уторак, 03. јул 2012.

PRIJE ČETRDESETDVIJE

  Valjda je bio isto ovako paklen dan.Nesnosnih 50 i kusur stepeni,koje ni jedna zvanična meteo služba ne priznaje,jer bi u protivnom,morala proglasiti vandredno stanje.A onda zna se,kolaps u državi.Nije bilo klima uređaja,a ni mnogo ventilatora,nego,blago meni spakuj kakvu prostirku i nešto za pojesti,pa siđi na Neretvu.Dao Bog,pećina i plaža,pa izvolte.Ako imaš sreće,da je neko tvoj,još ujutro,zauzeo kakav povoljniji položaj,dobro i jeste,a ako ne,snalazi se kako znaš.Samo se dočepaj vode i rashlađenja.
  ONA, s nepunih dvadeset godina,jedna od ljepših i zgodnijih djevojaka ondašnjeg Mostara.Jedino joj zamjeram visinu.Mogla je još koji centimetar porasti,al' šta je,tu je.
Ponosna,samosvjesna,skromna,neiskvarena,bezbrižna i slobodna.
  ON u dvadesetdrugoj,visok,stasit,crn,šarmantan,hedonista,jedinstvenih manira(nesvakidašnjih za ono vrijeme).
Preplivao je s lijeve na desnu obalu i pozvao je na sastanak,sutra uveče,nakon skokova.Pristala je.Tada je počelo i traje.......
Nisu imali zajedničkih interesovanja nikad.ONA voli kuću,da savija djecu oko sebe,muziku,ples,knjige,
filmove,toplu porodičnu atmosferu.ON,društvo,kafanu,provod,uživanje.
Ono što im je zajednička crta je ljubav prema djeci i to što su oboje krvavi radnici.Obezbijediti sredstva za život svoje porodice i pružiti djeci svu blagodet bio je jedini cilj.
Jesu li se voljeli tako različiti?O da!Itekako,jer da nije bilo ljubavi,ne bi ni opstali.Svak voli i ljubav pokazuje na svoj način.Ovakva ili onakva,ljubav je ljubav i nema drugo ime.I u momentima sreće i
teške tuge i tragedije i kad se neko osjeti zapostavljenim,uvijek je ima.Tu je,lebdi dugih četrdesetdvije godine i neda se nikom.
Ponosna sam što su mi baš oni roditelji i što sam od njih naslijedila ono najbolje u karakteru.

Нема коментара:

Постави коментар