субота, 25. август 2012.

GORE GORE GORE

Što više razmišljam o aktuelnim požarima širom Hrvatske,Bosne i Hercegovine i Srbije,sve mi kroz glavu
češće prolazi replika iz filma "Braća po materi"-"Nije Dinara sama planula"!.Ne zalazim u samu tematiku filma,nego u faktor uzroka.Čini mi se da je ustvari ljudski-baš svaki put.Nebuloze tipa'požar izazvan velikim vrućinama' ne prolazi više ni kod male djece.Da velike vrućine izazivaju takve požare,cijela Afrika bi bila bez ijedne travke.Ne bi bolje prošla ni Južna Amerika.Dajte ljudi,molim vas!Za sušu je sasvim razumljivo kako nastaje i tu krivca možemo naći u visokom gospodinu Celzijusu,ali ovakve lomače i paklene vatre,Boga mi,jok.
Sinoć izbio požar na Tari,nešto iza 20 h.Jesu vrućine velike,ali na planini i po mjesečini u to doba vala nisu.
Možda je varničenje niskonaponskih vodova!?Pa koliku varnicu baca taj vod i što se te instalacije ne održavaju redovno?Nije onaj Tesla trebo ništa  izmišljat!Mogli smo fino sjedit u mraku ili užgat petrolejku,pa
polako.I kako to da je baš na tim mjestima požar?Vrućina je i u gradskim parkovima i u avlijama i na izletištima,pored rijeka,pa ni jedno od njih ne planu.
Uvijek su mjesta jako šumovita,nepristupačna za vozila za gašenje požara ili nema dovoljno ekipa da ga ugase,a često se šire od ljudskih naselja ili ka njima.Svojim ušima sam sto puta čula molbe da se ne pale
strnjišta,a onda sam sto puta vidjela da su upaljena i da vatra nekontrolisano gori.Strašno!
E Balkane moj jadni i kukavni,ako te ne ubiju vode i zemljotresi,satrće te vatre.
Nije ni jedna "Dinara" sama planula,ako nije od Boga,onda je od ljudi!


петак, 03. август 2012.

NEŠTO IZMEĐU SKADARLIJE I MENE

 Negdje s proljeća,ustvari,kalendarski je još bila zima,srele smo se Skadarlija i ja.Nije to bio naš prvi susret,
ali je bio daleko intimniji od svih dotadašnjih.U mnogome je razlika kad negdje dođeš samo da se provedeš
i kad na takvom nekom mjestu radiš.Neopisiva razlika.Ostanu ljudima u sjećanju dobre kafane,vrhunska
hrana i odlična muzika.Nekad se vraćaju na ista mjesta,da obnove užitak.Užitak koji traje dok se ne plati ceh i ne napusti dotični objekat.Ostane,ruku na srce, i poneko sjećanje na neki dobar vic ili geg i to je sve.
Potpuni užitak imaš, samo onda kad si u prilici da neko mjesto doživljavaš od ranog jutra do kasnih večernjih
(pardon,ponovo ranih jutarnjih)časova.Prošlo je od tada osamnaest godina,a moj užitak još uvijek traje i čast mi je.
Prije svih onih dnevnih gužvanjaca,rijeke znatiželjnih turista(bilo ih je i tih "ne ponovile se" devedesetih godina
prošlog vijeka) i đaka iz obližnje škole,pješačeći od "Zelenjaka",preko Trga Republike,između Dom-a JNA
i neke simpatične prodavnice(u kojoj sam od prve plate kupila šoljice za kafu) uvlačila sam se u Skadarsku.
Nevjerovatno je kako noge koračaju drugačije kad se dočepaju kaldrme.Kao mlad ždrebac kad osjeti meku zemlju,sve pocupkujući,s kezom od uha do uha,sjurila bih se niz nju,do posljednjeg lokala(danas ne postoji čini mi se više ni jedan od njih) s lijeve strane,tik iza školskih prozora u sijenku velikog drveta.Moj
poslodavac je posjedovao dva lokala,prvi i posljednji u nizu,tako da smo mi(uposlenici) "harali" priličnim
parčetom ulice.Djelatnosti su nam se smijenjivale i bile raznolike,ali sve u službi zadovoljenja ljudskih potreba
za jelom,pićem i pušenjem.Hedonisti uvijek privlače hedoniste.Pronaći takvo zadovoljstvo u tako ekonomski
gadnim godinama,bio je pravi uspjeh.
 Ono u čemu se ogledao moj hedonizam bila je slika koju sam svaki dan bila u prilici da gledam i doživim.
Starost ulice,kaldrma,načičkani lokali,stare zgrade,mnoštvo ljudi,muzika.......bila sam svaki dan u "mom
mostarskom starom gradu".Onaj komad samo mog neba,onaj samo moj oblutak,dočaravala mi je jedna od
najstarijih beogradskih ulica,stotinama kilometara daleko od one moje,koju nosim pod rebrima.
Svakodnevno provoditi vrijeme na jednom takvom mjestu donosi sobom potpuno drugačiju sliku o životu.
 Otvaraju ti se neka čudnovata vrata,kroz koja možeš ući u sve nivoe ljudske svijesti,ali i podsvijesti.
Postaneš neko sasvim drugačiji,izdigneš se iznad mnoštva mediokriteta,pa i iznad sebe samog.Bude ti čast
što jednog(i neponovljivog)Momu Kapora pozdraviš sa "Dobro jutro,čika Momo" ili mu odneseš box(šteku)
Kenta "na noge",baciš pogled na slike izložene u galeriji,razmijeniš po koju pametnu,ali mu ne tražiš autogram.
Kao snoviđenje se pred tobom pojavi tvoja televizijska simpatija(zbog koje pocijepaš tene,tražeći njegov stan po Novom Beogradu) i onda umjesto da se zbuniš i pocrveniš,da ga mucajući pitaš šta želi,ti zbuniš njega pitanjem o sladoledu i kašlju.A ujedno se i razočaraš njegovom visinom i bojom glasa.Ma evo ti cirage
i haj" briši Bakočeviću,nikakav si frajer.
Ili kad znaš da će Bajaga te večeri sigurno nešto smotat(samo je pitanje šta),jer si mu upravo prodala Rizle.
Kad Žika Obretković dođe i pjeva samo tebi svoju čuvenu pjesmu o salati.
Kad............Kad ti kroz vrijeme i život prođe mnoštvo likova,od predsjednika masonske lože,preko pilota
borbenih aviona,glumaca,pjevača,slikara,trgovačkih putnika,pa do tog ubogog Žike........kad si dobar s čuvarom pivare,pa u zamjenu za rakiju,dobiješ nepasterizovano pivo(bije za vrat),kad si inspirisan da pišeš,
kad ti nije teško da radiš po dvanaest i više sati,kad se ispred iste tezge na Bajlonijevoj pijaci sretneš s Rambom Amadeusom,a on ti ustupi prvenstvo kupovine.......kad........kad je "silikonska dolina" bila misaona
imenica.............kad sam mogla parčencetom srca reći da volim Beograd.Ustvari ga prezirem.Samo je ta ponosna stara dama jedino mjesto koje volim i na kojem sam se osjećala moćno i svojom.
Možda ovo nikad i ne bih podijelila s vama,da me jedna balada nije takla.
http://www.youtube.com/watch?v=1W0L-v2NlRk
Negdje u dubinama srca i ove blesave duše,probudila je sjećanje na neke dane.Dane provedene u mom gradu i u onoj tajnoj vezi između Skadarlije i mene.