недеља, 2. фебруар 2014.


PRIJATELJU

Eh,prijatelju moj daleki,

nije Šantić samo „EMINA“,

„VEČE NA ŠKOLJU“,mirisni behar

il’ bašta od jasmina.

Šantić ti je

svaka kap kiše

što nad njegovim

gradom lije.

I svaka ona

zraka sunca

što goli kamen grije.

I svi oni što ne ostaše

tamo gdje su im groblja

pradjedova,

već spokoj traže

širom vaseljene.

I oni su Šantić

života mi moga.

I svaki udar

mog srca malog,

dok s Huma gledam

dole niz rijeku.

Kao da čujem njegove riječi:

„Piši kćeri,riječi nek’ teku“!

Nemoj se čuditi,

prijatelju dragi,

što sred carskog grada

ijekavski pišem.

To iz mene zbori

krv mostarska moja

i onaj vazduh

koji tamo dišem.       
                                                           INA HINIC