DRAGI MOJ KOMŠIJA

  Nismo se dugo razgovarali,priznajem,a ni ljetos ti ne ispričah sve.Bila sam u žurbi i poslu,vidio si.Moraš priznati da sam jedna od rijetkih,koja ti je dolazila i onako,neobavezno, da proćaskamo,a ne samo o godišnjici tvoje smrti.Teško mi pada groblje u februaru!Znaš za moju ranu,plakali smo skupa.Pričali smo o svemu i svačemu,ali ti nikad nisam nešto priznala.Evo sad ću,mislim da je vrijeme.Dragi moj komšija,ja nikad nisam kročila u tvoju radnu sobu.Nisi iznenađen?Ne pitaš za razlog!Znala sam ja da ćeš me razumjeti.Oduvijek smo se ti i ja odlično shvatali.Samo da ti kažem,da jesi,možda i jedini iz komšiluka u čiju "intimu" nisam nikad kročila.Sve što si želio da se zna,sve što si želio reći,rekao si i objelodanio,pa mi se činilo suvišno,da još i zagledam stolicu,na kojoj si sjedio.I onako sam sigurna da si najbolje stihove pisao sjedeći na krevetu ili držeći papir na koljenu.Do duše,smatrala sam da je  nekulturno tumarati po tuđoj kući,kad domaćini nisu tu,a tvoji domaćini, Radojka i Svetozar,nisu bili.
  Ovoj našoj vezi,ovako jedinstvenoj,nisu bile potrebne nikakve materijalne stvari.Ne držim da je pisano djelo materijalno.Ako je odraz duše i misli,treba da je uzvišeno,a uzvišenost nije materijalna.Slova na hartiji samo pomažu da se ne zaboravi,da se ne zagubi u čeljustima vremena.Vjeruj mi,dragi moj komšija,da ja ne pamtim
sopstvene stihove.Neke tvoje,eto znam.Valjda što su mi uzvišeniji od mojih.Valjda zato što su tvoji stariji,
iskusniji,bolniji.A bol se dugo pamti,dobri moj komšija.Boljelo te za života,boljelo te u smrtnome ropcu,boljelo bi te i sad.Ružno je da ti baš na dan rođenja kažem,da si na vrijeme umro.Poštedio si sebe patnje i duševne boli.Moraš mi vjerovati!Nikad te nisam slagala.Ti ne bi mogao vjerovati šta ti se dešava s rodnim gradom.Bilo je i za tvog vakta neprilika,nedaća,nesuglasica,nepravde.Bilo je!Bilo je svega,dobri moj komšija,bilo i prolazilo,
ali ovo sadašnje izgleda neće skoro proći.Nekako mi miriše na sve gore i gore.Zato ti je bolje što si negdje tamo.Ako su ti sve molitve u časima teškim,urodile plodom i ako si se obreo u carstvu nebeskome,iskoristi to rajsko blagostanje.Ostavio si nam u amanet toliko toga dobrog i pametnog,a mi ti to baš nešto plaho neiskoristismo.Šta ćeš,moj komšija,Mostar ko Mostar!Čudna vala!
    Ja ti se još i pridržavam uputa.Valjda zato što mi je stalo.Crpim iz tebe sve što mogu,onako bratski i komšijski.Znam da se ne ljutiš,jer smo jedno,ispod onog našeg sunca,vode i kamena.Jedno smo, dok me ima,a kad me ne bude,opet će me biti.Ostavljam slova na hartiji,nek čitaju,neka pamte.
    Srećan ti rođendan,dragi moj komšija!Dragi moj Aleksa,volim te!
                                                                

                                                                  Aleksi Šantiću povodom 144.rođendana,
                                                                                                              njegova komšinica Arijana.

NI VJETRI NI VODE

Ponekad stojim
malena k'o dijete
i ne znam odakle
koji vjetar puše.
Silna je snaga
u tim vjetrenjačama,
pokrene svaka
po dijelić duše.
Don Kihot i ja
u rodu nismo,
češće sam sebi
Sančo Pansa.
Oprez pred bitku
na odmet nije,
kasno je kad suza
lice ti mije.
Kad si u vodi,
hladnoj i plahoj,
ne daj da ti do grla segne.
Okreni je rađe
vodenici svojoj,
nek žrvanj lagano,
u miru melje.
Ne mogu ništa
ni vjetri,ni vode
onome ko je
s kamena nik'o,
s kamenom rast'o,
pod kamen leg'o,
samo mu srce od kamena nije!
                                                               27.5.2012.

MAJSKA MLADOST

Kada se moje srce probudi,
u maju ruža kada procvjeta,
nek ga ponese milion ljudi,
nek moje srce bude štafeta.
Milion srca,zemljom kad krene,
neka ko toplo jato hita,
u tome jatu i dio mene
neka sad krene do druga Tita
Srce moje i srce tvoje
u toj štafeti nek se spoje.
Milion srca kad se spoji,
što je to veliko ljudi moji.
I neka srce njemu kaže,
da rastu djeca ko mlada žita,
ko moćne šume,ko noćne straže,
u zemlji sunca i druga Tita.


Tako se nekako osjećam u maju,tom čudnovatom i čarobnom mjesecu,u kojem mi se uglavnom dešavaju bitne stavri.Sva sreća pa imam ovaj blog,inače bih kao Petar iz "Varljivog leta '68" morala naći kakvu vrbu i njoj se jadati i povjeravati.Kažu da papir trpi svašata!Ma trpe i tastatura i monitor,sigurna sam u to.
   Bila mi je izuzetna čast učestvovati na sletovima,odnosno proslavama Dana mladosti.Na toj,svojevrsnoj i veličanstvenoj paradi mladosti,ljubavi i ondašnje sreće.Cijeli dan razmišljam koliko sam puta uopšte učestvovala!?Pamtim dobro dva učešća u nižim razredima osnovne škole,ali imam i neke slike pred očima,na kojima nisam tako mala.Sjećam se da smo na neke probe išli čak i u drugu školu,tačnije VI osnovnu  i da je njihova nastavnica fizičkog užasno vikala na nas.Mislim da se zvala Dika.Histerična žena!
Na prvom učešću smo bili obučeni u bijele majičice kratkih rukava,djevojčice su imale roze suknjice s tregerima i bijelim cvijetom na grudima,a dječaci bijele bermude s tregerima i roze cvijetom na grudima.Bijele dokoljenice i bijele Startas tene,naravno iz "Borova".Morali smo nabaviti aluminijumske obruče,koje smo oblagali tankom spužvom(sunđerom),a onda  na to lijepili,takođe spužvaste cvijetove.
Vrijeme je bilo promijenjivo,baš kao i ovog maja,pa nas je kiša "pobila" na jednoj od proba na Veležovom stadionu(.Nema više pod Bijelim brijegom takvih priredbi,ni od koga,ni za koga!)Od nekud se pojavio moj tata i sve nas(mislim na moj razred) potrpao u svoj furgon i dovezao nas do škole.Ne smijem da pišem sve čega se sjećam i ovako ovi moji misle da nisam normalna!
Na drugom učešću(posjedujem fotografiju) odora sljedeća:bijele rolke,djevojčice suknjice bijele na teget tufne,dječaci bijeli šorcevi,čarape i tene bijele MADE IN BOROVO i svak u ruci tri marame,plavu,bijelu i crvenuImali smo u travi zabodene markere da ne izgubimo svoj red.A kad već pomenuh suknjice,platno se osim s teget tufnama,moglo kupiti i sa crvenim.Bilo je jeftino,lako dostupno svima,pa je pola Mostara tokom ljeta imalo istu garderobu.I one djevojčice koje su učestvovale,a i one koje nisu i sve rodice i komšinice.
   Da mi neko sad priprjeti strijeljanjem,ne bih se mogla sjetiti gore pomenutog učešća u starijoj dobi.Možda sam ga samo sanjala!?
Ono što nisam sanjala je činjenica(takođe posjedujem fotografiju)da sam one iste godine,kada je Štafeta mladosti polazila iz Mostara,nosila štafetu Crvenog krsta od moje Osnovne škole do sadašnjeg Španskog trga.Sva važna,ponosna,puna energije.Trčala!
    Sad trče samo rijetki.Onaj posljednji bastion prkosa svim nemilim događajima u proteklih dvadeset godina.Trče oni kojima je i danas sveto ono u šta su se zakleli i oni koji nisu nikud skrenuli s puta.Drže se svoje bratstvo-jedinstvene trase i stići će danas na svoje odredište.Ne umire MLADOST tako lako!
   Ne mogu mi ubiti sjećanja,radost i osjećaj veličine tih davnih momenata.Ne mogu mi oteti istinu da sam bila dio nečega bitnog.Ako su mi oduzeli mladost,ne dam da mi uzmu djetinjstvo!
      SREĆAN MI DAN MLADOSTI!!!

20 GODINA KASNIJE

"Ja još kradem dane Bogu,ja još umem,ja još mogu,da sam sebi, stvorim neki mir.Još sam sretan što postojim,pišem pesme,zvezde brojim,još sam onaj isti vetropir."
  Eh,da!Bilo je to jednog,hladnog majskog jutra,u rannim časovima.Voz je polako klizio ka zaustavnom peronu i jedva čekao,da iz svoje utrobe izbaci stotine uplašenih,polusvijesnih,unezvijerenih putnika.Umjesto nekih vedrih i razdraganih lica iz njega su, kao da će na strijeljanje,kuljale mase očajnika,noseći torbe,kofere i zavežljaje.Svu svoju trenutačnu imovinu.Zalud sam pokušavala pred očima dozvati onu sliku iz djetinjstva,kada se na tlo te željezničke stanice stupalo s nestrpljenjem,sa željom da se posjet Beogradu iskoristi do maksimuma,da se upije sve što se upiti može i da se more utisaka odnese u Mostar.Jedini momenti u kojima mi je beli grad u lijepoj uspomeni,jesu ti Ferijalni izleti i posjete Kući cvijeća.Sve ostalo,lična tragedija.
  Kao djevojčurak s osmijehom od uha do uha,a kao djevojka,s tugom i lica u grču.Da tuga bude veća,u pidžami.Jeste,dragi moji,ja sam vam u "novi" život stupila u pidžami(do duše samo u donjem dijelu) i maminom Sirogojno džemperu.Izbjeglica par exelans,(refjudžiz,za sve pare).Pidžama je bila crna,pamučna,ličila je na pantalone,pa niko i nije primjetio u čemu sam.No,to ne mijenja,osjećaj ostavljen u meni...........................
  Te prve su bile teške,mučeničke,godine stalnog iskušenja..Moralo se odrasti i sazriti po kratkom postupku i ostati normalan tih početnih,ludih devedesetih.Đavo da ih nosi!Valjda sam uspjela!Barem se nadam da jesam.
Onda su uslijedile neke stabilnije,mirnije,ali protkane stalnom željom za materinstvom,a ono se nije deševalo.Nakon njih dvije šokantne,neizmjerno bolne i strašne,ali krunisane najvećom srećom.Zatim ravnoteža,duhovni mir i blagostanje u porodičnom okruženju.Po neka sekiracija,čisto da ne bude sve potaman.
Lani sam uvela sve vas u svoj život,pronašla prijatelje izgubljene(ali nikad zaboravljene),stekla nove i PROBUDILA SE.I sad ovako budna shvatam da ja još umijem i da još mogu.Počela sam tamo gdje sam stala,u drugom okruženju,među nepoznatim ljudima,sama,svojim radom,bez ikakvog specijalnog zvanja,bez protežiranja.Sama i lično JA!
Mnogo se toga desilo za 20 godina,mnogo i za pet romana.Samo je jedna stvar ponovo ista............................
opet sam u pidžami :))
Beograd,16.5.1992.-Kruševac,16.5.2012........20 godina života u Srbiji..........Ostala sam ona stara.
Opet sam uspjela!!!

POKAJEM SE I JA

Pokaj se!......Pokaj se!.........Pokajala sam se.
Vjerovatno bih na prste mogla izbrojati koliko sam se puta u životu pokajala za neki svoj postupak ili nepostupak.Nije to iz razloga što me baš briga,već što, sve što radim,radim srcem(po nekad i razumom)pa ne želim da se kajem,niti da žalim.
Dakle,rijetko se kajem,a danas je taj rijetki momenat.Nije nikakav specijalan dan,samo mi se valjda skupilo mnogo toga što proživljavam u posljednje vrijeme,pa začuh ono "Pokaj se"!
Davno sam počela svoje misli i osjećanja prenositi na papir.Mnogo prije onog tinejdžerskog doba u kojem djevojčice kroz stihove iskazuju svoju ljubav nekome.Ne "ložim" se na rime,čak šta više su mi opterećujuće i maksimalno ih izbjegavam.Uvijek me podsjete na neki Čkaljin skeč o "Sparivanju reči"-uđeš u štalu,ritneš kravu i kreneš...plava-trava;kosi-nosi;cvetak-zanovetak...itd.Nije ni to lako izvesti,priznajem,ali ja nisam za taj kliše.Jednostavno sam drugačija,ali nisam jedina.Mnogo sam čitala,manje pisala,sad više pišem,manje čitam i tako održavam ravnotežu duha.Elem,maštala sam da završim "Srpsko-hrvatski hrvatsko-srpski jezik i jugoslovensku književnost",da budem književnica ili eventualno predajem u nekoj školi.Mostar tada nije imao fakultet tog ranga,već samo dvogodišnju akademiju.Nije ni to bilo "za bacit"jer se u nekoj perspektivi najavljivalo proširenje na četvorogodišnje studije.O odlasku u neki drugi grad nije bilo govora,pa ja,šta ću,aplicirala za ono što ima.Ne lezi vraže,pored sve svoje stručnosti i talenta,ne položim prijemni.Onda,bezvoljno upišem Ekonomski fakultet,odsjek Poslovna ekonomija.Niti sam kad u životu imala veze s matematikom,niti s ekonomijom.Nije dugo trajalo ni to studiranje jer su usljedila ratna dejstva.Ponijela sam ja svoj index sa sobom,zlu netrebalo.I zaista sam na osnovu njega uspjela uopšte i ući u zgradu Filološkog fakulteta u Beogradu(u to vrijeme su studenti držali fakultete pod blokadom,štrajkovali i protestvovali).Pokušala sam ih umoliti da polažem prijemni,no bili su neumoljivi,jer nisam imala niti svjedočanstva,niti diplomu o završenoj sednjoj školi,pa naprosto nisu znali kako bi me rangirali.
Nisam ja tada imala ni domovinu,ni grad,ni kuću,ni sredstva za studije,gola i bosa,izgubljena i sluđena,nisam imala ništa,pa ni tu priliku."Draga koleginice,pa zašto ne upišete Ekonomiju,to možete s tim indexom,a posle prve godine se prebacite na Književnost"-reče mi savetnik za studente".Mislim se nešto,haj ti moja Arijana traži kakva posla da se prehraniš,kani se ludorija."Tako mi propadne i drugi pokušaj.
Poslije niza raznih peripetija i položenog prijemnog na Pedagoškoj akademiji u Kruševcu,još prije početka školske godine,dignem sidro i odem ponovo u beli grad.Mladost-idiotizam,rekla bih!Pokajem se,nekoliko godina kasnije,ali je onda bilo prekasno za nastavak školovanja.Kažu da nikad nije kasno,a ja se ne bih saglasila s tim.Mator se konj ne uči oranju.
Ne mogu se "vaditi" na to da nisam imala podršku muža,roditelja,porodice da ipak nešto uradim po pitanju daljeg obrazovanja.Imam je i dan danas.Ono što meni nedostaje je AMBICIJA!Jednostavno u svojim očima nisam kadra da to izvedem u ovim godinama.S finansijske strane gledano,razmišnjam kako djeci dati hljeb u ruke,a ne uvaliti se u kakav kredit,kome će kamata biti 700 puta veća od glavnice i koji će morati vraćati i njihovi unučići.
Ustvari,ja i ne znam šta bi to sad uopšte i upisala.Ono čime se ja volonterski bavim i ono što volim i znam da radim ne studira se nigdje zvanično.A da (hipotetički rečeno) završim nešto,samo da bi ga završila i da imam na osnovu visoke stručne spreme mogućnost aplicirati za neki ozbiljan posao,ne znam ima li smisla.Od onih sam koji vole da znaju ono za šta su kvalifikovani.Živa bi me sramota pojela da mi neko postavi neko pitanje iz stručne oblasti,a da ne znam odgovor.Možda i griješim,možda sam perfekcionista,možda sam previše poštena.......Možda sam,ko zna,kakva sve.......a danas eto pokajana!

Dragi moj druže Stari

Ne vjerujem ti ja Stari moj baš nešto previše u sve te priče o zagrobnom životu,o reinkarnacijama i ostalim sličnim stvarima,koje narodnim masama i vjernicima služe,čini mi se jedino za utjehu proživljavanja ovozemaljskog života.Ako se, ovo, globalno gledajući može, nazvati životom?A i ako sve to postoji i ti si tamo negdje i sve ovo vidiš,sigurna sam da ti nije lako,ni malo.Što bi se reklo"u grobu se prevrćeš"od muke.Gledajući s aspekta roditelja,nije ti lako.Znam kako je kad milion puta ponoviš jedno te isto,s nadom da djecu izvedeš na pravi put,govoriš im za njihovo dobro,a oni te ne slušaju već "tešu" svoju.Ne zanimaju me ni tračevi koji se raspredaju o tebi i dan danas,poslije 32 godine,ni oni što nastoje da te oblate na svakom koraku,niti me zanima koliko si žena "prevrno",ni da li si bio mason,ni da li si zaista bio Zagorac ili Rus.Ono jedino što me zanima je da li će se ovi naši narodi ikad više osvijestiti.Kažu zlobnici da je za tvog vakta bilo mračno.Kome?Ne znam stavrno!Ja se tog mraka nešto ne sjećam.Pamtim neku jaku svjetlost i blagostanje i ovaj sadašnji sumrak mi se ni malo ne dopada.Ovo ti ja Stari u povjerenju,jer ne misle svi isto,a sad mi je jasno da nikad i nisu.Izgubili su se moj Druže i oni proleteri i pioniri i omladinci,a sjećaš li se kako su nam srca nekad bila puna.Gadna nam neka vremena nastupila,pa te nas nekolicina doziva vrlo često.
E sad,ako taj neki međuvremenski i međusvjetovni povratak postoji,možemo li mi urgirati,kod tog nekog vrhovnog(kako god se zvao)da ti da dopust na neko vrijeme,pa da nam se vratiš i središ stvari?!To bi nam mnogo značilo.Prepoznajem ja Stari i one koji su se zavedeni polakomili za nekim pogrešnim smijernicama i oni bi sad rado natrag,al đavola ne daju OVI.Trebala bi nam svima jedna čvrsta ruka i jedno 30 godina da se sve vrati na svpoje mjesto.Ti sigurno nemaš toliko vremena.Šteta!Kako stvari stoje,nemamo ni mi.Mogla bih ti pisati mjesec dana šta me sve tišti i šta bih sve promijenila.Mogla bih plakati,kukati,vriskati,ne pomaže.
I još mi jedna stvar nije jasna,kako nisi uspio odgajiti nekog sljedbenika,jednake čvrstine i odlučnosti!?Nama bi bilo puno lakše,a danas bismo vjerovatno bili SVI u Kući cvijeća,ono kao nekad.
E moj Stari,ja sam ti neki čudan sanjar(ali nikad bez realnih osnova).Snažno priželjkujem nekog poput tebe,nekog sa zapaljenim buktinjama,nekog da jaše na čelu kolone  i da nas vrati tamo odakle smo se rasijali.
Sanjam ja moj Josipe Broze,sanjam,a snovi ne postaju java!Nego,eto da ti samo kažem da se meni i dalje sirena oglašava u 15 i 5 i jednako mi je tužno kao i onda.
Počivaj u miru dragi moj druže Stari i neka ti je vječna slava i hvala!

MA GDJE NAM TO NESTADOŠE PRAZNICI

Prošlo je ravno 196 godina od kako su se neki tamo sindikalci odvažili da od svojih poslodavaca zahtijevaju omogućenje pristojnijeg radnog vremena.Neki stradali,neki preživjeli,ali praznik ustanovljen,njegovan,poštovan,a cilj postignut.Paradox ili apsurd,ali se od kad ja pamtim,na ovim našim prostorima Praznik rada proslavljao neradno(2 dana).Ono što se prvo provjeravalo kad se odštampa kalendar za narednu godinu su bile četiri stvari:kad se pada 1.maj;kad 29.novembar;kad je doček Nove godine i kojeg ti je dana rođendan.One godine u kojima su se dotični datumi mogli spojiti s neradnim vikendom,bile su prava milina i za radnog čovjeka i za nas đake.Planirana su putovanja na bliže ili dalje destinacije,odmaralo se i družilo,teferičilo i veselilo,posebno za 1.maj.Valjda zato što je u proljeće,doba kad već sve pupi i cvijeta.Prosto je bilo nezamislivo jedan takav praznik provesti u kući,u zatvorenom,ne otići barem na neko obližnje izletište.Bilo je i onih,koji su morali raditi baš u te dane,ali bi poslije to nadomijestili neradom za neki drugi praznik,pa bi i vuk bio sit i ovce na broju.Pamtim nepregledne kolone ,što ljudske,što automobilske,kako se kreću u pravcu mjesta proslave i zabave.Poslije sam, takve kolone viđala nekim drugim povodom i nije slika bila tako srećna.
Cik zore(tzv.uranak),natovarena kola,"tone"mesa za roštilj,jaganjci nataknuti na ražanj,gajbe s pivom,Fructalovi sokovi,mladi krompirići za "ispod sača",salate,deke(ćebad),lopte,reketi,karte,tranzistori........društvo...............Nečija vikendica,po mogućstvu negdje pored vode i naravno otvaranje sezone kupanja.
Griješila bih dušu kada bih rekla da mi na današnje vrijeme nedostaje sve to i da je potpuno nestalo.Provodim se i sad jednako dobro kao i onda(na novim mjestima i drugim ljudima),vatre oko Blagaja sam zamijenila vatrometom.Preskočila sam jedino proslave u prvim izbjegličkim godinama i onu za vrijeme leta "Milosrdnog anđela" nad ovim gradom.Nedam se ja još pokoriti!
Ima još praznikovanja,ima,ali ni približno kao nekad.Nema bajo moj u kapitalizmu odmora dok mu stičeš imovinu.A ne!Posmatrala sam juče, dok smo se vozili ka našem odredištu,grad i okolna sela.Vrvi od naroda,više od pla prodavnica radi,neka umorna i tužna lica.Nikakve naznake da je praznik.A ovdje se proslavlja još od 1896,iz vremena kad je izvjesni Hugo Buli u Srbiju donio prvu fudbalsku loptu,kao suvenir za uspomenu na školovanje u Njemačkoj.116 godina dugu tradiciju pokušavaju ugušiti i satrti.Tuga i sramota.Nikome više nije do proslave,jer mu je svako sutra neizvjesno."Dan nafaka" ili "Dan komad(t)" svejedno kako se kaže na isti jad se svodi.Razumljivo je da nema ko slaviti Praznik rada u zemlji(zemljama) u kojoj je 6x veći broj nezaposlenih od broja zaposlenih.
Možda bi trebalo preinačiti ime praznika,pa neka se zove Praznik željnih normalnog rada.Do tada neka se drugarska pjesma ori i neka nam živi uspomena na ono što se podrazumjevalo pod 1.maj.