Postoje momenti u mom zivotu,kada,potpuno bijesna,samu sebe postavim ispred sebe i odrzim lekciju,nekoj drugoj sebi,a onda uvidim da smo posve iste.To se desava dok perem tonu suda,peglam hrnjagu vesa,dok radim ono sto ne volim.A kad ne volim,onda iz mene kuljaju misli i gadjenje prema svemu sto ne volim i sto me cini nesrecnom.Prema svemu sto me rovari negdje iz dubine,godinama,lagano,po istilahu.Ceprka i nagriza.Iz nekog nepoznatog razloga,gusi mi ljubav prema necemu sto me odrzavalo, svih ovih, za odrastanje i zivot bitnih godina.Volim da volim,volim da se ponosim djelima drugih(ne da se kitim),volim to sto znam od koga poticem,sto me ti geni cine ovakvom kakva jesam,blesavom,lucidnom,hazardnom,drugom,prijateljicom,zenom,majkom,domacicom,radnikom.
Volim 14.februar,gotovo kao i svoj rodjendan.Podjednako placem i jednog i drugog datuma.Malo od srece,malo od tuge.I pitam se jesam li JA stvarno blesava?Da li je samo meni stalo da mi se kuca ori dok pjevam one pjesme,koje sam tako ponosito pjevala u sali i na stepenicama moje VII osnovne,na otvaranju mosta "Hasan Brkic",na otvaranju novog pogona "Zlatke Vukovic",na razno raznim takmicenjima horova,bratu i djeci dok sam ih uspavljivala?Da li je samo meni stalo da se ne zaboravi ono sto su pjesme kazivale?Ako zasluzis stave te u pjesmu,a ona se, ko najvece blago,prenosi s generacije na generaciju,iz duse u dusu,skriva se od zaborava.DA SE NE ZABORAVE oni o kojima pjeva.Pa zar ste ih zaboravili VI koji ste rodjeni zahvaljujuci njihovom stradanju,njihovoj borbi za vase bolje sutra i onu svetinju, kojoj ljudski rod stremi od postanka,SLOBODU.
JA i ja ih nismo zaboravile.I kad bi smo htjele nemoguce je.Vezane smo za te stradalnike krvnom grupom,zakletvom polozenom na njihovom groblju.A jednom izrecena zakletva je zakletva za cijeli zivot.Ma jesam li ja blesava,opet se pitam,sto sam ponosna na svoju pionirsku zakletvu i sto pamtim i kako je miris'o karanfil,sto sam ga tog 29.11.1979.god.lagano gazeci moj Lucki most,donijela kuci?!Jesam li blesava sto sam vlastitoj djeci uprilicila da i one poloze zakletvu i ako pionira vise nigdje nema?Jesam li blesava sto sam primljena u SSOJ-OOSSOM u sedmom razredu,a nisam imala ni cijelih cetrnaest godina?Jesam li blesava sto sam bila clan Ferijalnog saveza i sto sam zivjela parolu"Upoznaj domovinu da bi je vise volio"?Jesam li blesava sto sam procitala Kuran,Bibliju i Talmud?Jesam li blesava sto sam sto puta usla u dzamiju,sto odem u crkvu i sto mi je jos uvijek krivo,jer nikad nisam uspjela otici na "Ponocku"?Jesam li blesava sto sam muza i djecu naucila sta su kavade,pipun,saransak,majdonos,biza,sta znaci zaibretiti se,kakav je osjecaj kad ti neko muhajem dodje na kafu i sta znaci kad je mumin u necemu?Jesam li blesava sto sam se jednako dobro provodila na slavama,Bajramima,Bozicima,krstenjima,krizmama i sunetima?Jesam li blesava sto mi nije bilo vazno koje mi je nacionalnosti momak?Jesam li blesava sto za svoju otadzbinu jos uvijek slovim onu, koje vise nema?Sto mi u spavacoj sobi stoji grb te iste otadzbine?Jesam li blesava sto jos uvijek govorim i pisem onaj isti jezik na kojem sam progovorila?Jesam li blesava,tebe pitam Arijana?!
NISAM BLESAVA-to sam jednostavno i prosto ona ista ja,samo malo starija i bolnija,otjerana,izbjegla,ponizena,kaznjena,ona kojoj su pokusali amputirati dusu i ljubav.POKUSALI,ali ne i uspjeli!
I znam da, jos, negdje tamo,preko nekih tudjih mora i visokih gora,ima jos ovakvih JA.Pitam se da li nas je dovoljno za jednu novu Mostarsku Brigadu,za jednu novu 29 HUD?Ima li nas tamo negdje da skinemo mrenu sa slijepih ociju beznadja,da dobijemo svoju revoluciju bez fizickih zrtava?Ima li nas?Nas koji ne cijenimo ljude po porijeklu,imenu i religiji,vec po covjecnosti?Nas koji se ne stide da i danas budu ono sto su bili i prije dvadeset godina?Nas koji pjevamo "Februarsku" od nasih "Kisa"?Nas koji smo u sebi zadrzali tekovine svojih predaka?
Ah,da, ne rekoh zasto placem na svoj rodjendan.Rodjena sam 9.11.Sam datum sve govori.Ali me drzi nada da ce se i moj dragi rodni grad preporoditi i podici ko Feniks iz ovog moralnog pepela.Da ce prestati nacionalna konotacija svega sto u njemu postoji.Pa sta ako postoje i kazaliste i pozoriste?U Beogradu ih ima deset,pa se niko ne iscudjava.Pa sta ako postoje i Sveuciliste i Univerzitet?Ja bih dala sve da Krusevac otvori pristojan fakultet.Pa sta ako postoje dva Klinicka centra?Malo je bolesnih,pa zjape prazni?Zar bi trebalo da se vrati srednji vijek i da nema nicega?Ako postoji opet toliko mostova,koji spajaju,zasto pustiti druge da razdvajaju?!Nije sloboda ono sto vam neko servira poslije ljutog boja.Sloboda se nosi u dusi.Zato otvorite svoje duse,ko teske kapidzike.Omirisite onaj zaboravljeni miris procvalih bajama,toplih kamenih zidova i ledene vode.Proceprkajte po sebi rodjeni moji,ono sto ste potisnuli.Poslusajte ritam svog srca.Oslobodite ljubav iz sebe i darujte je nekom.Tezite ka boljem sutra!
SRECAN TI RODJENDAN VOLJENI MOJ !
U cast i slavu 14-om februaru
Krusevac,7.2.2011.god.
Нема коментара:
Постави коментар