понедељак, 25. новембар 2013.

SUDBINO KURVETINO

Znaš šta sudbino,stvarno si kurvetina.I to ona najgore vrste,moralni Pigmej.Imašli ti pametnija posla,od miješanja u naše živote?Izgleda da nemaš!Opleteš nas po ušima svaki dan i onako perfidno uživaš u tome.Stvarno si fuj!!!
Malo ti je bilo što nas nisi pustila da odrastemo kako treba.Što si nas razbacala po raznim zapizdinama,navukla nam neke jebene uniforme,tutnula nas pod neke još jebenije zastave i pokušala da nas naučiš da se mrzimo.
E pa,nije ti uspjelo,gospođo fukso!Nije!Ne možeš ti meni oduzeti nikad ono i onog koga ja volim.Možeš ih udaljiti od nas fizički,ali iz srca NIKAD!Je li ti jasno?!Priznajem ti da me boli svaka njihova bol,moja nemoć da im pomognem,olakšam.Boli me što te ne mogu otjerati......boli me.Ali neću pasti na koljena da te molim!Ne pomažu molitve,kad si ti u pitanju.Prkosiću ti svojim sjećanjima.Ne možeš mi ništa!Srce mi je veliko ko Hum i koliko god da ga ranjavaš,preživjet će!Zarivaj ti noževe slobodno,ja ću krvariti i koračati dalje.U meni žive svi oni koje si nam oduzela.I svi te jednako proklinjemo.Danas si me možda izbacila iz kolosjeka,ali sutra nećeš!Opet ću stajati ponosna i gorda što sam ih imala u životu.Što sam s njima odrastala,smijala se,svađala,što sam se s njima igrala,učila,pjevala,radovala se i tugovala.......
Nećeš mi oduzeti nikog,ni Tanu,ni Dragana,ni Pilju,ni Sunitu,ni Milog,ni Ivana,ni ove na koje si se bolešću već namjerila.........nikog,ti ne dam,dok mene ima!

недеља, 3. новембар 2013.

ČEKAJUĆI SREĆU

Koliko je velika sreća
znaš li
i kako se sudbina
igra sa nama,
ne dozvoljava samoću tvoju
niti da,
ja budem sama.
A opet,ne smijem
ni da se nadam,
da spustim štitove
ispred srca svoga,
jer,
šta ako ne bude ništa
od svega toga.
Zato mi kaži
šta zapravo želiš,
nemoj me dugo
držati daleko,
samo mi kaži
da iskreno želiš

biti moj, moj neko.
                                           
                                           3.11.2013.


уторак, 29. октобар 2013.

BESKRAJNA OSTAJE SJETA

Naiđu tako poplave tuge
pa gubimo sebe,
gubeći druge
i beskrajna ostaje sjeta.
Talasi žudnje skriti tamo
gdje je samo jecaja eho,
uveli cvijetak,
da l kraj, il početak.
Ostane to nešto
da lebdi iznad,
obećanje,
neostvarena  želja.
I muk s druge strane,
uzdah,pa suza,
gdje nestaše dva tijela
a jedna duša.
                                                  
                                              
                                       Kruševac,29.10.2013.

 


уторак, 22. октобар 2013.

KO JE BABA JOKE SPRŠTIO NA DŽADU

Poštovana Drugarice Jovanka,najveća gospođo među Drugovima,oprostićete mi za ovako skaradan naslov,ali prosto nisam mogla da odolim.Ono što je učinjeno Vama, na ovoj našoj vjetrometini,zaista mi liči na dotičnu pjesmu.
Draga moja Jovanka,nisu sačekali ni da se "ohladite",a već su krenuli raznorazni komentari na Vaš lik i djelo.
Uistinu,u većini smo mi koji smo na Vašoj strani,ali me svejedno iritiraju razni praznoglavci s komentarima i naslovima tipa "Od glamura do...","Od bivše komunistiške kraljice do...","prvo mu je bila higijeničarka,a onda su im namjestili brak" i slične baljezgarije.
Zaboravili su oni,draga moja,da je jedna bistra,stamena i odvažna Ličanka još maloljetna uzela pušku i otišla
s čuvenom VI LIČKOM DIVIZIJOM da "krvari gaće" po šumama i gorama,da bi i oni sutradan živjeli u miru.Zaboravili su da ako si POLITIČKI KOMESAR VOJNE BOLNICE PRVOG PROLETERSKOG
KORPUSA,ne znači da u loncu otkuhavaš krvave zavoje.Zaboravili su na članstvo u SKOJ-u,na dva ORDENA ZA HRABROST,na PARTIZANSKU SPOMENICU,na FRANCUSKI ORDEN ZA ZASLUGE NA VELIKOM KRSTU,na čin potpukovnika........I ko zna na šta još.
Govore o glamuru ličke čobančice.....Ne razumijem!Da li se očekivalo da ćete kao Prva dama,poraniti na Cvetkovu pijacu po luk i kajmak ili zapasati kecelju pa mužu u cik zore spremiti žgance i štrukle?Ili ste trebali
subotom biti prerušeni u Maricu Hrdalo i napraviti veliko spremanje?Možda biste im tako bili draži.
Ovako su se sve do juče plašili Vaših riječi i istina o mnogo čemu.A nekako osjećam da će se još dugo plašiti.Većina stanovništva,one naše zajedničke domovine,nikad nije ni shvatila koliko je ustvari Kerbera bilo u svim segmentima Vašeg i Titovog života.Ja,eto igrom slučaja,znam iz pouzdanih izvora za njegova dva kratkotrajna "bijega" od čuvara.Vjerujem da Vam nimalo nije bilo lako živjeti pod takvim pritiscima.
Uvjerena sam da ste samo željeli najbolje i za Vašeg supruga i za našu zemlju.Vaše su se sumnje i Vaši navodi
umnogome ispostavili kao tačni.Nažalost po raspad i uništenje moje jedine domovine.Znam da ste bili osujećeni da takvo što spriječite.Samo su Vas tako gnusnim činom i mogli spriječiti.Znali su oni da odveć volite i supruga i porodicu i da ćete prihvatiti sve što Vam nalože,kako bi ste ih spasili.Nadam se da ste uvijek znali da ON nije prestao da Vas voli.Šta god drugi govorili ili pisali znam da je tako.Postojale su i postojaće uvijek one figure iz sijenke,koje ustvari drže sve konce u rukama.Trebaće narodu vremena da shvati.
Ispuniće Vam posljednju želju i to me jako raduje.Doduše postoja će opet izvjesna udaljenost,ali ćete biti pod istim krovom,ponovo,kao nekad.
POČIVAJTE U MIRU POŠTOVANA DRUGARICE JOVANKA I NEKA VAM DUŠA KONAČNO PRONAĐE SPOKOJ!NEKA VAM JE VJEČNA SLAVA I HVALA!

среда, 16. октобар 2013.

ZNAM DA UMEŠ

Ćutanje rađa mračne misli
a bedemi ti gordi stoje,
pusti da uđem na tren samo
i nešto tvoje da bude moje.
Šapni mi nežno,znam da umeš,
poželi me i biću kraj tebe,
bar jedan titraj srca tvoga
pokloni mome,da ne zebe.
Ne kloni sada kad sam spremna
ko ptica seliti tvome jugu
i sviti gnezdo pored tebe,
zaboraviti na svu tugu.
Šapni mi nežno,znam da umeš,
odrećiću se carske krune,
doleteću u dvore tvoje,
gde vetar s hladne reke dune.
I biću ti pesma,biću ti duga,

nepresušna strast i želja,
samo mi šapni,onako nežno,
znam,znam da umeš.

четвртак, 26. септембар 2013.

SVIJETLI POPIS - SVIJETLI MEĐUGORJE

Koliko svojih predaka znate nabrojati?Koliko je to koljena unazad,do kojeg to veka/vijeka/vika/stoljeća doseže?Jeste li BAŠ ono za šta se izdajete ili su činjenice MALKO drugačije,a vi o tom pojma nemate?
Koga je još i briga,šta ko misli ili osjeća!Bitno je u datom momentu,tamo negdje početkom oktobra/listopada(a vidi majku mu,kako ovaj staroslovenski naziv baš odgovara dotičnoj pojavi u prirodi) istaći pipadnost nekom NACIONU i pohvaliti se pismenošću nacinalnim jezikom.Jedino što ne treba dovoditi u pitanje je vjeroispovijest.To je poenta života.Možeš vjerovati u što god poželiš......u Svevišnjeg,u ljubav,u rijeku,u državu,u ženu,u muža,u kamen......šta ti srce išće,može ti biti simbol vjerovanja.Slobodno vjeruj,to ti niko ne smije osporiti.I u slobodu vjeruj, i u onaj momenat kad će ti plata biti tačno na vrijeme i kad ćeš od nje moći nahraniti svoju mnogobrojnu porodicu,svima kupiti šta im treba za taj mijesec,vjeruj da ćete moći i onako obiteljski,kao nekad, na more,veruj da državni vrh više neće prodati ni jednu,a da će otvoriti mnogo fabrika.Vjeruj i вјеруј(a možeš i веровати) da će nakon popisa i brojanja datih izjava i Zemlja početi da se okreće suprotno od dosadašnjeg smijera.Svanuće neka bolja jutra u vašoj i vašim matičnim državama.Evo i presvijetla mati je odlučila da zasvijetli,ne bi li vam dala znak.Nikako ne napuštati plemensku zajednicu!Isključivo se deklarisati kao Hrvat,Bošnjak i Srbin,rimo-katoličke,islamske i pravoslavne vjeroispovijesti i jezika hrvatskoga,bosanskoga i српскога.
PERUN,DAŽBOG,MOKOŠ,VELES,STRIBOG,HOROZ,SIMARGL,SVETOVID,RADGOST,ŽIVA,
SVAROŽIĆ,PROV,PRIPEGLA,PODAGA,SVAROG,VESNA,GEROVIT,LADA,MORANA,TRIGLAV,
CRNOBOG,MATI SIRA ZEMLJA,LELA,BELOBOG,DEVANA,KOLEDO,KIŠNJI,KUPALO,
TRAJAN,MATER SVA,ROD,VIŠNJI,VODEN,ZLATA MAJA,CRNOGLAV,JULA,PIZMAR,POREVIT
RINVID,TURIPID,TURUVID,ZIZELELIJA,EŽI I LETO se i onako neće ljutiti na vas.Zaboravili smo ih i odrekli ih se još davno,predavno, kad su ovim prostorima tutnjale neke strane vojske,željne osvajanja i porobljavanja.Puštali smo ih tako među sebe i dozvoljavali im da nas učine svojima i onim što nismo.Očuvalo se nešto malo jezika,poneki običaj,ime,po neko slovo i onaj gen s greškom.Čudnovati DNK zapis,koji kaže:
"Nije ti brat onaj koji jeste,od njega se odrodi i ratuj s njime,već ti je brat onaj koji nije,njega poštuj i ljubavi s njime"!
I vraćajući se tako i hiljadama i tisućama godina u nazad shvatiš da istoriju piše onaj ko je na poziciji,uvijek
pobjednik,nikad poraženi.I zapisat će negdje,jednom neko, da je nekad na nekom Balkanskom poluostrvu,
postojala jedna mala prkosna zemlja,multikulturalna i multinacionalna i trilingvalna i da je živjela u dubokoj zabludi i međusobnoj zavadi i da je bila u dubokoj tmini i ako im se u više navrata javljala svijetlost nebeska.
Popišite se po osjećaju,po vjerovanju,po naredbi......popišite se i budite srećni,jer sam i ja srećna ako ste i vi!

уторак, 6. август 2013.

NIJE PREDNOST

Ne znam zašto mi je trebalo više od 40 godina da shvatim,da ustvari, nije prednost imati bujne grudi i dugačke noge.To možda ima svojih prednosti u nekoj ranoj mladosti dok kazaljka na vagi posjećuje samo one cifre manje od broja 60.U ovim zrelijim,da ne kažem srednjim,to može samo da smeta.Ozbiljna sam!Pogotovo kad ona ista kazaljka rađe boravi među ciframa 70 i 75 i kad se osjećate naduvenim poput balona(prokleti PMS).Elem,prijateljski i sestrinski savjet glasi:Sve one koje se osjećaju i izgledaju poput mene,neka kupe materijal,izvade šnit i neka sašiju sebi haljinu!!!Vjerujte mi da neku ljetnu,dugačku i na bretele NEĆETE naći.Možete kopati po buticima,kineskim radnjama,second hand-ovima,ali jok.Ili su preuske i previše razdrljene u predjelu grudi ili im je dužina ni tamo ni ovamo.Čovjek se,pardon, žena,osjeća kao kreten."Imate li ovakvu haljinu i u drugim veličinama"? - "Gospođo,veličine su univerzalne".Ali draga prodavačice ja nisam univerzalna i ne bavim se prostitucijom.Treba negdje da smjestim 99 cm obima i da nečim pokrijem barem 110 cm nogu,a to s vašim UNIVERZALNIM veličinama nisam ustanju.Pitam se kako se osjećaju one koje su više i šire od mene?Mora li žena biti u opsegu 156-167 cm,51-62 kg i i obima grudi do 80 cm da bi obukla haljinu koja joj se dopada?Izgleda da mora:Ili da kupi neku za bakice i da ostari prije vremena.Ova kvazi modna industrija očito štedi na materijalu."Znate,veličine su nam do 38,eventualno 40 za pojedine modele."Pa tražim 42,a ne 420,aman".
I tako iz radnje u radnju,bez uspjeha.A ništa bolje ne prođem ni kad pantalone tražim.O periodu trudnoća da ne govorim.
Dakle,ne isplati se biti "velika" žena-utiče na nervni sistem.

субота, 1. јун 2013.

ZAŠTO ŽENE (NE) VOLE FUDBAL

Lijep proljetni ili ljetni dan,dvije kesice KIKI bombona,ako je moguće malko hlada na tribinama "Partizanovog" i provod može da počne.Nisam imala više od dvije-tri godine,kad me tata,da bi mama mogla nešto po kući odaditi nesmetano,počeo voditi na male fudbalske utakmice.Betonski teren sportskog društva "Partizan"(nema veze s onim beogadskim),na domak naše kuće,služio je kao odlično mjesto za rekreaciju mnogih generacija iz mog kraja.Bilo da je u pitanju fudbal,košarka ili bilo koji drugi sport s loptom "Partizanovo" je bilo blagodet.Tata bi obično zadužio nekog "od mlađe raje",a dovoljno starijeg od mene da me kao čuva,dok je on na terenu.Nije bilo potrebe za čuvanjem,jer ja sigurno ne bih nikud s tih tribina,sve dok se na terenu dešava nešto tako interesantno,kao što je fudbal.Još ako pobijedi tim u kojem igra tata ili tata da go(l),onda slijedi još užitka.Svrati se kod tete Zore u kafanu(koja je sasvim slučajno na pet metara od igrališta) na ćevape i COCKTu.Kako da ne volim fudbal?
U međuvremenu apetiti malih mahalskih(kvartovskih) ekipa postaju veći,pa se na gradskom(uglavnom rukometnom) igralištu "Kantaevac" organizuju i turniri.Tata te opet vodi,(ali sad ti čuvaš mlađeg brata),čitavo vrijeme nešto grickaš,kupuju ti sokove u flašici(ta nećeš Dvojni C pit na utakmici),a kad tatina ekipa osvoji turnir,okrene(ispeče) se jagnje.Kako da ne volim fudbal?
Stasavaju ti drugovi s kojima si po cijeli dan.Dječaci su,prirodno je da vole sport.Ako hoćeš da se dužiš s njima,moraš se pomiriti s činjenicom da ti neće držati gumu(lastiš) da ga preskačeš,već da treba da ih bodriš dok igaju,pa ako nekad zafali neko za ekipu,možeš čak biti i golman.I to sam doživjela.Kako da ne volim fudbal?
Stasavaš i ti polako,upoznaješ nove ljude,šire ti se vidici,već godinama u tebi buja lokalpatriotizam.Navijaš za svoj klub iz sve snage.Zaljubiš se u fudbalera,pa onda redom pratiš utakmice i omladinaca i prvog tima.Dolaziš na stadion i ako utakmica nije od velikog značaja,ni baš mnogo posjećena.Ali se ne predaješ,od glave do pete u crvenoj boji(inače meni najdražoj).Kako da ne volim fudbal?
Dobar dio familije ti igra Sportsku prognozu,skupljaš albume sa sličicama fudbalera,ovog i onog prvenstva.Svi okupljeni oko televizora,jede se,pije se,skandira se.......Kako da ne volim fudbal?
Onda fudbal ode u tri-četiri lijepe majčine,sav ispolitizovan,iskvaren,više mu se ni f u imenu ne nazire.Razne prodaje,kupovine,transferi,skauti,uvrede,nacionalistički ispadi,fašističke parole.......Sve samo fudbal NE!
Onda više ne gledam ni utakmice,ne znam ni igače,ni klubove,trenere,selektore.Potisne se negdje ona iskrena ljubav prema takvom događaju,jer se ne očekuje ništa lijepo za vidjeti.Od raznoraznih huligana ne možeš ni gradom proći,a kamoli otići na sam stadion.Prati iz fotelje neku stranu tekmu,napravi mezu,ohladi pivo i gledaj.Ako se krve,nek se krve,njihovi su.
Dugo je vremena prošlo,mnogo se stvari izmijenilo,neki marginalci su postali prvoligaši,jer su nam se države toliko sjadile,da su nam sva malo veća sela i zapizdine dale po jedan prvoligaški klub.Stahota.A liga ima toliko da ih ni nabrojati ne znam.
Elem,zbog gore navedenih prilika i klub iz gada u kojem živim,dospio je u veliku krizu.Ispadao iz nekih liga,vraćao se,tavorio,sve do skoro.Nekadašnji prvoligaš one velike mi JUGOSLAVIJE,spao je na tako niske grane,da su samo rijetki nastavili da ga prate u radu.A šteta je i od Boga i od ljudi da se tako nešto desi.Tavorio on tako tavorio,dok nije došlo do očiglednih promijena i pomaka u organizaciji i radu.Tako mic,po mic stiže do prvaka Prve lige Srbije i zvanično prelazi u Jelen Super ligu.Imala sam juče tu čast i zadovoljstvo da prisustvujem posljednjoj utakmici i proslavi.Što bi se ovde reklo "gledala sam iz prvi red".
Vratile su mi se slike s Veležovih utakmica,neumornih navijača,euforične publike.
Hinići na istom mjestu Zapad II desno treći red sjedišta 25,26,27 i 28,sjemenke i ne štedimo dlanove.
Patriota zauvijek-VELEŽ u srcu,lokalpatriota(18 godina) NAPREDAK-klub za koji navijam.
I kako da ne volim fudbal???

уторак, 7. мај 2013.

ČUJEŠ LI ME GRADE


Čuješ li katkad
zvuk što dopire
iz grudi mojih,
ko galop divljih
konja ječi...
to se srce opire,
dok blijede usne
ostaju bez riječi .
Misli mi kradu
galebovi,laste,
i svaku potope
u modru kap...
niz kameno lice
iz tamnog oka
dok ne poteče
suza slap.
Vraćam ti se snena
nošena jugom,
ciganin čergar
prašnjavim drumom...
ljubim ti kamen
milujem skut,
spremajuć dušu
za vječni put.  

   
   

четвртак, 21. март 2013.

LAVOVI S KRILIMA ANĐELA

Ne postoji utjeha!Barem ne,ona neka prava,istinska.Sve smo izmislili i još uvijek izmišljamo samo da bi nam
bilo lakše.Da nas manje boli u grudima i da nam duše nađu mrvu smiraja.Ne postoji utjeha za smrt djeteta!
Niko,baš niko,ne može zamijeniti onog nekog koga izgubiš zauvjek.Svi su posebni,jedinstveni i nisu ničiji,niti
nadomjestak nekome.
Prvi dan proljeća(cijeli život ga znam kao 21.3.,sad najednom stiže dan ranije) i Međunarodni dan sreće.
Eh,da je sreće,stvarno bi bio divan dan.Pravila sam fil za rođendansku tortu mojoj mlađoj kćeri.Ona je
mamina proljećnica i uz njenu sestru, najveće blago koje imam.Poželjeh da "provirim" malo na Facebook dok mi se fil ne ohladi,a čim sam "provirila",poželjela sam da nikad nisam ni poželjela.Prva vijest na koju sam
naišla bila je još jedna izgubljena bitka za život majušnog djeteta.Dokle više?Gdje je tu pravda i čija je to
kazna?Najljubaznije molim vjernike,svih konfesija,da me ne shvate pogrešno.Nisam ja nikakav antiHrist,ni
Šejtanov sluga,ali se jednostavno ne mirim s činjenicom da umiru djeca,a starci od sto godina žive i da je to
Božija volja.Izvini duže Gospode,onda ti je volja skroz naopaka,kao da svako jutro ustaješ na lijevu nogu.
Ako već imaš namjeru da kazniš nas griješne,onda kazni nas.To što nam oduzmeš onog kog najviše volimo,
a pri tom ga mučiš danima,mjesecima,godinama,kazna je i za njega.Objasni mi,molim te,šta ti je skrivila
djevojčica od pet godina,dječak od deset ili moj brat od šesnaest!?I šta ti nije skrivila moja prababa koja je
živjela 93 godine i pokopala dobar dio familije,kud i kamo mlađih od sebe?Ne znaš!?Vjeruj mi da nije baš
bila bezgrešna.I sam si reko da bezgrešni ne postoje.A opet,kao i svaki roditelj,TEBE zamolim da čuvaš ovu
moju djecu.Svu ostalu djecu na ovom nesretnom svijetu.Ne mogu više da gledam svakodnevne životne
poraze i izgubljene bitke,grčevita skupljanja sredstava za eksperimentalna liječenja.Ili se novac ne skupi ili
liječenje ne uspije.NE MOGU!!!Svaki put ponovo proživim isti pakao od prije petnaest godina.Bila sam u
njihovoj koži i strašno boli.Jesu li te ikad takle suze,ma koje majke,dok je bdila nad umirućim djetetom,koje
je već toliko umorno od bola i liječenja,da i samo želi da umre?
Onda nađemo utjehu u svim tvojim pričama o nebeskim prostranstvima i cvijetnim baštama Dženeta.
Zamislimo naše najdraže u bijelim odorama,s krilima i oreolima nad glavama.S osmijesima koji govore da ih
više ništa ne boli,da ih ništa ne muči.Zamišljamo da nas odozgo čuvaju,da motre na naše živote i da nam tako
pomažu.Zamišljamo da ćemo se jednom sresti s njima,makar onog časa kad odrediš da treba da putujemo
zauvjek i  molimo se za njihove duše.Za vječiti smiraj i tvoju blagonaklonost.
Svako je od njih sa sobom odnio i dio naših duša.Nemoj to zaboraviti kad budeš pravio kalendar putovanja!

понедељак, 18. март 2013.

BELA NEDELJA-MA(Č)ŠKARE

   Neke stvari,pojave i običaji naprosto imaju neprolaznu draž.Sve ono što nas je ispunjavalo,dok smo bili djeca,opet,kroz sopstvenu djecu,proživimo u zrelijim godinama.Sitne radosti su uvijek radosti,zar ne!?
  Moram vam nešto priznati,i ako me sramota.JA,koja toliko zna o vjerama s ovih prostora,JA koja je više
puta držala predavanje o sličnostima i različitostima istih,e ta ista JA je tek večeras skontala da se te,u mom kraju poznate kao mačkare,u svim ostalim dijelovima svijeta kao maškare i ovdje kao BELA NEDELJA,održavaju baš noć uoči početka uskršnjeg ili ti vaskršnjeg posta.JAO GLUPAČE!!!
U ostalom.....ovo je očit primjer da baš nešto ja i meni slični nismo ni vodili reda o vjerskim praznicima,nego kad se pročuje da su danas mačkare,onda su mačkare.Pa ja!Baš su mi se plaho držali korizme i strogoga posta.Ekstra što smo svi(mislim na sve vjeroispovijesti,a i na one bez nje) s takvom predanošću učestvovali u
datoj manifestaciji,željni dobrog provoda,a i zarade.
 Pamtim sve lijepe uspomene vezane baš za mačkare.Evo i sad nižem slike ped očima,vidim ko sve učestvuje,kako je ko obučen,kome sve lupamo na vrata i kako poslije na ravne časti dijelimo "ulov".
 U mom sadašnjem komšiluku djeca baš i nisu nešto organizovana za takve stvari,a vala se slabo i druže.
Zato po zgradama jesu, te su tako na poziv školske drugarice i kolegice iz pjevačkih voda,moje kćerke, večeras imale priliku da oprobaju draž mačkara,tj.BELE NEDELJE.Plan je bio da obuku svoje odore za nastupe i da izvode nešto od repertoara kojeg inače izvode na nastupima.Naravno da su imale i instrumentalnu pratnju kolega muzičara iz iste grupe.Šta će djeca-uglavnom zavise od donacija,pa odlučila
da nešto zarade.Talenat je uvijek isplativo unovčiti.
 Malo mi je bilo čudno,da su one,takve kakve jesu,pristale na takav provod i još me jako molećivo zamolile
da im dozvolim.Obzirom da sam radila istu stvar(ustvari i goru,jer mi nismo baš nešto naročito pjevali) dobile su moju punu podršku i dozvolu,s tim da se vrate kući do pola devet.
 U osam i dvadeset zvoni mi  telefon!Mama njihovih drugara javlja,da će one malo zakasniti,jer imaju da "odrade" još dvije zgrade.Ne mogu da vjerujem rođenim ušima šta čujem.Plašila sam se samo da se ne vrate
razočarane.
Kad ne lezi vraže,u pola deset,stižu majkine "pevaljke" s osmijehom oko glave,bogatom zaradom i preponosne na prvu plaćenu gažu.Utisaka mali milion i sreća.Iskustvo više u malom životu.
Znala sam ja da će im se pjevanje,kad tad isplatiti :)

недеља, 17. фебруар 2013.

TEBE NEMAM VIŠE

Nije ovo nesanica
mili moj,
imam ja još snova.
One  tvoje
nikad dosanjane,
one moje
od života ukradene.
Imam sve slike djetinjstva
i osmijehe tvoje mile,
onaj stisak ruke
u bolničkoj sobi.
Naše igre,
moju brigu,
tvoju ljubopitljivost,
moje strpljenje.
Imam i onaj utorak,
ono rano popodne,
kad su mi javili
da te više nema.
Imam tvoje slike,
poklone,sitnice....
hladno staklo sanduka
umjesto tvog obraza.
Samo tebe nemam više!Nikad više!



Aleksandar Kandić  31.1.1982.-17.2.1999.               Počivaj u miru,ljubavi moja...

уторак, 12. фебруар 2013.

KAD НЕПИСМЕН PISMENOGA

Ne znam како бих ти
ovo rekla,
с које банде
da okrenem,
да те дојми
moje slovo.
Мени никад важно није
kojim pismom
нешто пише
važno mi je
caмо једно,
da to ljudi čita više.
Kaд поћера ћорав ћопавога
i nepismen pismenoga,
не липши магарче
do zelene trave.

уторак, 5. фебруар 2013.

NE PRAŠTAJ NIKOM GOSPODE-SVI ZNAJU ŠTA RADE

Slušaj 'čika Božo'(kažu da sve vidiš i sve čuješ),ne bih ja sad na tebe hulila,Bože sačuvaj.Meni je više nego dobro,kakva su vremena,ma odlično mi je.Normalno,uvijek može i bolje,samo nek' nije gore,ali nisam ja poenta ove priče.Ustvari,samo hoću da ti kroz moj bijes i neka druga tananija osjećanja,ukažem da ćeš pogriješiti,ako poslušaš sinovljeve riječi.
Znaš,kažu,najlakše je srušit.Majku mu (ne zamjeri,psovaću),istina je.Ne treba ti tu neke velike mudrosti i znanja.Jok bola,samo kakva dobra mašina i četa hablećina,da to poslije pokupe.I savršeno te zaboli neka stvar,ko se,kada i koliko mučio da to sagradi.Pa ja,ta nisu ti ga ni babo,ni dedo zidali.Možda bi ga,oni garibi,zidali da su u vrijeme njegovog zidanja,bili đe bliže kakvom putu,koji vodi do tamo nekog grada.Možda bi,ali jebi ga,bili su predaleko.I sve dok ti nisi stas'o da se otisneš iz tamo neke pizde materine,dočepaš se kakve kaldrme ili još bolje asfalta,pun pokradenih para i željan vlasti i fotelje,u tim sadašnjim ruševinama stvarala se istorija.Da,da,ljakse moj,moja istorija i istorija LJUDI sličnih meni.
Šta,nije ti jasno!?Pa ne bi ni meni bilo jasno da sam pola života provela rezbareći kakav prutić i bacala kamena s ramena.Ali,eto nisam,pa mi je sve puno jasnije nego tebi.U svemu i na svemu onome,što ste ti i takvi ko ti,vođeni nekim sumanutim idejama i razlozima(e jes' vam opravdanje-jebalo majku) do sada porušili,pravile su se svadbe,gubile nevinosti,rađala djeca,pravili prvi koraci,izgovarale prve riječi,darivali prvi poljupci,sticala nova znanja,kupovale prve haljine i farmerke..........Ma džaba ti nabrajam,da shvataš,ne bi ga rušili!Ma niste ga morali vazda ni rušit,dovoljno ga je bilo samo zapalit i ode sve u tri lijepe.A da ti sad ne nabrajam sve paljevine,jer ni to nećeš shvatit,a ja ću samo otvorit rane.
Ja ne shvatam tebe,ti ne shvataš mene.Samo je jedno sigurno,znaš dobro šta radiš.Jer da ne znaš,ne bi ga ni radio.I što je najtragičnije,pali ti ta karta,na koju igraš.A mora upalit,kad su oko tebe sve tvoji istomišljenici.
Čitave divizije tvojih pajtaša,s kojima si rezbario prutiće i prislanjo ovce uz kakav plot.
Ma imate i pravo.Ko je nama kriv što smo vas pustili i razbježali se po vascijelom dunjaluku.Trebali smo svi ostat na svojim grobljima i haremima,barem se ne bi sad sekirali.Rušite sve što smo ostavili i uspjeli sačuvati kroz stotine godina,raznih daća i nedaća!Rušite,kad mnogima nije bilo sveto!A onda sagradite nešto novo i
izgradite svoje istorije,nek' vas potomci upamte po nečem.Sve u ime tih vaših Bogova,koje veličate toliko i u
čije ime radite to što radite.
Čika Božo,eto čuo si.Ja im reko',šta sam imala,a ti me poslušaj,pa blago meni zanemari sinovljevu molbu i NE PRAŠTAJ NIKOME!Svi ONI su dobro znali šta rade,a znaju i sad.

четвртак, 31. јануар 2013.

SREĆAN TI ROĐENDAN

KAKO SU MI DALEKE
TE TVOJE VISINE
I OBLACI RAJSKI
NA KOJIMA PLOVIŠ.
KAKO SU MI STRAŠNE
SVE OVE TIŠINE
I GODINE DUGE
ŠTO BEZ TEBE BROJIM.
ZAMAHNI KRILOM
I POGASI DANAS
ONU 31 ŠTO ZA TEBE PALIM,
ILI DAH POŠALJI,
NEKA IH ON ZGASNE.
NEMOJ DA IH UVIJEK
MOJE SUZE GASE.
I DOĐI MI BAREM
U SAN PONEKADA,
ODAVNO ME TAKO
POHODIO NISI.....
SREĆAN TI ROĐENDAN
TAMO NEGDJE GORE
ANĐELE,
ANĐELE MOJ JEDINI.

субота, 26. јануар 2013.

MOSTARSKA ZAKLETVA

Kaži u šta da ti se zakunem
i zakleću su
u kamen,u stijenu,
u mostove
u Radobolju hladnu.
Zakleću se u Mahalu,
Carinu,Luku,
zakleću ti se
u sokak,u Šantićev park,
zakleću se da te volim.
Zakleću ti se
u Zvijezdare,
u Rondo,
u Brankovac,
u Musalu,
zakleću se da te želim.
Evo zakleću se
u Neretvu,
u Duradžik,
u Šuplju,u Gvozden,
 u Pijesak ću se zaklet
da mi trebaš.
Zakleću ti se
u Hum,u Forticu,
u Mali kuk,
u bajame,
u šipke,
zakleću ti se u nebo,
u sunce,
u čelopek,
u demire,
zakleću se.
Zakleću ti se
u sve mirisne bašte,
u sve kiše mostarske,
u buru,
u jugo,
u sve degeneke
i sve liskaluke,
u rahmet dedin i
babin pokoj.
Evo zakleću se
da bez tebe ne želim.

петак, 25. јануар 2013.

DOBRO JE ŠTO POSTOJE

Još od juče slažem utiske o posjeti Gerontološkom centru,o baki s kojom sam najduže pričala i o gošći koju trenutno imamo u svojoj kući,ali evo redom ću.
U toku su u gradu svetosavske priredbe,pa je između ostalih,a u okviru nekog projekta,održana jedna i u Domu staraca.Kako su moja djeca pozvana da učestvuju,a ja ih svugdje pratim,nađoh se oči u oči sa štićenicima i korisnicima usluga koje Dom pruža.Prosjek godina im je 70,procenat slabo pokretnih i nepokretnih 25,onih ometenih u psihičkom razvoju 5%,a sam kapacitet doma nije preveliki.Sve u svemu jedna tužna slika.Svako od njih ima neku svoju životnu priču,svako svoje ili tuđe razloge što je u Domu,a
ostatak života i krajnje odredište isto.Neke korisnike i štićenike poznajem lično od ranije.Među njima je i bračni par koji dobro poznajem.Njihova odluka da prodaju svoj stan i da se presele u starački dom mi je
razumljiva.Zajedničke djece nemaju,on ima jednu kćerku iz prvog braka,koja je negdje u inostranstvu,a nisam čula da je ikad dolazila,već su prilično stari i bolesni,teško se staraju o sebi.Novcem od penzija i prodaje stana,mogli su sebi priuštiti sobu u staračkom domu.Ne moraju brinuti o hrani,čišćenju,zdravstvenoj
zaštiti,komunalijama,toplo im je,čisto,među svojim su vršnjacima i na sigurnom.Gospodin ima jako nezgodan
karakter,pa je često u zavadi s familijom(a ima je dosta u gradu),te se ne bi mogao ponadati da će mu neko od njih priteći u pomoć kad zatreba.
Jedna od štićenica je i žena iz mog komšiluka.Dok joj svi iz kuće nisu poumirali,živjela je s njima,a onda ju je  država smjestila u dom,jer je mentalno zaostala.
Djeca su kvalitetno odradila svoj dio posla i bilo je zadovoljstvo gledati ozarena lica tih staraca.Nemaju tako
često posjete tog tipa,pa im svaka kap veselja dobro dođe.A možda nemaju posjete uopšte.Posjete od onih bližnjih,od onih koji su im najrođeniji i najmiliji.
Jedan deka,a štake dvije.Sporo,jako sporo se kreće i zakasno je na početak predstave.Stolice su bile zauzete,a u očima sam vidjela jaku želju za gledanjem iste.Otišla sam u neki hodnik i donjela mu jednu.Meni
nije bilo teško,a on je bio beskrajno zahvalan.Onda je izvadio mobilni telefon iz gornjeg džepa prsluka i kraičkom oka sam vidjela displej.Na njemu je bila slika sa nadgrobnog spomenika.Na slici žena.Valjda njegova.Taklo me,duboko me taklo.
Priredba je gotova,poziranje za slikanje takođe.Gužva,metež,izlaze djeca,izlaze starci,a meni priđe starica.
Niskog rasta,sijede kose,pokrivene šarenom maramom,toplih plavih očiju,izboranog,ali ozarenog lica.
Zahvalila mi se što smo došli i izrazila divljenje prema djeci,a onda mi je rekla da je iz Gline.
Zašto je baš meni prišla,kad nisam bila jedina u organizaciji te priredbe?Da li se to mi prognani i izbjegli
prepoznamo tek tako ili negdje iznad nas lebdi neki oreol,koji mogu samo sapatnici prepoznati?A možda me
čula kako govorim,pa ju je to potsjetilo na rodni kraj!Ispričala mi je svoju muku,svoj životni put i shvatila sam da nema poroda.Kosti njenih najbližih su rasute diljem bivše zemlje.Gdje se ko kad zateko,tu ih je i ostavio,a eto ona će stotinama kilometara daleko od rodnog mijesta,na kruševačkom Novom groblju,o trošku države.A jedino žali što Glinu nije vidjela 20 godina.
Druga baka mi se obratila na vratima,kad sam već odlazila i ukratko mi ispričala da i njene unuke pjevaju i da joj familija živi tu u prigradskom naselju,ali eto ona je u domu.I ona je izbjeglica iz jednog novijeg rata.
Zar za nju nema korica hljeba u toj kući i neki krevet na koji bi legla?
Naša gošća ima drugačiji problem.Ona žarko želi da se smijesti u starački dom,da se zaštiti od svojih najmilijih.Od kad joj je muž umro,maltretiraju je svi.Kćerka,zetovi,unučad.Bolesna je,invalid,nemoćna da se brani."Muzu" je sa svih strana i u takvoj je situaciji da nema da plati izdržavanje u domu.U sopstvenoj kućetini,koja je nekad bila pojam luksuza,živi gotovo kao beskućnik.
Sudbine su razne,nepredvidive.Ponekad mi se čini da onaj odozgo ne gleda baš pažljivo,a i ako gleda pitam se da l haje!?
Sjetim se da je moja mama govorila svojevremeno,kad se u Mostaru gradio luksuzni hotel za penzionere,da će ona i tata jednog dana tamo.Da ne budu nikom na teretu i da se odmore od svog rada i obaveza.
Starost i bolest su stigle,do penzije se teško stiže,hotel je nepristupačan,jedno dijete pokopano,drugo dvoje daleko.Vlastita kuća će im biti starački dom,a to je malo njihov izbor,a malo izbor sudbine.
Zaslužimo li stvarno nebrigu o nama ili pogrešno vaspitamo potomke?Razmišljamo li o starosti na vrijeme ili
tek kad nas zadesi neka muka?Bacamo li se uvijek i na svakoga kamenjem ili se potkrade i koji komad hljeba?
Dobro je što postoje Domovi,spase i poneku dobru dušu.

среда, 9. јануар 2013.

DANAS MI JE DIVAN DAN

Moja dušo bedna
šta ti imaš dati,
šta ti imaš dati,
čim ga darivati
ALILUJA....
Bijedna ili ne,imala,ne imala,dajem i davati ću i dalje.Danas mi je divan dan,blogu mi je rođendan.Prvi,nadam se ne i posljednji.I ako se desi da uz pomoć štapa i kanapa,objavim nekad nešto u vidu knjige,nemam namjeru da njega zapostavim.On mi je prvenac,sin jedinac,a takvi se maze i paze.Možda nije kvalitetan,
možda nije dovoljno izreklamiran,možda je samo hrabrima i rijetkima zanimljiv,ali je moj,osoben i autentičan.
Ponosna sam na 3437 prikaza za godinu dana(ne bilježi moje prikaze ;) ) i mnogo više čitanja.Nisam pisala u
prazno,nisam govorila u vjetar.Jedni su se prepoznali u mnogo čemu i priznali,drugi su samo kradom čitali,
treći su možda zalutali,a četvrti...ko zna...
Dok ne ode ova duša"Bogu na istinu" ili negdje drugdje,moći ćete je pronaći ovdje i izvolite,poslužite se