среда, 25. јануар 2012.

Francuska-Hrvatska-Srbija!!!

 Pitam se samo dokle?!Hoće li jednom prestati nasilje,mržnja,destrukcija,nemiri,napadi........
EP u rukometu,konačno,nešto lijepo,pristojno,zabavno,sportski,fer plej.Interesantno zamišljeno i organizovano u više gradova,dostupno mnogima,na ponos državi u kojoj se održava.I sve bi bilo savršeno,za pamćenje,odlične odbrane,još bolji napadi,savršena krila,bekovi,treneri,selektori.Bilo bi savršeno da na našim prostorima ne rastu neka nevaspitana djeca,neki novi klinci,odrasli u ludilu,mržnji,užasnoj medijskoj kampanji,huškački nastrojenoj,sa sve nacionalnom konotacijom.A nisu ni oni krivi!Krivi smo mi,mi koji nismo odrastali tako.Mi koji smo učeni ljubavi i poštovanju i tudjeg i svog."I,đe ba zapelo"?Zar se i nama svijest toliko zamutila od sve one prosute krvi,ispaljenih granata,metaka i svih ostalih nedaća?Imamo li pravo gledati cijeli jedan narod kroz prizmu onoga što je počinio jedan dio tog naroda?Ne pamtim da je stanovništvo moje bivše domovine toliko bilo ogorčeno na okupatore i nasilnike u II svj.ratu i da nisu odlazili u te okupatorske zemlje,na "na privremeni rad" kod ne skapaju.Ili su pak,odlazili samo kvislinzi i domaće izdajice?Nisu,znam da nisu,lično poznajem mnoge!I zašto smo onda pustili,da nam izrastaju ovakve generacije?Kako mogu da mrze zemlju u kojoj nikad nisu bili,narod koji nikad nisu upoznali?Zašto se sve na ovom svijetu mora generalizovati?Strašno se deprimiram od te današnje društvene pojave,ali ko mene išta pita.
Ja sam sinoć navijala za hrvatsku reprezentaciju!!!Jesam i sta sad!?Da nisam možda trebala navijati za Francusku?Zbog čega bih?Da mi nisu možda Francuzi bliži od Hrvata?Jok,boga mi!I kad igra BiH,protiv neke strane zemlje,navijam za BiH,a ne za strance.I navijam za Srbe,Crnogorce,Makedonce,Slovence.Navijam za sve one koji su bili i u mojoj duši ostali moji.E jedino kad svi oni igraju međusobno,onda ne navijam i ne gledam.Ne mogu to!Osjećala bih se da jednog brata volim više nego drugog.A nije tako.Isto volim i ovog koji mi je živ i onoga kojeg više nemam.A nacionalizam mrzim!!!S čije god da je strane.Huligane prezirem!!!Na uvrede,vraćam uvredom,na kletvu kletvom,na poštovanje,poštovanjem,na ljubav,ljubavlju!Možete mi vjerovati,a i ne morate.Volja je vaša.
Mi smo bolji,Vi ste ništa?!Ko smo to MI,a ko ste VI?Koja je referenca,koji su parametri za određivanje tog "boljitka"?
Hoće li ova javnost ikada dostići razinu svijesti,na kojoj se kapira,da novinu prodaju senzacionalni,bombasti,naslovi,uglavnom oni s prefiksom srpski,hrvatski,bošnjački.Zašto povjerovati(a dok se ne dokaže,ne možemo znati)u onu prvu vijest,onu koja je spektakularna ili su barem novinari imali želju da zvuči tako."Srpski navijači presreli i kamenovali kolonu vozila hrvatskih navijača....." Po meni tragično,tužno i jadno.Do duše otkud nekom ideja da su baš "srpski navijači",ako se incident nije desio na utakmici i akteri nisu imali navijačka obilježja,već su,po iskazu jedne od napadnutih,nosili kapuljače i hirurške maske?!Zašto vijest nije mogla da glasi -"S žaljenjem, obaveštavamo javnost,da je grupa,za sada,neidentifikovanih mladića,presrela i kamenovala kolonu,hrvatskih navijača,pri povratku s prvenstvene rukometne utakmice,na putu iz Novog Sada ka Veterniku".Oštro osuđujemo ovaj atak i nadamo se da će akteri biti privedeni pravdi."
A,ne,vijest mora biti takva,da izazove buru komentara,naravno na nacionalnoj osnovi!Hrvati komentarišu,kako se od Srba ništa drugo nije moglo ni očekivati,a Srbi,kako su IM samo vratili za neki takav napad,nekad u Hrvatskoj.Evo su i mene izazvali i ne mogu više da šutim!Ospice dobijam od konstantne prepirke i mržnje između jednih i drugih i trećih i petih.....od dokazivanja o superiornosti nacija,kulturološkim razlikama.......i gdje se izgubila ono "Poštujući sebe,poštuješ i druge"!?
Izuzetnim sportašima,hrvatske rukometne momčadi,čestitam na pobjedi i nadam se da ovakvih ispada više neće biti!
Ljudi,braćo,djeco,ovo je sport,ovo je ljubav!

петак, 20. јануар 2012.

Heleni nebeskoj

Ne volim ovo jutro,
ni ovaj dan
ni ovu noć....
Ne volim zime,godine
ni ljeta,što bez tebe
moraju proć.....
A prolaze,
tužim,
boli me svaka,
okovi su sreće moje....
Daleko mi je,
predaleko
i ono što je ostalo tvoje.....
Duša ti je uvijek tu,
duboko,duboko
u meni....
I otuda te
više niko uzeti neće.....
Dok se ne sretnemo jednom,
anđele moj,
samo suze,
svijeće,
cvijeće.......

             Mojoj sapatnici
                                                                                           Kruševac,20.1.2012.

четвртак, 19. јануар 2012.

ZADOVOLJNA-ZADOVOLJENA

Kolika je uopšte razlika između ova dva pojma?Prevelika?Minimalna?Istovetni su?Ne znam ni sama,ali znam da se ne osjećam isto kad sam ZADOVOLJNA i kad sam ZADOVOLJENA.I da se razumijemo u stratu,ovo ZADOVOLJENA ne odnosi se samo na sex.
Elem,da li je 'toliko buke ni oko čega' ili je jaz golem.Ako se svi zapitate,možda i dođemo do odgovora.
Realno gledajući,postoji razlika.Često se trenutno(ma koliko trajao taj trenutak) osjetim zadovoljenom,ali ne i zadovoljnom i obrnuto.
Hvala Bogu,sudbini,nekoj sili ili kako već sve doživljavamo to NEŠTO,imam prijatelje.I ženske i muške.Znam neke posebnosti iz njihovih života,a znaju i oni iz mog.Studiram tako,onda,kad su zadovoljni,a kad zadovoljeni,pa poredim s mojim doživljajem toga.Definitivno osjećam da ima razlike.Kod mene je barem evidentna.
Primjer 1.
Zadovoljna sam svojom djecom,ali ne zadovoljavaju sve moje kriterijume,što znači da nisam zadovoljena.
Primjer 2.
Zadovoljim se često svojim odrazom u ogledalu,ali nisam ni najmanje zadovoljna kako inače izgledam.
Primjer 3.
Zadovoljna sam se što sam uspjela neke stvari pokrenuti s mrtve tačke i ponovo okupiti neke drage ljude na jedno mjesto i oko sebe,ali daleko od toga da sam se zadovoljila time.
Primjer 4.
Zadovoljna sam svojim učinkom u pisanju,a ni blizu se nisam zadovoljila.Bar ne još uvijek.
Mogla bih nabrajati do sutra,ređati primjere,iščekivati kritike,no tako je kako je.Osjećaje i doživljaje datih momenata ne možemo mijenjati.Često je onaj prvi,spontani,najiskreniji.
Ako su meni drage osobe zadovoljne,ja sam zadovoljena,ako su zadovoljene,ja sam zadovoljna.Od kud sad ta obrnuta proporcionalnost,nemam pojma.Valjda je iskustvo nametnulo takav osjećaj.
Imam jednog najoštrijeg kritičara svih mojih poteza.Ne,ne,nisam ja!Ja sam dovoljno samokritična da to vidim kad bas 'zagovnam'.Ovaj je kritičar poseban,natprosječan i nepristrasan,ali ako mu ne priznam ovdje da li sam njime zadovoljna ili zadovoljena,obrala sam bostan.
Evo priznajem javno,URBI ET ORBI,da sam njime u potpunosti i zadovoljna i zadovoljena.
A sobom,ogledalom........ko zna.....nikad kraja zadovoljstvu i zadovoljavnju?!
Vječita težnja ka nečem boljem,uzvišenijem,vaganje hedonizma i pragmatizma........dokle smo stigli...znaćemo ako smo zadovoljni ili zadovoljeni.
Desilo mi se večeras više lijepih stvari i zaista sam i zadovoljna i zadovoljena....a sutra!?O tom ću misliti sutra!

недеља, 15. јануар 2012.

Za vijerne čitaoce :)



SVIJETLO DUŠI

Poput broda
u bespuću
životnoga okeana
ova duša
nekud plovi.
Plovi nekud sama.
Šibaju je vjetri
mnogi,
nose sad je
na sve strane.
Spuštena su
njena jedra,
lađa je što
ima mane.
Samo tebe
kad ugleda
u sred tuge
i talasa,
kotvu svoju
želi dole 
u toj luci spasa.
Da joj svijetlo
vječno budeš,
svjetionik njenog puta.
Da ti više nikad mlada
u bespuću ne zaluta.
                                       Lola

субота, 14. јануар 2012.

A NIKAD ME NISI

Kako ću sada
 napisati pjesmu
kad nema kiše,
ni mosta nema.
Kako ću sada
izreći mis'o,
kad tebe nema,
ni mene nema.
A bio je most
i bila je kiša,
kisnuli smo skupa,
žurili smo kući.
Ja sam htijela
da me ljubiš,
samo da me ljubiš,
nevino,dječje.
I da me voliš
baš na tom mostu,
baš na toj kiši.....
A nikad me nisi.
                              Lola

Čuješ li muziku
sviranu za te,
ovu što teče
kroz noćne sate.
Čuješ li šapate
duše moje,
ove,što samo
tvoje ime zove.
Čiješ li me
u buđenju dana
ili ću i dalje
da budem sama.
                             Lola


петак, 13. јануар 2012.

SIVI PLOČNICI ŽIVOTA

Pločnici su sivi
poput mojih sjećanja,
ulice grada prazne
k'o maštanja
Čemu sam se ja
budala nadala
Kakve sam ja
snove sanjala
Ja luda,potčinjena
tvojim čarima
Ja,jedna od mnogih
ženskih budala
zaustavljena na pragu.....
                                 Mostar,9.2.1990.

PAMTIM

Pamtim svaki detalj
s obale lijeve.
Pećine,sunce i zeleno granje,
behar i šipke
iz avlija što vire.
Pamtim tebe dragi
i poljupce naše.
Zagrljaje tople,
milovanja
i poglede snene.
Pamtim mnogo toga,
a suze mi vrele
niz obraze teku.
Zašto da umrem
mladog života,
zar ljubav tvoja
pomoći mi neće?
                         Mostar,28.3.1989.

Patnja


Već pomalo sumorna slutnja
da me ne voliš
ubija lagano svaki atom duše.
Ne znam šta da činim
da bih spasla sebe
danas kad tonem.
Guraš me na dno,
borim se.
Ne mogu....
Ne mogu izdržati to mučenje srca,
ono nije više pumpa života,
 već skladište ljigave,masne,crne tvari
u kojoj tonem.
Postajem sura stijena
izbrazdana vremenom patnje.
Uprkos svemu
VOLIM TE.
                  Mostar,maj 1989.
(objavljena u školskom časopisu)

Iskrica istine


Za ono što želim s tobom
ne postoje riječi.
Samo nada i čekanje dugo.
Za ono što želim s tobom
ne postoje dodiri,
skriveni od tuđih pogleda.
Za ono što želim
trebaš mi ti,a ko zna
hoću li ikada imati te.
                                Beograd,24.3.1994.

Tebi voljeni II


Onako kako si nenadano
došao u moje snove,
ostani radi počasti ljubavi moje.
Nisam ja vamp,nit'dženetska hurija,
svojevoljno sam te zavela,
po samom pravu te zavoljela.
Nisam ti ljubavnica,nisam Mesalina,
svojom voljom prihvati me,
ispravi greške života moga.
Među zidovima ove duše
samo tvoje ime spava
za sad,
htio-ne htio.
Biće tako i za godinu,
jer si mi lijek,
životna snaga od danas.
Svojim uzmakom
stavljaš me na ispit,al'
pametnome dosta,
jer nisam ni skeptik,ni stoik,
jer ne volim badava.
Želim biti tvoja silfida,
tvoj zavijet samom sebi.
Da za nas spajanje
traje vječno.
Možda je moja ljubav
samoubivstvena,
no htijenje što dolazi iznutra,
traži
da me vodiš kroz Stiks,
kao duhovni pokretač,
viša sila.
Neću dozvoliti da ikad bude
svakom svoje,
biću ti ljubovca,
sjeti se da ćeš umrijeti,
zato me voli.


*MESSALINA-bestidna,drska i sladostrasna žena uopšte (slobodan prevod) istorijska ličnost
*silfida-ženski vazdušni duh,vila,nježna i ljupka žena

Tebi voljeni I


Onako kako si ex abrupto
došao u moje snove,
ostani honoris causa ljubavi moje.
Nisam ja vamp,nit' dženetska hurija,
ipso fakto sam te zavela,
ipso jure te zavoljela.
Nisam ti metresa,nisam Messalina,
sua sponte prihvati me,
errata corrige života moga.
Intra muros ove duše
samo tvoje ime spava
pro tempore,
volens-nolens.
Biće tako i pro anno,
jer si mi remedij,
vis vitalis de dato.
Svojom retiradom
stavljaš me na examen,al'
sapienti sat,
jer nisam ni skeptik,ni stoik,
jer ne volim pro nihilo.
Želim biti tvoja silfida,
tvoj votum samom sebi.
Da za nas zeugma
traje vječno.
Možda je moja ljubav
suicidna,
no htijenje endogeno traži
da me vodiš kroz Stiks,
kao spiritus agens,
vis major.
Neću dozvoliti da ikad bude
suum cuique,
biću ti dulčineja,
memento mori,zato me voli.
                           Beograd,17.4.1994.

Ostaviti prošlost


Ako sutra zapalim svijeću
znaj da je to kraj,
kraj zabluda i
srušenih kula.
Možda na dnu nekog bezdana
opet budemo skupa.
Ako sutra zapalim svijeću
možda ću se i  pomolit
za ljepša svitanja.
Ako sutra zapalim svijeću.....
Nek' im je slava!
                         Mostar,9.2.1990

среда, 11. јануар 2012.

N

Nezadovoljna
nezahvalna
nepostojana
neprikosnovena
nemoćna
nestvarna
nepokolebljiva
nepobjediva
neosvojiva
nestručna
nepismena
nekulturna
nehumana
nefleksibilna
neuroticna
nevaspitana
nenadmašna
nedostižna
neodoljiva
nedodirljiva
nemoguća
nevoljena
nedovoljna
nesretna
nisam,ni najmanje,nisam.
                                   nekad.....

Obećanje

Kad me ne griješ ovdje
idi barem zavičaju mome,
pa k'o nekad zasjaj žarom.
Okupaj krake u rijeci modroj,
sini sunce mojim Mostarom.
Pusti da se s grana behar ospe,
da poj ptica rasturi muk,
Neretvom mojom smaragd prospe,
da čujem još jednom njezin huk.
Ovdje sam našla sunce drugo,
što toplotom svojom,brani mi put.
Zarastaju staze moje,al' znam
da grad nije na me ljut.
Uvjek je dobar domaćin bio,
putnike mnoge pod kute svio.
Doći ću opet u njega ja
kad mu dar budem nosila.
                                      Kruševac,1998.

Čeznem li


Čeznem li ja to za tobom vodo moja
uzburkana od strasti,
ko što čeznem za brdom golim,
gdje kamen puca od vreline tijela.
Čeznem li to za zračkom onog toplog sunca,
koje se smije s našeg neba.
Čeznem......
Ubi me čežnja.
                       12.2.2011.

понедељак, 09. јануар 2012.

KERUB

AKO SE ZAPITAŠ PROLAZNIČE
   DA LI JE GREŠKOM OVDJE,
   DA LI JE NEPRAVDA TO.
LAKO ĆEŠ ODGOVOR NAĆI

   U TOPLOM SRCU MLADOSTI
    I DUŠI NAPAĆENOJ.
EVO,OVO JE ZNAK BOŽIJEG ČEDA,

    ŠTO PREKRATKO BJEŠE MEĐU NAMA.
KERUB JE BIO,NISMO NI ZNALI,
    KERUB ŠTO GA ANĐELI VRATIŠE SEBI.
SVJETLOST OVOZEMALJSKOG ŽIVOTA BIJAŠE,

    VELIKI OREOL NOSAŠE.
AL' NIJE UGASLA SVJETLOST,

      NITI ĆE UGASTI IKAD.
NEGDJE DALEKO ZNAM,BLISTA JOŠ
      ONAJ OSMJEH I RUPICE NA OBRAZIMA.
DALEKO,BLIZU,SVEJEDNO,

      U MENI ZAUVJEK.
ADONIS,APOLON,ATLANTIDA,APOKALIPSA
RECI DA L' BJEŠE VEĆEG BOŽANSTVA

       OD MOG BRATA.
                                        KRUSEVAC,AVGUST 1998.

Deset godina tuge.....

    

Aleksandru za 29.rodjendan


Prolaze evo........svaka je teza,
za broj veca i tuznija.
Bezbroj pitanja
i sturih odgovora
sta bi sad da je ziva dusa moja?
Eh..........sta bi..............
Ne znam ni sama,
a sudbinu ti mislima krojim.
Sad ovih trinaest
topla suza gasi
i ceka onaj osmijeh da sine.
Al' su mi daleke
i predaleke tvoje nebeske visine.
Voli te tvoja Nana.
Krusevac,31.1.2011.

NE ZATVARAJ

Ne zatvaraj vrata
 riječima mojim
ni zbog zvijezde,ni zbog vjetra,
ni zbog zore,ni zbog mora.
Ne zatvaraj dušu
 mislima mojim
ni zbog želje,ni zbog Boga,
ni zbog sebe,ni zbog koga.
Ne zatvaraj,
već otvori,
da prošetam kroz oblake,
da se spustim kao lahor
međ' te tvoje usne plahe.
                                              Kruševac,9.1.2012.

LJUBAV,VJERA,NADA


Od kad tebe volim
oko grudi svojih zidine sam digla
što ih zmaj noći od boli skriva.
Kao kad misli se sklope,
pa pomislim kako sam živa
samo za to što te volim,volim....
ili ne.
Na raskršću vječnom pitanje
Ima li mjesta za mene
tamo gdje je mjesto za dvoje,
kad kažem ti     Dodirni me!
Odvedi me!
Kreni sad.....činim pravu stvar,
niko ne može sam.
Lijepo te čujem kako dišeš
i osjećam vrelinu usana,
negdje daleko na putu za jug,
tamo daleko u čudnoj šumi
procvalih badema,
dva tijela što izvode opasan ples.
Ma.....ko sam ja da ti sudim.....
Oprosti!
Slobodno me voli!
Eto ti pjesma.ludo moja.
                                  Kruševac,9.2.2011.

Nemoj


Neka!Prestani više!
Prestani kad te molim,
ne otkrivaj čežnju
s njom ne umijem da se borim.  
Ne govori da voliš
i kako patiš.
Ne glumi,kad laži ti ne stoje.
Ne dam ti ovo malo duše
i moje srce nikad nije bilo tvoje.
Pusti su dječački snovi,
puste usne žene.
Ne zovi!Ne kradi!
Ne nudi!Ne moli!
Ne dam ti ništa.
Ja prosto ne želim da me boli.
                                      Kruševac,9.2.2011.

Antifasizam i renesansa


Postoje momenti u mom zivotu,kada,potpuno bijesna,samu sebe postavim ispred sebe i odrzim lekciju,nekoj drugoj sebi,a onda uvidim da smo posve iste.To se desava dok perem tonu suda,peglam hrnjagu vesa,dok radim ono sto ne volim.A kad ne volim,onda iz mene kuljaju misli i gadjenje prema svemu sto ne volim i sto me cini nesrecnom.Prema svemu sto me rovari negdje iz dubine,godinama,lagano,po istilahu.Ceprka i nagriza.Iz nekog nepoznatog razloga,gusi mi ljubav prema necemu sto me odrzavalo, svih ovih, za odrastanje i zivot bitnih godina.Volim da volim,volim da se ponosim djelima drugih(ne da se kitim),volim to sto znam od koga poticem,sto me ti geni cine ovakvom kakva jesam,blesavom,lucidnom,hazardnom,drugom,prijateljicom,zenom,majkom,domacicom,radnikom.
Volim 14.februar,gotovo kao i svoj rodjendan.Podjednako placem i jednog i drugog datuma.Malo od srece,malo od tuge.I pitam se jesam li JA stvarno blesava?Da li je samo meni stalo da mi se kuca ori dok pjevam one pjesme,koje sam tako ponosito pjevala u sali i na stepenicama moje VII osnovne,na otvaranju mosta "Hasan Brkic",na otvaranju novog pogona "Zlatke Vukovic",na razno raznim takmicenjima horova,bratu i djeci dok sam ih uspavljivala?Da li je samo meni stalo da se ne zaboravi ono sto su pjesme kazivale?Ako zasluzis stave te u pjesmu,a ona se, ko najvece blago,prenosi s generacije na generaciju,iz duse u dusu,skriva se od zaborava.DA SE NE ZABORAVE oni o kojima pjeva.Pa zar ste ih zaboravili VI koji ste rodjeni zahvaljujuci njihovom stradanju,njihovoj borbi za vase bolje sutra i onu svetinju, kojoj ljudski rod stremi od postanka,SLOBODU.
JA i ja ih nismo zaboravile.I kad bi smo htjele nemoguce je.Vezane smo za te stradalnike krvnom grupom,zakletvom polozenom na njihovom groblju.A jednom izrecena zakletva je zakletva za cijeli zivot.Ma jesam li ja blesava,opet se pitam,sto sam ponosna na svoju pionirsku zakletvu i sto pamtim i kako je miris'o karanfil,sto sam ga tog 29.11.1979.god.lagano gazeci moj Lucki most,donijela kuci?!Jesam li blesava sto sam vlastitoj djeci uprilicila da i one poloze zakletvu i ako pionira vise nigdje nema?Jesam li blesava sto sam primljena u SSOJ-OOSSOM u sedmom razredu,a nisam imala ni cijelih cetrnaest godina?Jesam li blesava sto sam bila clan Ferijalnog saveza i sto sam zivjela parolu"Upoznaj domovinu da bi je vise volio"?Jesam li blesava sto sam procitala Kuran,Bibliju i Talmud?Jesam li blesava sto sam sto puta usla u dzamiju,sto odem u crkvu i sto mi je jos uvijek krivo,jer nikad nisam uspjela otici na "Ponocku"?Jesam li blesava sto sam muza i djecu naucila sta su kavade,pipun,saransak,majdonos,biza,sta znaci zaibretiti se,kakav je osjecaj kad ti neko muhajem dodje na kafu i sta znaci kad je mumin u necemu?Jesam li blesava sto sam se jednako dobro provodila na slavama,Bajramima,Bozicima,krstenjima,krizmama i sunetima?Jesam li blesava sto mi nije bilo vazno koje mi je nacionalnosti momak?Jesam li blesava sto za svoju otadzbinu jos uvijek slovim onu, koje vise nema?Sto mi u spavacoj sobi stoji grb te iste otadzbine?Jesam li blesava sto jos uvijek govorim i pisem onaj isti jezik na kojem sam progovorila?Jesam li blesava,tebe pitam Arijana?!
NISAM BLESAVA-to sam jednostavno i prosto ona ista ja,samo malo starija i bolnija,otjerana,izbjegla,ponizena,kaznjena,ona kojoj su pokusali amputirati dusu i ljubav.POKUSALI,ali ne i uspjeli!
I znam da, jos, negdje tamo,preko nekih tudjih mora i visokih gora,ima jos ovakvih JA.Pitam se da li nas je dovoljno za jednu novu Mostarsku Brigadu,za jednu novu 29 HUD?Ima li nas tamo negdje da skinemo mrenu sa slijepih ociju beznadja,da dobijemo svoju revoluciju bez fizickih zrtava?Ima li nas?Nas koji ne cijenimo ljude po porijeklu,imenu i religiji,vec po covjecnosti?Nas koji se ne stide da i danas budu ono sto su bili i prije dvadeset godina?Nas koji pjevamo "Februarsku" od nasih "Kisa"?Nas koji smo u sebi zadrzali tekovine svojih predaka?
Ah,da, ne rekoh zasto placem na svoj rodjendan.Rodjena sam 9.11.Sam datum sve govori.Ali me drzi nada da ce se i moj dragi rodni grad preporoditi i podici ko Feniks iz ovog moralnog pepela.Da ce prestati nacionalna konotacija svega sto u njemu postoji.Pa sta ako postoje i kazaliste i pozoriste?U Beogradu ih ima deset,pa se niko ne iscudjava.Pa sta ako postoje i Sveuciliste i Univerzitet?Ja bih dala sve da Krusevac otvori pristojan fakultet.Pa sta ako postoje dva Klinicka centra?Malo je bolesnih,pa zjape prazni?Zar bi trebalo da se vrati srednji vijek i da nema nicega?Ako postoji opet toliko mostova,koji spajaju,zasto pustiti druge da razdvajaju?!Nije sloboda ono sto vam neko servira poslije ljutog boja.Sloboda se nosi u dusi.Zato otvorite svoje duse,ko teske kapidzike.Omirisite onaj zaboravljeni miris procvalih bajama,toplih kamenih zidova i ledene vode.Proceprkajte po sebi rodjeni moji,ono sto ste potisnuli.Poslusajte ritam svog srca.Oslobodite ljubav iz sebe i darujte je nekom.Tezite ka boljem sutra!
SRECAN TI RODJENDAN VOLJENI MOJ !

                                                                                           U cast i slavu 14-om februaru
                                                                                                                                             Krusevac,7.2.2011.god.

Mostalgija moja sveprisutna (5.dio)


Šta dalje?Gdje odlutati,kojom džadom proći?Pred čijom avlijom zastati,a da ne krene bujica?Ili hodati ne obazirući se na ono, na šta oči lete,a srce pita-sjećaš li se?Evo i sad tuče,a nisam se ni makla sa stolice.Bije u nekom buntovničkom ritmu,skoro da guši.Polako,smiri se,ići ćemo,pa se nauživaj svega.Samo, nemoj meni da se žališ, što tamo nije sve kao prije.Evo vodim te na Šemovac.Znam steglo si se i onda,kad sam te vodila ,poslije dugo vremena.Sjećaš li se da nije bilo ni one kapije,ofarbane tamno smeđom bojom,uvijek otvorenog,jednog krila.Samo krik ruševine i praznina,nigdje nikog.Ti se steglo,oči plaču.Šta je ostalo meni nego da odlutam kroz tu istu kapiju u neke daleke godine...
Topao dan,onaj naš,samo naš,modrog neba i tišine.Čini se, da cijeli grad poštuje kućni red, osim nas četiri.A i kako da ga poštujemo? Vratila se iz Zagreba,puna utisaka,puna novih dječijih pjesmica.Ako nas odmah ne nauči,prođe voz!Učiš i naučiš.I evo zapamtiš za cijeli život,pa onda naučiš  i svoju djecu.Tako se uči temeljno.A ona, zaboravila!Zaboravila pjesmicu,ali baštu nije ni jedna od nas.Skoro smo se sjetile bašte i zida i svih igara,ali im ja nisam rekla nešto.Svaki put kad pjevam "Mostarsku mati" ja u glavi vidim baš tu baštu.Zašto baš nju?Zašto ne onu ,od preko puta,preko Radobolje,onu sa najdivnijom japanskom jabukom?Ne znam!Nekako mi je valjda ova baš onako prava ona mostarska,baš za tu pjesmu.Sjećam se i nečije prve Barbike i teka s vjeronauke,slika po zidovima,toplih riječi,jednog paprikaša i još mnogo sličnih stvari.Svašta ima u ovoj mojoj ludoj glavi.Nego računam, bolje  da ima,nego da je prazna.
Hoćemo li dalje?Hajde idemo na Bulevar!Šta je,frka?E,frka je i glavi,pa ipak ide.Znam,nema više ničeg da liči na ono nekad.Pa čak ni onog grafita,sa zadnje strane "Rin"-a,za kog me uvijek intrigiralo,ko je siš'o baš dole da ga napiše.A ako me slučajno pitate,šta je pisalo-iskreno,pojma nemam,zaboravila sam.Od svih tadašnjih grafita pamtim samo jedan,malo neprikladan za priču,ali meni tako drag.Reći ću samo da mu je autor Radovan.
Mnogo slika nosi moj ringišpil s ovog mjesta.Valjda zato što nam je ono bilo i Meka i Medina,Jerusalim,Međugorje,Sveta gora i Tjentište i Kadinjaca.Svetilište i hodočašće moje i još nekoliko generacija,u ona dva dana vikenda.Najmnogoljudniji korzo ikad viđen.Kako nismo izlizali onaj asfalt,ne znam.Mladost-ludost,pa šta!?Neka je!Kome nije taj period života najljepši?Eto ti sad pa se prisjećaj svih laganih šetnji kroz onu gužvu,pa po sto puta prođi istim putem,jer onog nekog nisi vidio(vidjela),nisi se očešao(la) ono k'o slučajno o njegovo(njeno)rame.Stani na mostić , gledaj u vodu i,slušaj pjesmu i traži pogledom željeno lice.Eeee,to su bili dani,da ne kažem noći,zvučalo bi pretenciozno.I nemojte me pitati zašto nisam pomenula ovaj ili onaj kafić!?Ja sam imala neke svoje omiljene,svi vi neke svoje.Ko bi tu kome ugodio?
Gdje ćeš sad?Ne mogu da se odlučim gdje da te vodim.Sve mi se nekako čini,da smo se ti i ja ponašali kao turisti u ostalim djelovima grada.Stvarno!Podhum,Panjevina,Zahum,Balinovac,Đikovina,Bijeli brijeg,Strelcevina,Rudnik,Zgoni,Avenija, Centar II,Carina,Pasjak,Mazoljice,Brankovac,Cernica,,Musala,Rondo,šta smo uopšte tražili tamo!?Da,šta li smo to tražili?Ma bilo je uvijek nešto za tražiti i pronaći.Zato smo valjda i istraživali,šta to ima tamo skriveno,od pogleda javnosti.I bilo je lijepo,moraš priznati.Bilo je lijepo i ono javno,vidljivo svima,onako reprezentativno,prepoznatljivog mostarskog šarma.Ono što ponesemo sa sobom,ma kud da krenemo.Ono što zapravo tražimo u nekim drugim dalekim mjestima i vječito upoređujemo,šta je i gdje ljepše.Po čemu je to njujorška Peta avenija ljepša od naše?Gdje piše da je Kopakabana ljepša od bilo kojeg našeg pijeska????Milion pitanja,dva miliona odgovora.
Gdje god da krenemo sad,svejedno nam je.Oči će vidjeti jedno,glava će motati stare filmove,a ti ćeš tući u onom svom ritmu koračnice.Svaka stopa i svaka ćoša te na nešto sjećaju,nije ti lako.Tvoja luda gazdarica pamti takve sitnice,da će je ako ih bude napisala,strpat u najbližu ustanovu zatvorenog tipa i izgubiće ključ.I tebe su mi rekli da vežem!Ne znam mogu li,a da budem iskrena,ne želim?!Ko će mi se onda svađati s razumom?Ako tebe umirim,sve sam izgubila!Džaba mi sjećanja,ako ti ne zaigraš.Neka mi tebe,tako velikog i toplog.Slobodno tjeraj i suze nek klize.Ma nikad me nije bilo sramota da plačem.Otplakala sam stotine tuđih muka i tuga,pa mogu valjda i ovu svoju.I može se promijeniti hiljade država i njihovih imena,himna,pasoša,zastava i grbova.Mogu nas trpati u razne torove,poturati nam riječi u usta,mogu nas i prezirati,mogu nam se i rugati,ne hajemo.TI I JA OSTAJEMO ONO ŠTO SMO UVIJEK BILI!Ti me držiš u životu,ja te slijepo slijedim,a njega nosimo i volimo zajedno.I TAKO ĆE BITI DOK JE  NAS!
Sklopiću oči,da ne vidimo,samo ćemo da osjećamo:žubor Radobolje kroz Gospin park,šuštanje platana na Lenjinovom šetalištu,miris rose u Velikom parku,okus vode na česmi u Fejićevoj,gužvu na putu do Nove gimnazije,muziku,smijeh,radost...
Sve dok osjećamo znači da smo živi,a dok smo živi znači da ima nade.Kažu da ona posljednja umire,a ja se nadam......

Mostalgija moja sveprisutna (4.dio)


Rijetko sam do, tog, maja, zalazila u taj komšiluk.Nekako su se svi "izleti" završavali najdalje Šarića haremom.Ono što sam tamo morala obaviti,obavljala sam brzo i još brže se vraćala u svoj reon.IDI KUPI JUFKU(ako mamu mrzi da rasuče)!ODNESI OVO NA HEMIJSKO!AKO NEMA U "ZDRAVLJAKU"KUPI U SAMOPOSLUZI(ja ne pamtim da se tamo neko nekad sam poslužio)!Sve tako nešto i na brzinu,bez mnogo obaziranja na to koga to 'dole'na Luci ima i ima li uopšte nečeg(nekog)interesantnog.Ipak su oni 'dole' bili Luka II,a kad si mlad onda to 'dole' nikako ne zvuči privlačno.Ne ideš tamo u školu,slabo se družiš s ljudima otud,sve nekako izbjegavaš da se udaljavaš s poznate teritorije,sve ti strano.Sve dok se ne zaljubiš.
Posljednji dani osmogodišnjeg školovanja.Pubertet drma ko sretni,glava negdje u oblacima.Bezbrižna generacija,nema polaganja prijemnog,cijelo ljeto pred nama i neslućene mogućnosti za dobar provod.Čini se da ništa ne može pokvariti tu idilu."ENO TI SE BRAT BIJE S NEKIM MALIM NA HAREMU"!-doviknu mi neko u prolazu.JOJ,pa što se vazda bije majko moja!?Šta ću moram otići da izvidim situaciju,nema mi druge.Stigla,al' kasno(ko da mi je Marko Kraljević rod rođeni).Degenečenje prestalo,ali je zakazana "ferka" za neki drugi dan i to na Hadžića limanu,a zašto baš tamo,nikad nisam saznala.Sudbina valjda.A i kako bih ja drugačije ikad i otišla na Hadžića liman.Vjerovatno nikad i ne bih.
Osvanuo dan te "ferke", a ja na nju i zaboravila.Ma imala sam preča posla,nego pamtiti s kim se i kad sve moj brat bije(fakin moj ljubljeni) i gdje se sve to dešava.Nego uvijek se nađe neko dušebrižan da obavijesti o nemilom događaju,pa se eto desilo i tad.Krenuh na to bojno polje,ali kako nikako nisam mogla sama(to je u taj vakat bio takav blam) povedem i drugaricu.Zaputile se cure ko sretne niz Luku,nemajuć pojma ni kako se silazi na taj liman.Saznale smo,vjerujte mi,vrlo brzo,jer smo imale i putokaz,od živih ljudi,sve do samog poprišta.Sjatilo se sve živo ko da je u pitanju meč M.Tyson vs.E.Holyfield,u najmanju ruku.Dobro je kad nismo i ulaznice platile.
Nikad mi neće biti jasan ljudski poriv da gleda tuđu bitku.Svi nešto euforični,navijaju,ko na utakmici.Meni zlo!Ne ide baš da se derem na brata tu pred svima(extra što gotovo nikog nisam ni poznavala),a ne mogu ni da gledam kako se bije.Budala.Ostala mu je uspomena od tvrđe glave,nego što je njegova.
Helenejz(kako se ovo prevodi na strane jezike) u svoj toj gunguli,dok sam ja molila i kumila da prestanu s bitkom(a došlo mi da obojicu dobro iskefam) uspjela sam da primjetim da tamo 'dole' ima neko ko je interesantan.Interesantan u smislu prvog tinejdžerskog zaljubljivanja.E onda mi je Luka II postala poznata i omiljena teritorija.
Svaki slobodan trenutak sam provodila tamo,razumije se, trebalo je vremena da se nadoknadi ono što se propustilo za nekih 14-15 godina.Jedini problem je bio,što je ta,ako se i može nazvati zaljubljenost u tim godinama,kratko trajala.Nema veze,ljubav bude i prođe,ali ono što ostane je drugarstvo."Upadneš"tako u neko novo društvo i s tim društvom doživiš neka nova iskustva.Slatko je bilo stajati pred nečijom kapijom satima(ljevalo,puhalo vazda nekog ima) i voditi neke neobavezne razgovore.Prepričavati protekle događaje,smišljati kako je najbolje da se osvoji neka cura,a mogli smo napisati i uputstvo Kako u "Peglicu" napakovati devet ljudi i obrnuti krug Luka-Mahala-Luka.Vozač te lude mašine je danas "Boem" carinski.Zašto li me ne čudi ta činjenica?
Osim te prve "zaljubljenost",za Luku me veže i doček Nove 1988 godine.Po prvi put u životu s društvom,van kuće.Mojoj sreći nije bilo kraja.Čak je za tu priliku bila sašivena i posebna toaleta.Uslijedile su poslije razne žurke,ali se ta prva posebno pamti.
Naučila sam sve sokake i kapije,bućkala noge u onoj Neretvi što doteče od Lučkog mosta,smijala se,po nekad i plakala,pjevala,igrala,slavila rodjendane,družila se,a onda se udaljila.Život nas u nekom momentu odvuče od svakodnevnice,prebaci nas na neki drugi kolosjek,po kojem saobraćaju neki drugi vozovi,po drugačijem redu vožnje,a mi se ne bunimo.Valjda i ne želimo da se bunimo.Putujemo na neka drugačija mjesta,s nama u kupeima su drugačija lica,a ona stara nosimo kao prtljag negdje u sjećanjima.
Nije mi taj prtljag bio težak nikada,niti će ikada biti.Samo me jedna "torba" muči godinama,a nikako da je zaboravim na nekoj od stanica."Torba" u koju sam spakovala onaj dan kad sam niz moju Luku II odlazila iz Mostara.Dan satkan od tuge,boli,suza,jecaja,plamena,ruševina,straha,neizvijesnosti i stida na tuđi red.KO JE TAJ?KO SE USUDIO DA MI UKALJA MJESTO NA KOJEM SAM DOŽIVJELA "NEŠTO" PO PRVI PUT U ŽIVOTU?KO JE I S KOJIM PRAVOM?
Ma ko god da je,neka ga moja "torba"pritiska ko najveći teret!Moja Luka se oporavila,a i ja s njom.U inat svima.
Vrti se moj ringišpil neprestano.......
Nosim sa sobom i danas jedan poklončić,dobijen tamo "dole" od "nekog" i na njemu ključ od "nečeg" čega već odavno nema i nosim sve svoje "torbe".Samo tako i mogu dalje.

Mostalgija moja sveprisutna (3.dio)


Ako važi ona narodna "odatle si,odakle ti je i žena",zašto ne bi važila i neka "odatle sam,odakle mi je i majka"!?
Znam da ne može tako nešto da važi,ali ja svejedno volim to mjesto,odakle je moja mama i ogradila sam u svom srcu posebno mjesto za taj dio rodne grude.Ogradila sam OGRADU i ljubomorno je čuvam.Nosim je sa sobom,k'o amajliju,jer je mjesto gdje spavaju neki radosni,a i najtužniji dijelovi mog života.Onako kako me presrećna dočekala jednog sunčanog četvrtka,tamo neke daleke '72,tako me je i jednog najcrnjeg petka '98 bolna dočekala,da zajedno sa mnom otpati moju bol.
Vratila sam se tog dana,nakon šest godina,nikad skrhanija,ni bolnija,nikad tužnija,ni nesretnija.Dana kad mi ona najdraža svijetla grada,gledana s magistrale,nisu,po prvi put u životu, ništa pretstavljala.Dana,koji sam svom gradu,u nekoj sličnoj priči obećala,ali ga nisam zamišljala tako.Ne tim povodom,ne!
Tog dana je moja Ograda bila moja druga kuća,kao što je to bila i nebrojeno puta prije toga.Na Luku nisam mogla,a moja životna alternativa je otvorila svoja njedra i snažno me zagrlila.Tamo postoji dio mene zauvijek urezan u duše mojih najmilijih,u jednu avliju,pod prozorima,na stepenicama,u sijenci kajsije,u razdraganim osmijesima i mojim suzama.Tamo sam i kad nisam i ponovo joj se vraćam.
Vraćam se u ono vrijeme sretnog djetinjstva,bezbrižnosti i sreće.U vrijeme kada sam jednostavno mogla doći i podijeliti svoj dan s ljudima koji su otud,a da im to što sam ja, od preko Neretve,nikada nije zasmetalo.A i zašto bi im smetalo,pa ja sam živi dokaz da se rijeka može preplivati(onim našim specifičnim stilom,odma' se vidi ko je na Neretvi naučio plivat) i da se može roditi ljubav dugoročna,krunisana porodom.Spoj sam Ograde i Luke i lebdim vječito negdje između Glavara i Beše,Vuka i Duradžika,Smetlja i lučkog Pijeska,pružena kako duga.
Vrti se moj ringišpil,krug za krugom.
Bivala sam baš sretna tamo.Možda je taj dragi sokak ogradski bio prvi sokak na kome sam se igrala(moraću provjeriti),a i ako nije,ako sam se prvo igrala u mom rodnom sokaku,sasvim mi je svejedno.Tamo ili ovamo isto mi je.Svugdje sam bila "nečija mala".Na Luci tatina,a na Ogradi mamina.Čak su mi i djeca sad "nečija" unučad,pa se pitam da l' će se po meni nekad neko(nešto)zvati!?PO MENI SE NIŠTA NEĆE ZVATI......LA LA LA LA LA LA.......Ma ne žalim stvarno,što neće.I ne treba.Ako ostanem u nečijem pamćenju,biće sasma dovoljno.Ako sam se u nekome zadržala kao tračak sjećanja na prošla vremena,ne treba mi veće satisfakcije.Ako bilo ko od njih može sa mnom na ovaj ringišpil,pa da ponovo jurcamo po haremu,da silazimo "pod Jusovinu",da istražujemo štreku i Hum,nek izvoli.Volim društvo.
Biće to malo teško za izvesti,jer:na mjesto harema obitava parking,pod Jusovinom nema više nikog kod koga sam nekad rado išla(na sendvič ili na divno druženje),na štreku možeš samo u kakvom bijesnom autu,a na Hum se više niko i ne penje(a ima tako divnih mjesta s kojih može poletjeti paraglajder,baš bih probala).
Ni do Neretve silaženje nije više isto.Da se razumijemo,nemam ja ništa protiv urbanizacije i modernizacije.Svakako da sam za prosperitet i civilizaciju,ali sad fali onog nekadašnjeg šmeka.Nekad si mor'o pazit da se ne nabodeš na staklo,da ne ugaziš u nečiji "minuli rad",da te grana smokve ne opajdači po oku dok se provlačiš.Danas možeš sići na ono što se nekad davno zvalo Pržina,a da pri tom ne isprljaš svoje bijele sandalice i nesmetano prošetaš turistički šešir,šikokog oboda,koji štiti od UV zračenja.Kako li ga samo ne izmisliše u onaj vakat?Možda onda nije bilo štetno,ko zna.Nema više Pržine,nema ni kupača.Voda iste boje,al' mirisa nije?O okusu da ne govorim.Uspjela sam ipak prije dvanaest godina i da se okupam,dok je još po malo sve to ličilo na "ono nekad".Čak i da nekog malca iz Mahale naucim da skače na glavu(ipak sam ja iz skakačke porodice) i da poslije niza godina steriliteta ostanem trudna,baš poslije višesatnog kupanja i stajanja u Neretvi.Ljudi ta voda je ljekovita ili je barem bila nekad!Meni je pomogla,a moja kćerka se ponosi što je" Mostarka".
Ali nije samo voda u pitanju.Kad si negdje,među svojima,gdje je toplo i unutar duše,a ne samo na čelopeku,kad znaš i osjećaš da negdje baš tu pripadaš,onda se oslobode sve moždane barijere,sve sprege i spreman si da začneš jedan novi život.
Ugasili su se mnogi životi na mojoj Ogradi,a ja kao po kazni,nisam uspjela ni jedan da ispratim.Za neke sam bila premala,za neke predaleko.Negdje ,sama sa sobom , sam ih sve ožalila,jer su ponijeli i dio mene,dio mojih sjecanja.
Vratim se tako ja tamo uvijek i redovno.Sve manje poznatih sretnem,sve više nepoznatih zaintrigiram(k'o da sam ja od nekud došla),razgalim dušu među svojima i priželjkujem da bar neka nena, dok sjedi pred svojom kapijom, pita:"A je l' ovo bjehu "nečije"unuke?JESU."E, Boga mi su ti lijepe na majku".
Ogradila sam te ja Ogrado moja i sve one moje koje mi čuvaš dok mene nema.

Mostalgija moja sveprisutna (2.dio)


Često se pitam zašto riječ, MAHALA ,uvijek vezujemo za nešto što je prosto,neuko,za trač,za spletkarenje,za podrugivanje?Zašto nam je riječ KVART nešto finija,elitnija,uljudnija,kulturnija?Ili ČETVRT?Ma čega si četvrt?Ta nije jedan grad burek,pa ćemo ga sad četvrtat!
Mahala je prosto,ona ljudska naseobina u kojoj sve emocije,a mogu biti i opasne,isplivaju iz svakog njenog stanovnika i ostaju na površini,sve dok ih neke druge,mnogo jače,ne potisnu.Tako je i Luka mahala,pa Brankovac,Carina,Cernica........
Sve mahala do mahale,protiv mahale,u mahali.......ali je samo jedna, mostarska, DONJA MAHALA.
To što joj u imenu stoji da je Donja,ne znači da je manje važna u odnosu na ostale mahale.Naprotiv,vrlo je bitna.Barem je meni bitna,jer sam od svojih nepunih dvadeset godina,koliko sam živjela u rodnom gradu,osam provela baš u toj mahali.Od ponedeljka do petka,devet mjeseci godišnje,osam godina,pa vi izračunajte koliko je to vremena.A ako dodam i one sate dokolice(van nastavne aktivnosti) i sva ona uvježbavanja,razno raznih koreografija,u nekom žbunju,podno štreke,sva "vizanja"simpatija(što svojih,što tuđih),provodila sam ja u toj Donjoj Mahali poprilično vremena.Kad se na to pridoda i ono srednjoškolsko vrijeme ispijanja kafa i prepričavanja randesa i ovo današnje,kad opet idem na kafenisanja i prepričavanja,skontam u neko doba da sam i ja 'mahaluša'.Sad ljepo u glavi čujem smijeh i komentare nekih mojih drugova - "A jašta si nego mahaluša i gora si!"Ma neka sam,pa šta ako sam mahaluša.Ne vidim ni šta je u tom toliko loše.Ne dam ja moju Mahalu Donju i moje mahaluše nikome.Do duše ne dam ni mušku raju iz mahale.Možda niko neće ni da mi ih uzme,svejedno ih ne dam.I nekako,za razliku od onih s LUKE II, mi s one naše LUKE, nikad nismo imali problema s rajom iz Mahale,pa ni s Ograde ili Šemovca.Možda je caka u tome što smo dijelil istu školu,na istom mjestu kupovali kifle,igrali flipera ili jeli šampite i indijanere.Ne znam ni sama,ali znam da sam se i u Mahali i na Ogradi osjećala k'o da sam na Luci.Nekako svoj na svom.Bilo da je radni dan ili vikend,praznik,raspust,svejedno,tamo sam uvijek mogla naći nekoga ko me voli i sa kime mogu provesti vrijeme.Stvarno se ne sjećam nekog ozbiljnijeg incidenta.Pamtim samo pregršt ljubavi,prvih simpatija,pravog iskrenog drugarstva,zajednička putovanja,djeljenja užina,sve one slatke male smicalice koje smo jedni drugima priređivali,a sve zarad dobrog provoda i mnogo smijeha.Pamtim nasmijana lica mojih mahaluša i mahalaca.Odzvanja mi u ušima i danas njihov smijeh.Pamtim onu njihovu bezbrižnost,opuštenost i radost svakom novom danu.Pamtim bezbroj velikih odmora,koje smo proveli skupa.Ma pamtim neke sitnice,da me čak i sramota šta sve pamtim,a šta sam sve zaboravila.I volim što pamtim.Da nemam sjećanja,mislim da ne bih ni bila ovo što sam danas.U stvari nisam ja ništa posebno,ne razlikujem se ja mnogo od drugih s kojima sam odrasla.Jedino što se ja ne libim da kažem da se nečeg sjećam i da sam ostala ista ona od prije trideset godina.Nikad odrasla,a uvijek starmala,na izgled 'ufurana',a ustvari empatična,jezikara i tračara,prava mahaluša.
Opet ringišpil!
"Mama odo ja s djecom u Mahalu."A dan sunčan,nebo ne umijem ni da opišem(samo bi zalud pokušavala),već popriličan gaflet,al' neka je,što bi mi gaflet smeto!?Idem da kafenišem,da se opustim,a djeca da se igraju.I one vole Mahalu.Na Lučkom prži,a stara boljka je stati i pogledati u vodu.Sto godina istu stvar radim i svaki put imam drugačiju impresiju.I njih sam naučila da gledaju vodu,pa kao po komandi,sve tri stajemo na sredinu mosta i gledamo dole.Traže uvijek da im ispičam po neku dogodovštinu i dok gledamo dole,meljem ko mlinica radoboljska.Ne znam ni odakle sve to izvire.
Vrijeme je da se krene polako.Sve nogu pred nogu,da što duže uživam u svakoj stopi koju pređem.Valjda se tako hranim,jer sljedeće ljeto je odveć  daleko,a ja neću dolaziti prije.I dan danas ulicu isključivo prelazim na pješačkom prelazu,pa je tako pređem i da uđem u Mahalu.A onda kreće ringišpil i sjeta,tuga i sreća,sve u jednom istom loncu.Uvijek zastanem na istom mjestu na kojem sam godinama ulazila u školsko dvorište,uvijek pipnem dvorišnu ogradu(da se puspasim) i uvijek prokomentarišem kako ništa više nije isto."Mamice,pričaj nam kako je bilo pre!""Koja je bila tvoja učionica?""Mama,a kako je onaj tvoj drug reko.......?"Melji mlinice,melji,kad si mahaluša!Ne zaklapaj usta i vuci te svoje papuče(a to obožavam da radim kad idem kroz Mahalu) i stigni već jednom na odredište,ohladi se kafa!EVO IDEM,ŠTA SE DEREŠ ODMA.Čekaj,polako,moraju mi svi doći pred oči,moram sve filmove premotat u glavi.Moram se sjetiti svih onih plavih i crnih očiju,onih kovrdžavih kosa.Zaspale su mnoge zauvijek.Želim da ih pamtim isto kao i one s LUKE.Isto mi znače.
I stignemo tako na odredište,one sretne što će da se igraju,a ja sretna što sam tu kod mojih mahaluša,što sam kao u svojoj avliji.Što imam prijateljstva koja su zašla u četvrtu deceniju postojanja i što će trajati dok je nas,a onda će ih nastaviti naša djeca.Što se s mojim mahalušama i mahalcima i dan danas volim,što imam njih i oni imaju mene.
MAHALA je prosto,ona ljudska naseobina u kojoj sve emocije,a mogu biti i opasne,isplivaju iz svakog njenog stanovnika i ostaju na površini,sve dok ih neke druge,mnogo jače,ne potisnu.I nemojte imati predrasude o Donjoj Mahali VI koji u nju nikada nogom niste kročili!

O.Š."SALKO PEZO"
Stari i šipak

Mostalgija moja sveprisutna (1.dio)



Zabaciš ideju,kao najbolje naperenu'spravu' i jedna' pastrmka' se odmah ulovi na nju i prione na pisanje.Zavrtiš ringišpil u glavi,a on se vrti satima,čudnovat perpetum mobile,satkan od sjećanja.Ma nije ih lako ukrotiti ni sabrati,traje to.Devetnaest godina,šest mjeseci i tri dana.Ima tu dosta materijala.A sva vode samo jednom mjestu-na moju Luku,
to parče grada,između dva mosta,licem okrenuto božanstvu koje teče,čija leđa čuva,onaj mili krš,komadiću  planete,mikronu svemirskog prostranstva,a tako veličanstvenom  u svom postojanju,monolitu moje ličnosti,na jednu,jedinu i neponovljivu,prapostojbinu moje duše.
E sad, Luka dođe k'o širok pojam,ima dvadeset i kusur sokaka,pa plus glavna džada.Al'ja mislim na samo onih šest, skromno postavljenih međ ona dva, već pomenuta mosta i ona tri parka.Bože bogatstva,čak tri parka,veći, najdraži od svih i dva malo manja,onako usputna,čisto da možemo balahat bogatstvom.I imali smo sve i prodavnice i biblioteku i poštu i kafane i fotografa i frontu(čitaj,zvanične prostorije Mjesne zajednice Luka I i Luka II) i zgrade i svoj lični put,za spustiti se na Neretvu i jednu i jedinu na svijetu "Inat"džamiju i "Partizanovo" i škole i eminentne komšije.Imali smo djetinjstvo,kakvo se danas može pronaći samo u sjećanjima,nekih nostalgičara,poput mene.Imali smo jedni druge,imali smo nas.A šta imamo sad?
Pola Beograda bi nam pozavidjelo,jer smo živjeli "U KRUGU DVOJKE",njima to tako mnogo znači,a za nas nije pretstavljalo gotovo ništa.Ma ko će bola "ić" autobusom,još da neko pomisli da vozarimo.Svašta,okle nas u autobusu.Ah,da imali smo mi i Crveni krst,valjda zato što smo merhametli srca,pa smo zbog tog istog srca,po neki put i puštali pitomce(pitome,plavce,šuškavce) da prođu našom teritorijom nezahakani,a siđu iz te "dvojke" čuvene.
Po nekad nismo puštali nikoga,a da ne bude žigosan košćelom,il'onom bobom od žive ograde(kojom smo se snadbijevali u malim parkovima),a po nekad je bilo i opasnijih projektila.Svi su projektili lansirani,naravno iz puhaljka,koje su uglavnom poticale od aluminijumskih antena(što komšijskih,što ličnih).Pravili smo i praćke,bez razlike na pol i godine.Sva ta artiljerija je ukrašavana satima,k'o da će na izložbu,a valjda nam se moglo tako,bili smo bezbrižni.
Postojao je i izvjesni rivalitet među sokacima,po sistemu "ŠTAŠ TI BO(LA)(NA) U NAŠEM SOKAKU?HAJ BRIŠI U SVOJ!I naprosto svejedno,mogo si se vratit i u svoj,jer je i on bio pun djece,opet ti ne bi falilo ništa.Ne usuđujem se da vam kažem tačan broj"igrača"tog vremena,plašim se da nekog ne izostavim,a svi su mi podjednako važni za ovo.Neću nikog ni da imenujem,dovoljno je što me za svakog od njih veže,bar po jedna priča.Neke traju i danas,neke su samo u riznici sjećanja,a neke s jednakom radošću i sjetom, često pominjem,jer akteri,na žalost,nisu više među nama.Slava im i hvala što su bili dio mog života.
Rekoh ja da mi je ringišpil u glavi.
Етимологија
Од турске Сокак 
[ Едит ] Падежи
сокак м (ћирилица сокак )
  1. (Босански, регионални хрватски, српски) уличицу
[ Едит ]Децленсион

[hide ▲]деклинација од Сокак


једнинау множини

номинатив Сокак сокаци
генитив сокака сокака
датив Сокаку сокацима
акузатив Сокак сокаке
вокатив сокау сокаци
локатив Сокаку сокацима
инструментални Сокаком сокацима

 još kakav sokak?
Onaj koji je značio drugu kuću,ma kakvu kuću,drugi dom.Koji je značio sve tajne,sva radovanja i tuge,sve simpatije,sve svađe,onu zajedničku avliju za svojih 35 brojeva.Baš taj sokak je,nekim čudom i proviđenjem i počinjao"VELIKOM AVLIJOM".Joj divote naše.Mogli smo se,a i jesmo,igrati satima,svega što nam srce poželi.Kad se vraćaš od nekud,onda prvo poćuriš koga ima u velikoj avliji,pa tek onda ideš kući.To u slučaju da nisi moj brat,jer ako jesi,e onda zaboraviš da si uopšte i trebo kući,nego se fino počneš igrat.U neko doba se razlijegne i moj 'umilni'glasić noseći njegovo ime,tako glasno,da su me jednom raja iz Donje Mahale(za koju takođe imam priču) pitala jesam li ja to dozivala brata ili im se samo učinilo.Mislim se,ja sam ,koja bi se druga budala drečila u to doba.A da bruka bude veća,moju i veliku avliju je dijelio samo zid.Visoki,kameni,mili zid,na koji sam se toliko puta uzverala.Ma nisam kriva što sam grlata,to mi je hercegovačko obilježje.Znali smo toliko puta biti baš nepristojno glasni(u ono doba kad je po zgradama važio kućni red i mir)da se dešavalo da budemo otjerani lavorom vrele vode,prosute sa drugog sprata,od strane komšinice,koju bi smo svejedno,još istog tog dana,vrlo uljudno pozdravili kad je sretnemo.Pravili smo tu i vrlo maštovite performanse,što bi se danas moderno reklo,naplaćivali ulaznice za gledanje tog spektakla,a poslije pare onako bratski trošili za kupovinu sladoleda,bombona(onih prvih kiselih,šuštećih od jabuke) i odmarali u parku diveći se svom uspjehu.Sjećam se,bilo je ljeto '82(možda i '81) kad sam se vratila s ljetovanja,a ono naša velika avlija iscimentirana(nadam se da prevod nije potreban).Postavljena i "štanga"(ma samo smo mi tako nešto mogli izvalit) za klofanje tepiha".Ma okle tepiha",to je bilo odlično vratilo,pravo gimnastičko,s kojeg se boga mi i liftiralo.I pssssst,nemoj te nikom reći,al'i sad se ušunjam tamo i premetnem se bar jednom,za ona dobra stara vremena.
Kad nam dosadi fizički zamor,preselimo se na stepenik ispred broja 12,u hladovinu mušmule i razvezemo onu pravu mostarsku,šuplju,tzv.niđe veze,satima.Ispratimo svu stariju(veliku)raju na njihove randese,upratimo ko je došo kome u goste,ko se u koga zaljubio,ko je s kim raskino,po sto puta kazemo majki kad nas zove:"Evo saću,samo da....",dok ne priprjeti degenekom.Slušali smo i vježbanje NAŠEG punk benda,koji nas je dostojno predstavio na jednoj "Zaječarskoj gitarijadi".Još po nekad pjevušim tu njihovu pjesmu-.....mladi uštipak nikad nije star,mladi uštipak uvjek je mlad.Možda nam duše i jesu kao taj uštipak,ko zna?
Imali smo mi još nešto,što uglavnom sokaci baš i nemaju,a to je "MALI SOKAK".Tamo je tek bivalo veselo,jer je jedini u našem sokaku bio"u ravno" i kako takav izmišljen za igranje "gume"(za neupućene-lastiš.ema-esesa),za sekanje i pravljenje "kuća",spravljanje soka od komšijskog Akšamhajrosuma i raznih drugih dječijih ludosti.
Bašte(a i njih smo imali)smo koristili za igranje "Povratka otpisanih",uživljavali se u svoje role i svi bili "Valter"-i,pa "Sandokani i Marijane".Zajedno,onako đuture,odlazili u kino,a poslije uvježbavali kung fu i pravili nunčake(ili ti po naški čaklje),glupirali se i voljeli na razno razne načine.Bilo nam je više nego odlično.Nisam zaboravila ni ostale igre.Za jednu me veže posebno bolna uspomena-zafrljatio mi tata u vatru skoro 300 sličica(sve duplikati),zato što sam,umjesto da uzmem da ručam kad sam došla iz škole,ja samo bacila torbu i otišla(a gdje bih drugo) u veliku avliju da igram pole-cijele.Nisam mogla ostaviti drugove na cjedilu,da se sami igraju.Svašta!
Pomenuh voljeni park,a još vam ništa ne rekoh o njemu.Kad te neko upita:"Gdje stanuješ"?,jednostavno odgovoriš:"Preko puta Šantićevog parka" i sve je jasno.Ne moraš više ništa objašnjavati,kao što ne treba objašnjavati i to da neko stanuje u nekoj od Zvjezdara ili kod silosa.Pa nema ih milion.Taj naš i Aleksin park bi mogao napisati roman u 302 toma i nisam sigurna da bi sve bilo ispričano.To je mjesto na kome smo se družili i s rajom iz onih ostalih sokaka,jer im baš park nismo mogli zabraniti.A po nekad smo" puštali" i neke nama više ili manje poznate osobe da se oslade boravkom u našem parku.Čuvali smo njegov zid,kao da će neko da nam ga otme,grlili Aleksine skute,svaki put kad bi igrali žmure i dubili zemlju za rope(ili roše,kako god da se zove ta rupa) za klikere.Trebalo je poslije i zglobove prstiju izribat,majčin sine.Vazda svi zafastani.Brstili ono malo crnih dudova što izraste i pojili se vodom s fontane.Ona je tek posebna priča.
Kad dodje ljeto,a to je već početkom juna,pravi se radna akcija-donesi od kuće VIM i ribaću četku i izvoli,baci se na ribanje fontane.Treba u njoj cijelo ljeto hladit karpuze,za tavladžije i šahiste(one što zauzmu cijelu dugu klupu),a i kupat se po potrebi ili hiru svejedno.Ja sam se kupala iz hira,čistog,čisticijatog,pubertetskog hira.Do duše nisam nikad sama,imala sam i društvo.Slikali su nas stranci k'o da smo svjetsko čudo.Sreća tad nije bilo ovih NO COMENT priloga.Mada je sad hit,kako se bijelosvjetska djeca hlade u  velelepnim fontanama,po raznim metropolama,spašavajući se od globalnog zagrijavanja.Ma nemoj,pa i nama je bilo vruće,fontana nam je bila velelepna,a Mostar metropola.
Kontra tog gafleta i čelopeka stoji snijeg.Napado dva put za mog djetinjstva i ljudski se zadržo.Tad smo bili carevi,jer je od svih meni dragih sokaka,samo naš bio pogodan i dovoljno dugačak za bogovsko sankanje(sanke se najmanje upotrebljavale) i ostale sniježne vratolomije.Bilo je tu najčudnijih skalamerija.I tad smo,bez obzira na svu radost imali i muku.Trude se muška raja da uglačaju stazu,da ono baš bude ko staklo,a onda se nađe komšija(izvinjavam se komšiji,ali smo ga tada mrzili svi od reda) i prospe po toj klizavici pepeo.Ma bola pusti nas da uživamo jednom u snijegu,evo neko će od nas otić u prodavnicu i kupiti vam sve što treba da vi ne izlazite.Ja(nisam ni znala da sam takva) dodjem na spasonosnu ideju,pa iz moje avlije izvučem šlauf(crijevo za polivanje)od jedno 147 metara(kod moje mame ne smije da zafali ni centimetar),pa fino taj pepeo splačemo(isperemo),pustimo da se opet zaledi,pa opleti.S vrha sokaka pa preko ceste do fontane.Na njoj smo se zaglavljivali.Bilo je čupavo ako u momentu preleta nailaze kola,ali smo eto prošli nepovrijeđeni.Doduše,imala sam peh ispred broja 26 i dan danas nosim ožiljak,a o šteti koju sam nanijela komšijskom autu da ne govorim.
A znali smo mi i rukave zasukat,pa očistit sokak,onako ljudski,za primjer,znali smo pomagati da se nekom od nas unesu drva,ćumur,cigle,otići u prodavnicu,po novine,po vodu,po cigare nekom kome je trebalo.Znali smo,a znamo li sad?
Koliko god da su nam oni iz nekih drugih  sokaka bili strani,ustvari su bili jedno s nama.Neka neraskidiva veza među nama postoji i dalje,ma gdje da se mi nalazili i šta god pričali,vezani smo onim svetim mjestom našeg djetinjstva i rane mladosti.Sve one dane,koje ja možda i ne pamtim,za sve ono što smo željeli,za sve ono što smo postigli,za sve ono što danas imamo ili želimo,za sve što nismo i nećemo,kriva je ona.Ponijeli smo njenu sudbinu kao svoj krst i nosimo je i dalje.Možemo se braniti do sutra da to više nije isto i da tamo odavno ne pripadamo,ali to ne bi bilo pošteno prema onima koji su još uvijek ondje.I da nije takva kakva jeste,ne bi se zvala tako kako se zove.LUKA za sve naše lađe.Lađe koje plove po dalekim rijekama i morima,a čeznu za svojom matičnom i jedinom LUKOM mostarskom.
Mogla bih ja ovako još dugo,no plašim se da vam ne dosadim.Ovo su moja sjećanja i moja LUKstalgija,MOstalgija.Imate li vi vaša.
Do nekog ponovnog čuvanja onog zida voli vas vaša LOKICA.