo kako bilo,u neko doba,prepustih se talasima i ponese me matica.Nisam težila dokazivanju svojih sposobnosti i kvaliteta,niti imam takmičarskog duha.I kad se takmičim,takmičim se sa samom sobom,nikad protiv drugih.O tremi da ne govorim."Nisam ja igrač za subotnje gužve"........Sve je teklo nekako polako,smijenjivale se asosijacije, federacije,pravila,oružja(http://www.facebook.com/#!/pages/IPSC/191973790834588 , http://www.facebook.com/#!/pages/IDPA/204039072962311),ljudi,gradovi,sticali se prijatelji,sticali se znanje i vještina.Kad se nečemu posvetiš u potpunosti ili barem onoliko koliko ti slobodno vijeme to dozvoljava,otvore ti se neki drugačiji pogledi na svijet,a sebe sagledaš kao na rentgenu.Obratiš pažnju na sve sitnice,koje su se ranije činile beznačajne i naučiš jako mnogo o vremenu.Ko nije probao ovako nešto,sigurna sam da ne zna koliko dugo traje sekund(a).Izoštriš sva čula(po neko i do perfekcije),pa to poslije primjeniš u lovu.Jeste i to mi je hobby.Nisam sigurna da li ima još neko žensko u Rasinskom okrugu,koje ide u lov.Ja idem.Na pitanja :"Kako možeš"?"Zar ti nije žao"? odgovaram:"Mogu i nije mi žao"!Oružje je ono što je napravilo razliku između čovjeka i životinje.I ako je iskonski u čovjeku da lovi i tako prehrani sebe i porodicu,zašto ne bi bilo i u ženi!?Ili mislite da u praistoriji nije bilo samohranih majki?Ili da još iz tog perioda datira najstariji zanat na svijetu?Hvala onom nekom tamo,pa nisam ni samohrana,a ni od zanata,ali eto uživam u svakoj jutarnjoj šetnji poljem,u svakom prolasku kroz mračnu šumu,u sjedenju na čeki,u svakoj "marki" lovačkog psa,svakoj zapaljenoj vatri i roštilju,svakom 'kotliću'.Uživam u druženju s prijateljima.
Pridodala sam ovih dana još jednu pucačku disciplinu svojim hobby-jima,vazdušnu pušku.Teško mi se poslije mirisa baruta,naviknuti na dijabole.Sve mi je drugačije i stav i držanje i koncentracija.Sve je drugačije,ali su prethodna iskustva doprinjela da nemam tremu.Imala sam danas prvo 'vatreno',da ne kažem vazdušno krštenje.Prvo takmičenje.'Ubila' sam 252 kruga.Nisam bila najgora.Bila sam srećna.Rezultat nije na zavidnom nivou,ali obećava uzlaznu putanju.Zadovoljna sam sobom,jer je to bio moj maksimum u datom momentu.U sve što radim ulazim srcem.Samo tako znam i mogu.Ako ispunimo sebe,bićemo bolji za okolinu.Ako smo dobri okolini,ona će biti bolja nama.
Pronađite nešto što vas ispunjava,nadahnjuje i obogaćuje kao ljude.Nije teško,samo treba malo volje.Nemojte se čauriti.Čaura i onako ostaje odbačena,a zrno leti ka svom cilju.Budite zrno,ispaljeno iz sopstvenog oružja i pogodit ćete svoju metu.
A što se tuge iz naslova tiče,za nju panciri ne postoje.Izgubila sam jako dragog člana familije.Pomutila mi se radost današnjeg dana,taj metak je pogodio pravo u srce.
Uspjesi i tuge nam ostaju zauvijek,sve drugo je prolazno.

среда, 29. фебруар 2012.

29.februar-pa šta!?

Smatra se rijetkošću!Čudne mi rijetkosti.Ima mnogo rijeđih i bitnijih stvari,pa živimo s njima svakodnevno,a ne svake četvrte godine.I koliko ih uopšte doživimo i proživimo na pravi način?Većine se i ne sjećamo.Pregledala sam malo Wikipediu,da vidim ima li išta pametno,vezano za današnji datum.Samo se deprimirah.Osim par rodjenja,sve nešto 'budi bog s nama',razaranja,odvajanja,ratovanja,bombardovanja..........E jeste vala baš za pamćenje.Ustanovljen je i kao Dan rijetkih bolesti.Valjda zbog simbolike.Žalosno!Rijetkih bolesti i oboljelih od njih ima i previše,da bi im se posvetio samo jedan dan,svake prestupne godine.
Za ovih 40 godina,koliko dišem na ovoj planeti,ne pamtim niti jedan od tih 10 proživljenih.Dobro,možda ću zapamtiti ovaj.Ali samo iz razloga,što mi je bio povod da napišem nešto i da time podignem rejting čitanja mojih žvrljotina,na cifru 1000.Joj,kako dobro zvuči!(O toj podlosti ne bih dalje ).......No,ako se to ne desi,mogu ga upamtiti po neuspjehu.Ma ni to ne mogu.Ne pamtim takve dane.Ako se desio neuspjeh,nije ni bitno koji je datum bio.Bitno je da je prošao i da se ne dešava često.Da bude rijetkost.
29.februar-pa šta!?Sutra je 1.mart,a onda još 20 dana i proljeće,rođendan mojoj djevojčici...to mi  jedan za pamćenje!

среда, 22. фебруар 2012.

PMS-ženski neprijatelj br.1

Muči li sve vas?Ne pitam samo žene,već i muškarce.Šta,nije vam jasno kako muškarce može mučiti PMS!?Meni je jasno.Ono što oni  istrpe,za svaku je pohvalu,ali i sažaljenje.
Mislila sam da će s godinama biti lakše,ali naprotiv,sve je gore i teže.Nije pubertet bio uzrok toliko nervoze,a neće ni klimaks.Može biti samo zaguljenije.Od pamtivijeka je razmatrana ta pojava u ženinom tijelu i duhu.Stari dobri Hipokrat ju je nazvao 'menstrualna melanholija'.Kakva bola melanholija,ovo je ravno šizofreniji?!Dok bezbroj hormona dostiže svoje 'pikove' moj duh luta od blagih neuroza do ozbiljnih psihoza.Čista šizofrenija,kad vam kažem.U pojedinim momentima ne mogu ni samu sebe da podnesem,a kamo li nekog drugog!I zašto uopšte ne budemo pošteđene tih nekoliko dana,da nas niko ništa ne pita,da ne moramo ništa da radimo,niti da osjećamo?Baš bi bilo divno.Svima bi bilo lakše.Ovako ne znam šta mi teže pada:ovolika psihička neuravnoteženost;promjena raspoloženja iz minuta u minut;razdražljivost;letargija ili konstantna naduvenost;stomak kao u četvrtom mjesecu trudnoće;poprsje,koje se niušta ne može spakovati;gubitak čula okusa,a pritom neutaživa glad ili tolika istančanost čula mirisa,da na kilometar mogu osjetiti da je neko juče pržio ribu.Jednom riječju UŽAS!Prokletstvo ženskog roda.Nekako bi se čoviječanstvo izborilo,da je samo PMS u pitanju.Da ne postoje i MS i PostMS.Sve u svemu,prijatna sam i normalna 5 dana mjesečno.Nije ni to za baciti.SAPIENTI SAT!Treba ih samo  iskoristiti.

понедељак, 20. фебруар 2012.

SJEĆANJA

Umiru li sjećanja stvarno ili neka samo potisnemo,negdje u dubinu moždane mase ili u neki neugledan ćošak duše?Često o tome razmišljam,ali ne dosežem odgovor.
Volim živjeti u sjećanjima.Pardon!Nisam mislila da volim da me se sjećaju,nego ja volim živjeti moja sjećanja.Volim se tim trenucima vraćati iznova i iznova.Razumije se da nisu sva lijepa,ima i onih bolnih.Ona mi služe da balansiram između dobra i zla,da preispitujem svoje poteze,da vagam,da odlučujem,da.......
Imala sam,kao i većina moje generacije,jedno srećno,bogato i bezbrižno dijetinjstvo.Nije baš bilo bosonogo,ali je ostavilo dosta otisaka stopalima.Urezalo se duboko u svaku moju poru.Neke slike mogu i danas,poslije toliko godina,opisati do najsitnijih detalja.Čak se i nekih replika sjećam,kao da ih sad čujem.Osjećam ukuse,mirise,dodire.Kao da sam znala da mi djevojaštvo neće trajati dugo,da će biti iscjepano i prekinuto,da će nestati te svilene niti između djevojčice i zrele žene.Kao da sam naslućivala,da ću u jednom trenu postati odgovorna,ozbiljna,velika,odrasla.Da,baš tako,kao da sam,a nisam.Odigralo se brzo.Zato valjda i ne dam ono što nosim u sebi.To nešto što me i danas održava duh.Kažu da ga imam.Ja im vjerujem.Nikada ne mogu vidjeti sebe na način kako me drugi vide.Nikad i ne posežem za takvom slikom.Uvijek se gledam svojim očima i osjećam svojim damarima.
U meni je još uvijek ona ista djevojčica,vječito modrih nogu,tanke kose,slomljenog nosa,dugačkog jezika,osjetljiva na vikanje,uvijek spremna uhvatiti se u koštac s igrama za dječake.Ona ista koja igra ema-esesa u malom sokaku ili  baca pikado u velikoj avliji,igra klikera u parku,vere se po zidovima i košćelama.,skuplja sličice i salvete i gleda filmove s Bruce Lee-jem.Ista ona koja je oduvijek voljela da čita i da piše,ona koja je voljela da se druži i da podmeće leđa kad god je trebalo.Ona koja je bila rame za plakanje,odličan kovčeg za čuvanje tajni,slušalac i sagovornik.
Tu je još uvijek,nije nikud otišla,samo joj je malo spoljašnjost ostarila.Kaže neda se.Hrane je susreti i sjećanja.Toplo joj je,njeguju je.Uživa tako ušuškana i sigurna da će postojati dok bude i mene.
Sjećanja su ono što nam uvijek ostane,a sjećanja na nas ono što za nama ostane.
Pa majkovići,sjetit ćete se i mene valjda po nekad!

Sreća kada postoji

Ako je osjetiš,
da li je tvoja
Ako je udahneš,
da li je tvoja
Ako je dodineš,
da li je tvoja
Ako je želiš,
da li je tvoja,
Ako je imaš,
da li je tvoja
Ili je s drugima dijeliš,
.......Sreću......kada postoji.

                                              Kruševac,19.2.2012.
                                          

уторак, 14. фебруар 2012.

Tvome danu

Umjesto behara
snijegom se bijeliš,
al' je opet sunce
na nebu plavom,
opet se pjesme

prkosne čuju,
radujemo se grade
tvome danu.
I svaka suza
i humka svaka,
sveto je ime
naše slobode,
svako onaj što
za te pade,
ponos je 
djece tvoje.
Neprekidna je oče

volja naša
da se zlom crnilu
sjeme zatre,
da bude mira,ljubavi,sloge,
da ne zgasnu
borbe naše vatre.
Srećan ti rođendan

voljeni grade,
pred nama samo
jedan je put,
sloboda narodu,
fašizmu smrt..



недеља, 12. фебруар 2012.

www.ledenica.com

SNIJEG!!!!
Mojoj radosti nema kraja.Šta ću kad ga volim?!Onako na brzinu navuci šta imaš najtoplije i bez doručka izleti na sokak,jer će se otopiti prije nego se nadaš.A i ko zna kad će opet pasti ili slučajno napadati malo veći,pa da se možeš prepustiti zimskim igrarijama.Naravno,sokak već vrvi,u kratkim crtama se razradi strategija i opleti.Ugijaćemo se uveče,nešto ćemo prezalogajiti kad nas majke prijeteći uvedu u kuće,a do tad udri za sve pare.
Eh...tako je bilo prije 30 godina,kad nismo vodili brigu o ogrijevu,restrikcijama struje,nestašici plina,nabavljanju akomulatora,pretvarača,zalihama hrane,svijećama i ko zna o čemu sve još.Ono što se kaže,bilo pa prošlo.Došla su neka druga vremena i nove okolnosti.Trenutno okolnosti nepregledne bijeline i leda.Kažu da ne pamte ovakvu zimu.Onda im je slabo pamćenje.Dobro,možda ne ovakvu zimu u februaru,ali je bilo zima i zima.Snijegova i snijegova.Bilo je i možda će bivati i sve gore.Bilo je,ali nije bilo ovakve NEORGANIZACIJE!Znalo se koji su planinski prevoji uvijek rizični i bez prijeke potrebe nije se ni saobraćalo njima,a i to bi potrajalo dan ili dva.Nije se dešavalo da u gradovima dođe do tolikog kolapsa da ne možeš nikud ili možeš ako si prošao obuku Gorske Službe Spašavanja.Strava!
Možda bismo svi uživali u ovolikoj količini snijega,da  tek iz te silne bijeline nije izbilo najgore crnilo NAŠEG društva.Kažem NAŠEG,jer smo,bez obzira na dvadesteogodišnju pauzu i odvojenost,ponovo ujedinjeni u zimskoj muci.Svak u svojoj i svi u svačijoj.Zacrnilo se do te mjere,da u Srbiji,čak i oni koji nikada nisu bili nigdje van granice,a kamo li u Splitu,znaju za gospodina(tragično je koga sve oslovljavamo sa' gospodine')Keruma i njegovu seku.Do te mjere da se ime mostarskog gradonačelnika pominje diljem svijeta,k'o da je Tito,samo ne u 'tojem' kontekstu.Do te mjere,da čak i oni što inače ne psuju,sad imaju vrlo 'sočan' vokabular.Do te mjere da je narod prepušten sam sebi i svojoj snalažljivosti.Do te mjere,da kao u boga gledamo u hrabre i humane momke iz svih GSS-ova širom Balkana,kao da ih ima na milione i kao da oni nisu ljudi sa potrebama za san i odmor.Do te mjere,da tek ,kad je u Beogradu zagudilo,proglašava se elementarna nepogoda i vandredna situacija,a do tada su djeca iz unutrašnjosti išla u školu i po dvoznamenkastom minusu.
Eto,opet je sve crno na bijelom!Zima je došla,donijela razne nezgode i jednom će proći.A hoće li proći ovaj demokratsko-demokracijski mrak ikada???Njemu ni ovoliko snijega ne može ništa.Ukorijenilo se to,a i dobro se đubri,zaliva se svakodnevno evropskim i svijetskim otpadnim vodama.Okopava se i orezuje sve po propisu.Jednom riječju sve agro-tehničke mjere poduzete.A ti narode moj balkanski,bez srpa i čekića,bez vile i motike,lati se lopate,samo ti je to preostalo,kad su ti svrake mozak popile!Zahvali se dobrom drugu,komšiji,onom nepoznatom humanitarcu,koji ti je pružio komad hljeba i šolju čaja i pati i dalje,kad ne znaš da može bolje.Ili nećeš da znaš.
TRAŽILI SU-ETO NAM GA!
P.S.
Odo malo lopatat :)

среда, 25. јануар 2012.

Francuska-Hrvatska-Srbija!!!

 Pitam se samo dokle?!Hoće li jednom prestati nasilje,mržnja,destrukcija,nemiri,napadi........
EP u rukometu,konačno,nešto lijepo,pristojno,zabavno,sportski,fer plej.Interesantno zamišljeno i organizovano u više gradova,dostupno mnogima,na ponos državi u kojoj se održava.I sve bi bilo savršeno,za pamćenje,odlične odbrane,još bolji napadi,savršena krila,bekovi,treneri,selektori.Bilo bi savršeno da na našim prostorima ne rastu neka nevaspitana djeca,neki novi klinci,odrasli u ludilu,mržnji,užasnoj medijskoj kampanji,huškački nastrojenoj,sa sve nacionalnom konotacijom.A nisu ni oni krivi!Krivi smo mi,mi koji nismo odrastali tako.Mi koji smo učeni ljubavi i poštovanju i tudjeg i svog."I,đe ba zapelo"?Zar se i nama svijest toliko zamutila od sve one prosute krvi,ispaljenih granata,metaka i svih ostalih nedaća?Imamo li pravo gledati cijeli jedan narod kroz prizmu onoga što je počinio jedan dio tog naroda?Ne pamtim da je stanovništvo moje bivše domovine toliko bilo ogorčeno na okupatore i nasilnike u II svj.ratu i da nisu odlazili u te okupatorske zemlje,na "na privremeni rad" kod ne skapaju.Ili su pak,odlazili samo kvislinzi i domaće izdajice?Nisu,znam da nisu,lično poznajem mnoge!I zašto smo onda pustili,da nam izrastaju ovakve generacije?Kako mogu da mrze zemlju u kojoj nikad nisu bili,narod koji nikad nisu upoznali?Zašto se sve na ovom svijetu mora generalizovati?Strašno se deprimiram od te današnje društvene pojave,ali ko mene išta pita.
Ja sam sinoć navijala za hrvatsku reprezentaciju!!!Jesam i sta sad!?Da nisam možda trebala navijati za Francusku?Zbog čega bih?Da mi nisu možda Francuzi bliži od Hrvata?Jok,boga mi!I kad igra BiH,protiv neke strane zemlje,navijam za BiH,a ne za strance.I navijam za Srbe,Crnogorce,Makedonce,Slovence.Navijam za sve one koji su bili i u mojoj duši ostali moji.E jedino kad svi oni igraju međusobno,onda ne navijam i ne gledam.Ne mogu to!Osjećala bih se da jednog brata volim više nego drugog.A nije tako.Isto volim i ovog koji mi je živ i onoga kojeg više nemam.A nacionalizam mrzim!!!S čije god da je strane.Huligane prezirem!!!Na uvrede,vraćam uvredom,na kletvu kletvom,na poštovanje,poštovanjem,na ljubav,ljubavlju!Možete mi vjerovati,a i ne morate.Volja je vaša.
Mi smo bolji,Vi ste ništa?!Ko smo to MI,a ko ste VI?Koja je referenca,koji su parametri za određivanje tog "boljitka"?
Hoće li ova javnost ikada dostići razinu svijesti,na kojoj se kapira,da novinu prodaju senzacionalni,bombasti,naslovi,uglavnom oni s prefiksom srpski,hrvatski,bošnjački.Zašto povjerovati(a dok se ne dokaže,ne možemo znati)u onu prvu vijest,onu koja je spektakularna ili su barem novinari imali želju da zvuči tako."Srpski navijači presreli i kamenovali kolonu vozila hrvatskih navijača....." Po meni tragično,tužno i jadno.Do duše otkud nekom ideja da su baš "srpski navijači",ako se incident nije desio na utakmici i akteri nisu imali navijačka obilježja,već su,po iskazu jedne od napadnutih,nosili kapuljače i hirurške maske?!Zašto vijest nije mogla da glasi -"S žaljenjem, obaveštavamo javnost,da je grupa,za sada,neidentifikovanih mladića,presrela i kamenovala kolonu,hrvatskih navijača,pri povratku s prvenstvene rukometne utakmice,na putu iz Novog Sada ka Veterniku".Oštro osuđujemo ovaj atak i nadamo se da će akteri biti privedeni pravdi."
A,ne,vijest mora biti takva,da izazove buru komentara,naravno na nacionalnoj osnovi!Hrvati komentarišu,kako se od Srba ništa drugo nije moglo ni očekivati,a Srbi,kako su IM samo vratili za neki takav napad,nekad u Hrvatskoj.Evo su i mene izazvali i ne mogu više da šutim!Ospice dobijam od konstantne prepirke i mržnje između jednih i drugih i trećih i petih.....od dokazivanja o superiornosti nacija,kulturološkim razlikama.......i gdje se izgubila ono "Poštujući sebe,poštuješ i druge"!?
Izuzetnim sportašima,hrvatske rukometne momčadi,čestitam na pobjedi i nadam se da ovakvih ispada više neće biti!
Ljudi,braćo,djeco,ovo je sport,ovo je ljubav!