уторак, 24. новембар 2015.

I KUČIĆI IDU U RAJ

Uvriježeno je mišljenje da je za pravilan razvitak djeteta,u svjesnu,odgovornu,empatičnu osobu,idealno da raste uz kućnog ljubimca,a psi su oni,koji su najpodobniji za to.I istina!U slučaju moje porodice to se ostvarilo.
Odrasti uz pse,u mom slučaju  je značilo imati razbibrigu,ljubav i obavezu.I na svakom kraju pregolemu tugu.Onu što naseli srce i dušu,a ti je nastojiš odagnati novom srećom,koja opet završi tugom.I jednom kažeš KRAJ!A opet,kraja ne bude,jer ti neko  blizak nametne,da zavoliš to četvoronožno biće,kao rod rođeni i kad dođe njegov kraj,tuga je tu,onako kao igrač u prelaznom roku.
Otplakala sam i ožalila mnoge.Neke moje,neke tuđe,male,velike,mužjake,ženke.
Tugovala za Šanijem i Brodom,jer više nisu bili naši.Ne mogu više ni da se sjetim šta je bilo s Rogijem.Oči isplakala za Murgom i Rexsom.Cmizdrila za Arkom,Lindom i Bubicom.Crkavala za Megy.Nosila dugo gorčinu za Bonijem.Jecala za Ajom.Patila za Benom.I mislila nikad više.
Sve do danas.Danas je ponovo tuga.Danas je kraj ovozemaljske desetogodišnje ljubavi.Danas je u kučećem raju žurka.Stigao im je još jedan brat.
Murga,Reksonja,Megice,Boni,pazite mi na Culu i neka su vam spokojni dani,tamo negdje gdje ste sad.