PRIJATELJU
Eh,prijatelju moj daleki,
nije Šantić samo „EMINA“,
„VEČE NA ŠKOLJU“,mirisni behar
il’ bašta od jasmina.
Šantić ti je
svaka kap kiše
što nad njegovim
gradom lije.
I svaka ona
zraka sunca
što goli kamen grije.
I svi oni što ne ostaše
tamo gdje su im groblja
pradjedova,
već spokoj traže
širom vaseljene.
I oni su Šantić
života mi moga.
I svaki udar
mog srca malog,
dok s Huma gledam
dole niz rijeku.
Kao da čujem njegove riječi:
„Piši kćeri,riječi nek’ teku“!
Nemoj se čuditi,
prijatelju dragi,
što sred carskog grada
ijekavski pišem.
To iz mene zbori
krv mostarska moja
i onaj vazduh
koji tamo dišem.
INA HINIC