четвртак, 31. јануар 2013.

SREĆAN TI ROĐENDAN

KAKO SU MI DALEKE
TE TVOJE VISINE
I OBLACI RAJSKI
NA KOJIMA PLOVIŠ.
KAKO SU MI STRAŠNE
SVE OVE TIŠINE
I GODINE DUGE
ŠTO BEZ TEBE BROJIM.
ZAMAHNI KRILOM
I POGASI DANAS
ONU 31 ŠTO ZA TEBE PALIM,
ILI DAH POŠALJI,
NEKA IH ON ZGASNE.
NEMOJ DA IH UVIJEK
MOJE SUZE GASE.
I DOĐI MI BAREM
U SAN PONEKADA,
ODAVNO ME TAKO
POHODIO NISI.....
SREĆAN TI ROĐENDAN
TAMO NEGDJE GORE
ANĐELE,
ANĐELE MOJ JEDINI.

субота, 26. јануар 2013.

MOSTARSKA ZAKLETVA

Kaži u šta da ti se zakunem
i zakleću su
u kamen,u stijenu,
u mostove
u Radobolju hladnu.
Zakleću se u Mahalu,
Carinu,Luku,
zakleću ti se
u sokak,u Šantićev park,
zakleću se da te volim.
Zakleću ti se
u Zvijezdare,
u Rondo,
u Brankovac,
u Musalu,
zakleću se da te želim.
Evo zakleću se
u Neretvu,
u Duradžik,
u Šuplju,u Gvozden,
 u Pijesak ću se zaklet
da mi trebaš.
Zakleću ti se
u Hum,u Forticu,
u Mali kuk,
u bajame,
u šipke,
zakleću ti se u nebo,
u sunce,
u čelopek,
u demire,
zakleću se.
Zakleću ti se
u sve mirisne bašte,
u sve kiše mostarske,
u buru,
u jugo,
u sve degeneke
i sve liskaluke,
u rahmet dedin i
babin pokoj.
Evo zakleću se
da bez tebe ne želim.

петак, 25. јануар 2013.

DOBRO JE ŠTO POSTOJE

Još od juče slažem utiske o posjeti Gerontološkom centru,o baki s kojom sam najduže pričala i o gošći koju trenutno imamo u svojoj kući,ali evo redom ću.
U toku su u gradu svetosavske priredbe,pa je između ostalih,a u okviru nekog projekta,održana jedna i u Domu staraca.Kako su moja djeca pozvana da učestvuju,a ja ih svugdje pratim,nađoh se oči u oči sa štićenicima i korisnicima usluga koje Dom pruža.Prosjek godina im je 70,procenat slabo pokretnih i nepokretnih 25,onih ometenih u psihičkom razvoju 5%,a sam kapacitet doma nije preveliki.Sve u svemu jedna tužna slika.Svako od njih ima neku svoju životnu priču,svako svoje ili tuđe razloge što je u Domu,a
ostatak života i krajnje odredište isto.Neke korisnike i štićenike poznajem lično od ranije.Među njima je i bračni par koji dobro poznajem.Njihova odluka da prodaju svoj stan i da se presele u starački dom mi je
razumljiva.Zajedničke djece nemaju,on ima jednu kćerku iz prvog braka,koja je negdje u inostranstvu,a nisam čula da je ikad dolazila,već su prilično stari i bolesni,teško se staraju o sebi.Novcem od penzija i prodaje stana,mogli su sebi priuštiti sobu u staračkom domu.Ne moraju brinuti o hrani,čišćenju,zdravstvenoj
zaštiti,komunalijama,toplo im je,čisto,među svojim su vršnjacima i na sigurnom.Gospodin ima jako nezgodan
karakter,pa je često u zavadi s familijom(a ima je dosta u gradu),te se ne bi mogao ponadati da će mu neko od njih priteći u pomoć kad zatreba.
Jedna od štićenica je i žena iz mog komšiluka.Dok joj svi iz kuće nisu poumirali,živjela je s njima,a onda ju je  država smjestila u dom,jer je mentalno zaostala.
Djeca su kvalitetno odradila svoj dio posla i bilo je zadovoljstvo gledati ozarena lica tih staraca.Nemaju tako
često posjete tog tipa,pa im svaka kap veselja dobro dođe.A možda nemaju posjete uopšte.Posjete od onih bližnjih,od onih koji su im najrođeniji i najmiliji.
Jedan deka,a štake dvije.Sporo,jako sporo se kreće i zakasno je na početak predstave.Stolice su bile zauzete,a u očima sam vidjela jaku želju za gledanjem iste.Otišla sam u neki hodnik i donjela mu jednu.Meni
nije bilo teško,a on je bio beskrajno zahvalan.Onda je izvadio mobilni telefon iz gornjeg džepa prsluka i kraičkom oka sam vidjela displej.Na njemu je bila slika sa nadgrobnog spomenika.Na slici žena.Valjda njegova.Taklo me,duboko me taklo.
Priredba je gotova,poziranje za slikanje takođe.Gužva,metež,izlaze djeca,izlaze starci,a meni priđe starica.
Niskog rasta,sijede kose,pokrivene šarenom maramom,toplih plavih očiju,izboranog,ali ozarenog lica.
Zahvalila mi se što smo došli i izrazila divljenje prema djeci,a onda mi je rekla da je iz Gline.
Zašto je baš meni prišla,kad nisam bila jedina u organizaciji te priredbe?Da li se to mi prognani i izbjegli
prepoznamo tek tako ili negdje iznad nas lebdi neki oreol,koji mogu samo sapatnici prepoznati?A možda me
čula kako govorim,pa ju je to potsjetilo na rodni kraj!Ispričala mi je svoju muku,svoj životni put i shvatila sam da nema poroda.Kosti njenih najbližih su rasute diljem bivše zemlje.Gdje se ko kad zateko,tu ih je i ostavio,a eto ona će stotinama kilometara daleko od rodnog mijesta,na kruševačkom Novom groblju,o trošku države.A jedino žali što Glinu nije vidjela 20 godina.
Druga baka mi se obratila na vratima,kad sam već odlazila i ukratko mi ispričala da i njene unuke pjevaju i da joj familija živi tu u prigradskom naselju,ali eto ona je u domu.I ona je izbjeglica iz jednog novijeg rata.
Zar za nju nema korica hljeba u toj kući i neki krevet na koji bi legla?
Naša gošća ima drugačiji problem.Ona žarko želi da se smijesti u starački dom,da se zaštiti od svojih najmilijih.Od kad joj je muž umro,maltretiraju je svi.Kćerka,zetovi,unučad.Bolesna je,invalid,nemoćna da se brani."Muzu" je sa svih strana i u takvoj je situaciji da nema da plati izdržavanje u domu.U sopstvenoj kućetini,koja je nekad bila pojam luksuza,živi gotovo kao beskućnik.
Sudbine su razne,nepredvidive.Ponekad mi se čini da onaj odozgo ne gleda baš pažljivo,a i ako gleda pitam se da l haje!?
Sjetim se da je moja mama govorila svojevremeno,kad se u Mostaru gradio luksuzni hotel za penzionere,da će ona i tata jednog dana tamo.Da ne budu nikom na teretu i da se odmore od svog rada i obaveza.
Starost i bolest su stigle,do penzije se teško stiže,hotel je nepristupačan,jedno dijete pokopano,drugo dvoje daleko.Vlastita kuća će im biti starački dom,a to je malo njihov izbor,a malo izbor sudbine.
Zaslužimo li stvarno nebrigu o nama ili pogrešno vaspitamo potomke?Razmišljamo li o starosti na vrijeme ili
tek kad nas zadesi neka muka?Bacamo li se uvijek i na svakoga kamenjem ili se potkrade i koji komad hljeba?
Dobro je što postoje Domovi,spase i poneku dobru dušu.

среда, 09. јануар 2013.

DANAS MI JE DIVAN DAN

Moja dušo bedna
šta ti imaš dati,
šta ti imaš dati,
čim ga darivati
ALILUJA....
Bijedna ili ne,imala,ne imala,dajem i davati ću i dalje.Danas mi je divan dan,blogu mi je rođendan.Prvi,nadam se ne i posljednji.I ako se desi da uz pomoć štapa i kanapa,objavim nekad nešto u vidu knjige,nemam namjeru da njega zapostavim.On mi je prvenac,sin jedinac,a takvi se maze i paze.Možda nije kvalitetan,
možda nije dovoljno izreklamiran,možda je samo hrabrima i rijetkima zanimljiv,ali je moj,osoben i autentičan.
Ponosna sam na 3437 prikaza za godinu dana(ne bilježi moje prikaze ;) ) i mnogo više čitanja.Nisam pisala u
prazno,nisam govorila u vjetar.Jedni su se prepoznali u mnogo čemu i priznali,drugi su samo kradom čitali,
treći su možda zalutali,a četvrti...ko zna...
Dok ne ode ova duša"Bogu na istinu" ili negdje drugdje,moći ćete je pronaći ovdje i izvolite,poslužite se