среда, 02. мај 2012.

MA GDJE NAM TO NESTADOŠE PRAZNICI

Prošlo je ravno 196 godina od kako su se neki tamo sindikalci odvažili da od svojih poslodavaca zahtijevaju omogućenje pristojnijeg radnog vremena.Neki stradali,neki preživjeli,ali praznik ustanovljen,njegovan,poštovan,a cilj postignut.Paradox ili apsurd,ali se od kad ja pamtim,na ovim našim prostorima Praznik rada proslavljao neradno(2 dana).Ono što se prvo provjeravalo kad se odštampa kalendar za narednu godinu su bile četiri stvari:kad se pada 1.maj;kad 29.novembar;kad je doček Nove godine i kojeg ti je dana rođendan.One godine u kojima su se dotični datumi mogli spojiti s neradnim vikendom,bile su prava milina i za radnog čovjeka i za nas đake.Planirana su putovanja na bliže ili dalje destinacije,odmaralo se i družilo,teferičilo i veselilo,posebno za 1.maj.Valjda zato što je u proljeće,doba kad već sve pupi i cvijeta.Prosto je bilo nezamislivo jedan takav praznik provesti u kući,u zatvorenom,ne otići barem na neko obližnje izletište.Bilo je i onih,koji su morali raditi baš u te dane,ali bi poslije to nadomijestili neradom za neki drugi praznik,pa bi i vuk bio sit i ovce na broju.Pamtim nepregledne kolone ,što ljudske,što automobilske,kako se kreću u pravcu mjesta proslave i zabave.Poslije sam, takve kolone viđala nekim drugim povodom i nije slika bila tako srećna.
Cik zore(tzv.uranak),natovarena kola,"tone"mesa za roštilj,jaganjci nataknuti na ražanj,gajbe s pivom,Fructalovi sokovi,mladi krompirići za "ispod sača",salate,deke(ćebad),lopte,reketi,karte,tranzistori........društvo...............Nečija vikendica,po mogućstvu negdje pored vode i naravno otvaranje sezone kupanja.
Griješila bih dušu kada bih rekla da mi na današnje vrijeme nedostaje sve to i da je potpuno nestalo.Provodim se i sad jednako dobro kao i onda(na novim mjestima i drugim ljudima),vatre oko Blagaja sam zamijenila vatrometom.Preskočila sam jedino proslave u prvim izbjegličkim godinama i onu za vrijeme leta "Milosrdnog anđela" nad ovim gradom.Nedam se ja još pokoriti!
Ima još praznikovanja,ima,ali ni približno kao nekad.Nema bajo moj u kapitalizmu odmora dok mu stičeš imovinu.A ne!Posmatrala sam juče, dok smo se vozili ka našem odredištu,grad i okolna sela.Vrvi od naroda,više od pla prodavnica radi,neka umorna i tužna lica.Nikakve naznake da je praznik.A ovdje se proslavlja još od 1896,iz vremena kad je izvjesni Hugo Buli u Srbiju donio prvu fudbalsku loptu,kao suvenir za uspomenu na školovanje u Njemačkoj.116 godina dugu tradiciju pokušavaju ugušiti i satrti.Tuga i sramota.Nikome više nije do proslave,jer mu je svako sutra neizvjesno."Dan nafaka" ili "Dan komad(t)" svejedno kako se kaže na isti jad se svodi.Razumljivo je da nema ko slaviti Praznik rada u zemlji(zemljama) u kojoj je 6x veći broj nezaposlenih od broja zaposlenih.
Možda bi trebalo preinačiti ime praznika,pa neka se zove Praznik željnih normalnog rada.Do tada neka se drugarska pjesma ori i neka nam živi uspomena na ono što se podrazumjevalo pod 1.maj.

Нема коментара:

Постави коментар