среда, 29. фебруар 2012.

29.februar-pa šta!?

Smatra se rijetkošću!Čudne mi rijetkosti.Ima mnogo rijeđih i bitnijih stvari,pa živimo s njima svakodnevno,a ne svake četvrte godine.I koliko ih uopšte doživimo i proživimo na pravi način?Većine se i ne sjećamo.Pregledala sam malo Wikipediu,da vidim ima li išta pametno,vezano za današnji datum.Samo se deprimirah.Osim par rodjenja,sve nešto 'budi bog s nama',razaranja,odvajanja,ratovanja,bombardovanja..........E jeste vala baš za pamćenje.Ustanovljen je i kao Dan rijetkih bolesti.Valjda zbog simbolike.Žalosno!Rijetkih bolesti i oboljelih od njih ima i previše,da bi im se posvetio samo jedan dan,svake prestupne godine.
Za ovih 40 godina,koliko dišem na ovoj planeti,ne pamtim niti jedan od tih 10 proživljenih.Dobro,možda ću zapamtiti ovaj.Ali samo iz razloga,što mi je bio povod da napišem nešto i da time podignem rejting čitanja mojih žvrljotina,na cifru 1000.Joj,kako dobro zvuči!(O toj podlosti ne bih dalje ).......No,ako se to ne desi,mogu ga upamtiti po neuspjehu.Ma ni to ne mogu.Ne pamtim takve dane.Ako se desio neuspjeh,nije ni bitno koji je datum bio.Bitno je da je prošao i da se ne dešava često.Da bude rijetkost.
29.februar-pa šta!?Sutra je 1.mart,a onda još 20 dana i proljeće,rođendan mojoj djevojčici...to mi  jedan za pamćenje!

среда, 22. фебруар 2012.

PMS-ženski neprijatelj br.1

Muči li sve vas?Ne pitam samo žene,već i muškarce.Šta,nije vam jasno kako muškarce može mučiti PMS!?Meni je jasno.Ono što oni  istrpe,za svaku je pohvalu,ali i sažaljenje.
Mislila sam da će s godinama biti lakše,ali naprotiv,sve je gore i teže.Nije pubertet bio uzrok toliko nervoze,a neće ni klimaks.Može biti samo zaguljenije.Od pamtivijeka je razmatrana ta pojava u ženinom tijelu i duhu.Stari dobri Hipokrat ju je nazvao 'menstrualna melanholija'.Kakva bola melanholija,ovo je ravno šizofreniji?!Dok bezbroj hormona dostiže svoje 'pikove' moj duh luta od blagih neuroza do ozbiljnih psihoza.Čista šizofrenija,kad vam kažem.U pojedinim momentima ne mogu ni samu sebe da podnesem,a kamo li nekog drugog!I zašto uopšte ne budemo pošteđene tih nekoliko dana,da nas niko ništa ne pita,da ne moramo ništa da radimo,niti da osjećamo?Baš bi bilo divno.Svima bi bilo lakše.Ovako ne znam šta mi teže pada:ovolika psihička neuravnoteženost;promjena raspoloženja iz minuta u minut;razdražljivost;letargija ili konstantna naduvenost;stomak kao u četvrtom mjesecu trudnoće;poprsje,koje se niušta ne može spakovati;gubitak čula okusa,a pritom neutaživa glad ili tolika istančanost čula mirisa,da na kilometar mogu osjetiti da je neko juče pržio ribu.Jednom riječju UŽAS!Prokletstvo ženskog roda.Nekako bi se čoviječanstvo izborilo,da je samo PMS u pitanju.Da ne postoje i MS i PostMS.Sve u svemu,prijatna sam i normalna 5 dana mjesečno.Nije ni to za baciti.SAPIENTI SAT!Treba ih samo  iskoristiti.

понедељак, 20. фебруар 2012.

SJEĆANJA

Umiru li sjećanja stvarno ili neka samo potisnemo,negdje u dubinu moždane mase ili u neki neugledan ćošak duše?Često o tome razmišljam,ali ne dosežem odgovor.
Volim živjeti u sjećanjima.Pardon!Nisam mislila da volim da me se sjećaju,nego ja volim živjeti moja sjećanja.Volim se tim trenucima vraćati iznova i iznova.Razumije se da nisu sva lijepa,ima i onih bolnih.Ona mi služe da balansiram između dobra i zla,da preispitujem svoje poteze,da vagam,da odlučujem,da.......
Imala sam,kao i većina moje generacije,jedno srećno,bogato i bezbrižno dijetinjstvo.Nije baš bilo bosonogo,ali je ostavilo dosta otisaka stopalima.Urezalo se duboko u svaku moju poru.Neke slike mogu i danas,poslije toliko godina,opisati do najsitnijih detalja.Čak se i nekih replika sjećam,kao da ih sad čujem.Osjećam ukuse,mirise,dodire.Kao da sam znala da mi djevojaštvo neće trajati dugo,da će biti iscjepano i prekinuto,da će nestati te svilene niti između djevojčice i zrele žene.Kao da sam naslućivala,da ću u jednom trenu postati odgovorna,ozbiljna,velika,odrasla.Da,baš tako,kao da sam,a nisam.Odigralo se brzo.Zato valjda i ne dam ono što nosim u sebi.To nešto što me i danas održava duh.Kažu da ga imam.Ja im vjerujem.Nikada ne mogu vidjeti sebe na način kako me drugi vide.Nikad i ne posežem za takvom slikom.Uvijek se gledam svojim očima i osjećam svojim damarima.
U meni je još uvijek ona ista djevojčica,vječito modrih nogu,tanke kose,slomljenog nosa,dugačkog jezika,osjetljiva na vikanje,uvijek spremna uhvatiti se u koštac s igrama za dječake.Ona ista koja igra ema-esesa u malom sokaku ili  baca pikado u velikoj avliji,igra klikera u parku,vere se po zidovima i košćelama.,skuplja sličice i salvete i gleda filmove s Bruce Lee-jem.Ista ona koja je oduvijek voljela da čita i da piše,ona koja je voljela da se druži i da podmeće leđa kad god je trebalo.Ona koja je bila rame za plakanje,odličan kovčeg za čuvanje tajni,slušalac i sagovornik.
Tu je još uvijek,nije nikud otišla,samo joj je malo spoljašnjost ostarila.Kaže neda se.Hrane je susreti i sjećanja.Toplo joj je,njeguju je.Uživa tako ušuškana i sigurna da će postojati dok bude i mene.
Sjećanja su ono što nam uvijek ostane,a sjećanja na nas ono što za nama ostane.
Pa majkovići,sjetit ćete se i mene valjda po nekad!

Sreća kada postoji

Ako je osjetiš,
da li je tvoja
Ako je udahneš,
da li je tvoja
Ako je dodineš,
da li je tvoja
Ako je želiš,
da li je tvoja,
Ako je imaš,
da li je tvoja
Ili je s drugima dijeliš,
.......Sreću......kada postoji.

                                              Kruševac,19.2.2012.
                                          

уторак, 14. фебруар 2012.

Tvome danu

Umjesto behara
snijegom se bijeliš,
al' je opet sunce
na nebu plavom,
opet se pjesme

prkosne čuju,
radujemo se grade
tvome danu.
I svaka suza
i humka svaka,
sveto je ime
naše slobode,
svako onaj što
za te pade,
ponos je 
djece tvoje.
Neprekidna je oče

volja naša
da se zlom crnilu
sjeme zatre,
da bude mira,ljubavi,sloge,
da ne zgasnu
borbe naše vatre.
Srećan ti rođendan

voljeni grade,
pred nama samo
jedan je put,
sloboda narodu,
fašizmu smrt..



недеља, 12. фебруар 2012.

www.ledenica.com

SNIJEG!!!!
Mojoj radosti nema kraja.Šta ću kad ga volim?!Onako na brzinu navuci šta imaš najtoplije i bez doručka izleti na sokak,jer će se otopiti prije nego se nadaš.A i ko zna kad će opet pasti ili slučajno napadati malo veći,pa da se možeš prepustiti zimskim igrarijama.Naravno,sokak već vrvi,u kratkim crtama se razradi strategija i opleti.Ugijaćemo se uveče,nešto ćemo prezalogajiti kad nas majke prijeteći uvedu u kuće,a do tad udri za sve pare.
Eh...tako je bilo prije 30 godina,kad nismo vodili brigu o ogrijevu,restrikcijama struje,nestašici plina,nabavljanju akomulatora,pretvarača,zalihama hrane,svijećama i ko zna o čemu sve još.Ono što se kaže,bilo pa prošlo.Došla su neka druga vremena i nove okolnosti.Trenutno okolnosti nepregledne bijeline i leda.Kažu da ne pamte ovakvu zimu.Onda im je slabo pamćenje.Dobro,možda ne ovakvu zimu u februaru,ali je bilo zima i zima.Snijegova i snijegova.Bilo je i možda će bivati i sve gore.Bilo je,ali nije bilo ovakve NEORGANIZACIJE!Znalo se koji su planinski prevoji uvijek rizični i bez prijeke potrebe nije se ni saobraćalo njima,a i to bi potrajalo dan ili dva.Nije se dešavalo da u gradovima dođe do tolikog kolapsa da ne možeš nikud ili možeš ako si prošao obuku Gorske Službe Spašavanja.Strava!
Možda bismo svi uživali u ovolikoj količini snijega,da  tek iz te silne bijeline nije izbilo najgore crnilo NAŠEG društva.Kažem NAŠEG,jer smo,bez obzira na dvadesteogodišnju pauzu i odvojenost,ponovo ujedinjeni u zimskoj muci.Svak u svojoj i svi u svačijoj.Zacrnilo se do te mjere,da u Srbiji,čak i oni koji nikada nisu bili nigdje van granice,a kamo li u Splitu,znaju za gospodina(tragično je koga sve oslovljavamo sa' gospodine')Keruma i njegovu seku.Do te mjere da se ime mostarskog gradonačelnika pominje diljem svijeta,k'o da je Tito,samo ne u 'tojem' kontekstu.Do te mjere,da čak i oni što inače ne psuju,sad imaju vrlo 'sočan' vokabular.Do te mjere da je narod prepušten sam sebi i svojoj snalažljivosti.Do te mjere,da kao u boga gledamo u hrabre i humane momke iz svih GSS-ova širom Balkana,kao da ih ima na milione i kao da oni nisu ljudi sa potrebama za san i odmor.Do te mjere,da tek ,kad je u Beogradu zagudilo,proglašava se elementarna nepogoda i vandredna situacija,a do tada su djeca iz unutrašnjosti išla u školu i po dvoznamenkastom minusu.
Eto,opet je sve crno na bijelom!Zima je došla,donijela razne nezgode i jednom će proći.A hoće li proći ovaj demokratsko-demokracijski mrak ikada???Njemu ni ovoliko snijega ne može ništa.Ukorijenilo se to,a i dobro se đubri,zaliva se svakodnevno evropskim i svijetskim otpadnim vodama.Okopava se i orezuje sve po propisu.Jednom riječju sve agro-tehničke mjere poduzete.A ti narode moj balkanski,bez srpa i čekića,bez vile i motike,lati se lopate,samo ti je to preostalo,kad su ti svrake mozak popile!Zahvali se dobrom drugu,komšiji,onom nepoznatom humanitarcu,koji ti je pružio komad hljeba i šolju čaja i pati i dalje,kad ne znaš da može bolje.Ili nećeš da znaš.
TRAŽILI SU-ETO NAM GA!
P.S.
Odo malo lopatat :)