недеља, 17. фебруар 2013.

TEBE NEMAM VIŠE

Nije ovo nesanica
mili moj,
imam ja još snova.
One  tvoje
nikad dosanjane,
one moje
od života ukradene.
Imam sve slike djetinjstva
i osmijehe tvoje mile,
onaj stisak ruke
u bolničkoj sobi.
Naše igre,
moju brigu,
tvoju ljubopitljivost,
moje strpljenje.
Imam i onaj utorak,
ono rano popodne,
kad su mi javili
da te više nema.
Imam tvoje slike,
poklone,sitnice....
hladno staklo sanduka
umjesto tvog obraza.
Samo tebe nemam više!Nikad više!



Aleksandar Kandić  31.1.1982.-17.2.1999.               Počivaj u miru,ljubavi moja...

уторак, 12. фебруар 2013.

KAD НЕПИСМЕН PISMENOGA

Ne znam како бих ти
ovo rekla,
с које банде
da okrenem,
да те дојми
moje slovo.
Мени никад важно није
kojim pismom
нешто пише
važno mi je
caмо једно,
da to ljudi čita više.
Kaд поћера ћорав ћопавога
i nepismen pismenoga,
не липши магарче
do zelene trave.

уторак, 5. фебруар 2013.

NE PRAŠTAJ NIKOM GOSPODE-SVI ZNAJU ŠTA RADE

Slušaj 'čika Božo'(kažu da sve vidiš i sve čuješ),ne bih ja sad na tebe hulila,Bože sačuvaj.Meni je više nego dobro,kakva su vremena,ma odlično mi je.Normalno,uvijek može i bolje,samo nek' nije gore,ali nisam ja poenta ove priče.Ustvari,samo hoću da ti kroz moj bijes i neka druga tananija osjećanja,ukažem da ćeš pogriješiti,ako poslušaš sinovljeve riječi.
Znaš,kažu,najlakše je srušit.Majku mu (ne zamjeri,psovaću),istina je.Ne treba ti tu neke velike mudrosti i znanja.Jok bola,samo kakva dobra mašina i četa hablećina,da to poslije pokupe.I savršeno te zaboli neka stvar,ko se,kada i koliko mučio da to sagradi.Pa ja,ta nisu ti ga ni babo,ni dedo zidali.Možda bi ga,oni garibi,zidali da su u vrijeme njegovog zidanja,bili đe bliže kakvom putu,koji vodi do tamo nekog grada.Možda bi,ali jebi ga,bili su predaleko.I sve dok ti nisi stas'o da se otisneš iz tamo neke pizde materine,dočepaš se kakve kaldrme ili još bolje asfalta,pun pokradenih para i željan vlasti i fotelje,u tim sadašnjim ruševinama stvarala se istorija.Da,da,ljakse moj,moja istorija i istorija LJUDI sličnih meni.
Šta,nije ti jasno!?Pa ne bi ni meni bilo jasno da sam pola života provela rezbareći kakav prutić i bacala kamena s ramena.Ali,eto nisam,pa mi je sve puno jasnije nego tebi.U svemu i na svemu onome,što ste ti i takvi ko ti,vođeni nekim sumanutim idejama i razlozima(e jes' vam opravdanje-jebalo majku) do sada porušili,pravile su se svadbe,gubile nevinosti,rađala djeca,pravili prvi koraci,izgovarale prve riječi,darivali prvi poljupci,sticala nova znanja,kupovale prve haljine i farmerke..........Ma džaba ti nabrajam,da shvataš,ne bi ga rušili!Ma niste ga morali vazda ni rušit,dovoljno ga je bilo samo zapalit i ode sve u tri lijepe.A da ti sad ne nabrajam sve paljevine,jer ni to nećeš shvatit,a ja ću samo otvorit rane.
Ja ne shvatam tebe,ti ne shvataš mene.Samo je jedno sigurno,znaš dobro šta radiš.Jer da ne znaš,ne bi ga ni radio.I što je najtragičnije,pali ti ta karta,na koju igraš.A mora upalit,kad su oko tebe sve tvoji istomišljenici.
Čitave divizije tvojih pajtaša,s kojima si rezbario prutiće i prislanjo ovce uz kakav plot.
Ma imate i pravo.Ko je nama kriv što smo vas pustili i razbježali se po vascijelom dunjaluku.Trebali smo svi ostat na svojim grobljima i haremima,barem se ne bi sad sekirali.Rušite sve što smo ostavili i uspjeli sačuvati kroz stotine godina,raznih daća i nedaća!Rušite,kad mnogima nije bilo sveto!A onda sagradite nešto novo i
izgradite svoje istorije,nek' vas potomci upamte po nečem.Sve u ime tih vaših Bogova,koje veličate toliko i u
čije ime radite to što radite.
Čika Božo,eto čuo si.Ja im reko',šta sam imala,a ti me poslušaj,pa blago meni zanemari sinovljevu molbu i NE PRAŠTAJ NIKOME!Svi ONI su dobro znali šta rade,a znaju i sad.