четвртак, 29. март 2012.

Juan Carlos I i moja malenkost

Pritisnuta obimnim obavezama društvenog života(šta ću kad sam socijalan tip),nađoh mrvu vremena,da "uletim"na Facebook i da vidim šta se dešavalo u mom otsustvu.Prebirem tako objave i sličice,kad ugledah zanimljivost iz mog rodnog grada.Konačno uređen i otvoren Španski trg.Divno!Parčence grada ušminkano,vrlo evropejski,dan kao izmišljen,modro mostarsko nebo,sve zvaničnik do zvaničnika.Idila jedna.Slika neopisiva.

Na prvi pogled sve savršeno,a onda drugim pogledom "ostaneš bez oka".Zaparaju ti zenice srušene građevine oko tog velelepnog trga.Vrati ti se film u glavi,sjećanje na nekadašnji izgled,na vrijeme kad to nije bio nikakav trg,a bio je posebno mjesto.Pokušaš da ispod nebeskog modrila vratiš onu staru sliku,da ugledaš more ljudi na autobuskom stajalištu preko puta,gužvu u banci,stotine nasmijanih mladih lica........
Šipak!Od sve silne želje ugledah Njegovo veličanstvo kralja Španije Juana Carlosa I.
I da situacija nije kakva jeste i da sam povod nije kakav jeste,čast bi mi bila što je jedan kralj u posjeti mome gradu.Ovako sam indisponirana.
Dragi moj Huanito,da ste se ti,tvoji prethodnici i vama slični držali samo svojih teritorija,da nikada niste poželjeli ništa tuđe(uče li vas za boga miloga,da je to grijeh) ja bih sad vidjela onu sliku koju sanjam,oni kojima ste se došli pokloniti bi uživali u životu,a neku novu fontanu i cool mjesto za fotografisanje bismo i sami mogi izgraditi.

I samo da vas obavijestim Vaše velišanstvo i moja malenkost je danas prisustvovala jednom važnom događaju.Za razliku od Vas,nisam putovala tako daleko i samo sam živima odala počast i priznanje.Punog srca sam dočekala Olimpijsku baklju i ispratila mlade sportiste na Školsku olimpijadu.Žalosti me jedino to,što je i ova zemlja,a i ovaj grad "puko" kao i onaj u kojem ste se Vi danas smješkali.

уторак, 13. март 2012.

NIŠTA ZA OBUĆI - NEMAM!?!?!?

Ne bih se ja sad takla te "tužne ženske istine" i vječitog problema,nego kao i obično dobih inspiraciju iz okoline.Ma ne bi ni inspiracija bila to što jeste,da osobe koje imaju stanovit problem,nisu drage,simpatične,hrabre i uspješne.Odmah sam stavila sebe u tu situaciju koju one imaju i nađoh se u paniciiii.Na svu sreću ja nemam takvih prilika(gala i glamuroznih),bar još uvijek,ali......šta da mi se ukažu.Mogla bih samo stajati u prepunom plakaru i očajavati.Dobro ste pročitali   "prepunom".Kakva mi korist od toga što u njemu ima gardarobe za pet žena,kad ništa od tog nije adekvatno prilikama koje se ukazuju.
Muškoj populaciji je ta naša jadikovka,vjerovatno, i preko onog čuperka na glavi.Šta da im radim?!Kako ću sebi pomoći?
Oni malobrojni,koji me dobro poznaju,znaju da mrzim "uniformisanost",ne pratim po svaku cijenu modne trendove,ne "bolujem" od "markirane"garderobe,ne gotivim estradnu scenu i nemam idole u oblačenju.Volim biti svoja,neobična,jedinstvena,upečatljiva.......nipošto nakaradna.Davno sam dosegla činjenicu da Odijelo ne čini čovjeka...već Čovjek čini odijelo.....u našem slučaju Žena.Nebrojeno puta sam vrlo uspješno "iznijela" po neku krpicu,koja je na drugima prošla neopaženo.Znam,djeluje hvalisavo,samouvjereno,ali je činjenica.
"E,u tom grmu leži zec"!Kako za svaku narednu priliku odabrati nešto čime ćeš ostaviti pečat,a da pri tom ne moraš potrošiti grdne sume novca  i očajavati pred ormarom i ogledalom?Kako izgledati izazovno(ako je potrebno),a ne vulgarno?Šta sakriti,a šta otkriti?I kako se u svemu tome osjećati prijatno i provoditi vrijeme u kojekakvim uslovima?Pa teško drage moje,teško!
Veliki modni stručnjaci imaju ono čuveno hokus-pokus rješenje za sve nedoumice.....MALA CRNA HALJINA........s nekolicinom detalja,uvijek nova i jedinstvena.Priznajem da sam i sama mojim djevojkama s početka priče,dala isti savjet.Ne što sam nešto mnogo mudra,nego iz razloga precijenjenog koštanja artikala koji se kupuju kod nas.Ako možeš proći s malom crnom haljinom,komadom nakita i osmijehom,zašto ne!?
Dilema i kuknjava......šta da obučem na pucanje,šta da obučem na trening,šta da obučem na žurku,šta na rođendan,šta na roditeljski,šta na koncert,šta u pozorište,šta na svadbu....šta ću ako padne kiša,ne mogu u ovome,hladno je.............Jedino mjesto i vrijeme,kad znam šta ću i kako ću, je moje dvorište i moja građevima.Najbolje se osjećam u mom radnom kombinezonu,a i stoji mi dobro.....
I uzgred budi rečeno NEMAM malu crnu haljinu!
P.S.Ako sad slijedi "Pa kupi je"!,obavještenje:Hoću,čim nađem neku u koju mogu da se udjenem,a da pri tom ne izgubim ništa od sopstvene ličnosti!

петак, 9. март 2012.

ŽELIM AURORU BOREALIS

Danas sam prisustvovala jednom porazu.Doživjela ga je moja mlađa kći.Desilo se nešto što ju je trenutno dotuklo(nisu joj dozvolili da učestvuje na takmičenju recitatora),a ja sam...........Šta sam drugo mogla,nego da je utješim i da joj ukažem na neko drugo 'svijetlo'.Utješio ju je i otac,prigodnim poklonom.Shvatila je da i iz mraka možeš izaći ako negdje ugledaš svijetlost.
Nije li svijetlost,ustvari,ono ka čemu težimo,ono što nas vodi?!
'Svijetlo na kraju tunela';paljenje svijeća umrlima(da im duša lakše pronađe raj,koji je takođe svijetao);šta je romantična večera bez svijeća(dakle opet svijetlost);uživamo li u vatrometu-obojena svijetlost;radujemo li se,izgubljeni u bespuću,kakvoj osvijetljenoj kolibi(opet svijetlost);anđeoski oreol-svijetlost;vatre pakla-ponovo svijetlost.......
Skromne su mi želje i htijenja.Skromnost je moja vrlina.Nisam se nikad "ložila" na materijalne stvari,ni kad sam imala mnogo,ni kad sam bila bez ičeg.Uživam u malim stvarima.Više volim da poklanjam,nego da dobijam.Uvijek dajem,rijetko uzimam.Uzdam se u svoj razum,svoje srce i ovih deset prstiju,ali nisam sigurna znam li,baš posve sama u mraku pronaći svijetlost.Lakše mi je na nju ukazati drugima nego sebi.Valjda sam takva,naopaka.
Često se sjetim nekog filma,u kom glavna glumica ostaje zarobljena u  kućici na ostrvu,oko kojeg je zaleđeno jezero.Pri tom je trudna,malo joj fali do porođaja,a odlaska otud nema do proljeća.Užasni su momenti samoće i očaja koje preživljava.Ne strahuje za sebe,već za čedo koje nosi.Uloži ogromne psihičke i fizičke napore da ga donese na svijet.U momentu porođaja pojavljuje se Aurora Borealis.S tek rođenim sinom izlazi napolje,uživa u najčudesnijoj prirodnoj pojavi i shvata da  je svijetlost potvrda života.
Skromne su mi želje i lako me je zadovoljiti.............Želim samo stajati i gledati put svoda,ćuteći,nepomična,sa saznanjem da sam voljena........želim osjetiti to svijetlo,prije onog posljednjeg........želim tu životnu istinu......povedi me..........ŽELIM AURORU BOREALIS!!!

понедељак, 5. март 2012.

252 kruga i tuga

Vraćam film u nazad i čini mi se da sam uvijek imala neki hobby.Ako u hobby spada skupljanje salveta,sličica,kamenčića i ostalih sitnica,onda cijeli život imam dodatne,razonodne dijelatnosti.U pauzama roditeljstva nađe se vremena za slikanje,heklanje,šivenje,skitanje,čitanje,pisanje.Iz zadovoljstva postaneš moler,tapacer,keramičar,zidar,serviser,arhitekt,baštovan.Samo me mašina za meso nije mljela!Svašta sam probala,no nisam se baš u svemu jednako dugo zadržala.Neke nas stvari ispune manje,neke više,ali iz svega, u čemu se kroz život okušamo,možemo izvući nešto dobro.
Kako sam se obrela u 'pucačkim vodama'?
Primakla sam se tim vodama prije 11 godina.Poetski rečeno,stajala sam na obali,a talasi su me zapljuskivali.Što bi u realnom svijetu značilo da je moj suprug počeo,a ja mu se pridružila.Kao neko kome je oružje bilo strano i strašno,onome ko je po vokaciji pacifista,priznajem da sam na obali stajala mjesecima.Možda i zato što sam tipičan majčinski tip žene,a djeca su nam u to vrijeme bila jako mala.Bilo kako bilo,u neko doba,prepustih se talasima i ponese me matica.Nisam težila dokazivanju svojih sposobnosti i kvaliteta,niti imam takmičarskog duha.I kad se takmičim,takmičim se sa samom sobom,nikad protiv drugih.O tremi da ne govorim."Nisam ja igrač za subotnje gužve"........Sve je teklo nekako polako,smijenjivale se asosijacije, federacije,pravila,oružja(http://www.facebook.com/#!/pages/IPSC/191973790834588 , http://www.facebook.com/#!/pages/IDPA/204039072962311),ljudi,gradovi,sticali se prijatelji,sticali se znanje i vještina.Kad se nečemu posvetiš u potpunosti ili barem onoliko koliko ti slobodno vijeme to dozvoljava,otvore ti se neki drugačiji pogledi na svijet,a sebe sagledaš kao na rentgenu.Obratiš pažnju na sve sitnice,koje su se ranije činile beznačajne i naučiš jako mnogo o vremenu.Ko nije probao ovako nešto,sigurna sam da ne zna koliko dugo traje sekund(a).Izoštriš sva čula(po neko i do perfekcije),pa to poslije primjeniš u lovu.Jeste i to mi je hobby.Nisam sigurna da li ima još neko žensko u Rasinskom okrugu,koje ide u lov.Ja idem.Na pitanja :"Kako možeš"?"Zar ti nije žao"? odgovaram:"Mogu i nije mi žao"!Oružje je ono što je napravilo razliku između čovjeka i životinje.I ako je iskonski u čovjeku da lovi i tako prehrani sebe i porodicu,zašto ne bi bilo i u ženi!?Ili mislite da u praistoriji nije bilo samohranih majki?Ili da još iz tog perioda datira najstariji zanat na svijetu?Hvala onom nekom tamo,pa nisam ni samohrana,a ni od zanata,ali eto uživam u svakoj jutarnjoj šetnji poljem,u svakom prolasku kroz mračnu šumu,u sjedenju na čeki,u svakoj "marki" lovačkog psa,svakoj zapaljenoj vatri i roštilju,svakom 'kotliću'.Uživam u druženju s prijateljima.
Pridodala sam ovih dana još jednu pucačku disciplinu svojim hobby-jima,vazdušnu pušku.Teško mi se poslije mirisa baruta,naviknuti na dijabole.Sve mi je drugačije i stav i držanje i koncentracija.Sve je drugačije,ali su prethodna iskustva doprinjela da nemam tremu.Imala sam danas prvo 'vatreno',da ne kažem vazdušno krštenje.Prvo takmičenje.'Ubila' sam 252 kruga.Nisam bila najgora.Bila sam srećna.Rezultat nije na zavidnom nivou,ali obećava uzlaznu putanju.Zadovoljna sam sobom,jer je to bio moj maksimum u datom momentu.U sve što radim ulazim srcem.Samo tako znam i mogu.Ako ispunimo sebe,bićemo bolji za okolinu.Ako smo dobri okolini,ona će biti bolja nama.
Pronađite nešto što vas ispunjava,nadahnjuje i obogaćuje kao ljude.Nije teško,samo treba malo volje.Nemojte se čauriti.Čaura i onako ostaje odbačena,a zrno leti ka svom cilju.Budite zrno,ispaljeno iz sopstvenog oružja i pogodit ćete svoju metu.
A što se tuge iz naslova tiče,za nju panciri ne postoje.Izgubila sam jako dragog člana familije.Pomutila mi se radost današnjeg dana,taj metak je pogodio pravo u srce.
Uspjesi i tuge nam ostaju zauvijek,sve drugo je prolazno.