Lijep proljetni ili ljetni dan,dvije kesice KIKI bombona,ako je moguće malko hlada na tribinama "Partizanovog" i provod može da počne.Nisam imala više od dvije-tri godine,kad me tata,da bi mama mogla nešto po kući odaditi nesmetano,počeo voditi na male fudbalske utakmice.Betonski teren sportskog društva "Partizan"(nema veze s onim beogadskim),na domak naše kuće,služio je kao odlično mjesto za rekreaciju mnogih generacija iz mog kraja.Bilo da je u pitanju fudbal,košarka ili bilo koji drugi sport s loptom "Partizanovo" je bilo blagodet.Tata bi obično zadužio nekog "od mlađe raje",a dovoljno starijeg od mene da me kao čuva,dok je on na terenu.Nije bilo potrebe za čuvanjem,jer ja sigurno ne bih nikud s tih tribina,sve dok se na terenu dešava nešto tako interesantno,kao što je fudbal.Još ako pobijedi tim u kojem igra tata ili tata da go(l),onda slijedi još užitka.Svrati se kod tete Zore u kafanu(koja je sasvim slučajno na pet metara od igrališta) na ćevape i COCKTu.Kako da ne volim fudbal?
U međuvremenu apetiti malih mahalskih(kvartovskih) ekipa postaju veći,pa se na gradskom(uglavnom rukometnom) igralištu "Kantaevac" organizuju i turniri.Tata te opet vodi,(ali sad ti čuvaš mlađeg brata),čitavo vrijeme nešto grickaš,kupuju ti sokove u flašici(ta nećeš Dvojni C pit na utakmici),a kad tatina ekipa osvoji turnir,okrene(ispeče) se jagnje.Kako da ne volim fudbal?
Stasavaju ti drugovi s kojima si po cijeli dan.Dječaci su,prirodno je da vole sport.Ako hoćeš da se dužiš s njima,moraš se pomiriti s činjenicom da ti neće držati gumu(lastiš) da ga preskačeš,već da treba da ih bodriš dok igaju,pa ako nekad zafali neko za ekipu,možeš čak biti i golman.I to sam doživjela.Kako da ne volim fudbal?
Stasavaš i ti polako,upoznaješ nove ljude,šire ti se vidici,već godinama u tebi buja lokalpatriotizam.Navijaš za svoj klub iz sve snage.Zaljubiš se u fudbalera,pa onda redom pratiš utakmice i omladinaca i prvog tima.Dolaziš na stadion i ako utakmica nije od velikog značaja,ni baš mnogo posjećena.Ali se ne predaješ,od glave do pete u crvenoj boji(inače meni najdražoj).Kako da ne volim fudbal?
Dobar dio familije ti igra Sportsku prognozu,skupljaš albume sa sličicama fudbalera,ovog i onog prvenstva.Svi okupljeni oko televizora,jede se,pije se,skandira se.......Kako da ne volim fudbal?
Onda fudbal ode u tri-četiri lijepe majčine,sav ispolitizovan,iskvaren,više mu se ni f u imenu ne nazire.Razne prodaje,kupovine,transferi,skauti,uvrede,nacionalistički ispadi,fašističke parole.......Sve samo fudbal NE!
Onda više ne gledam ni utakmice,ne znam ni igače,ni klubove,trenere,selektore.Potisne se negdje ona iskrena ljubav prema takvom događaju,jer se ne očekuje ništa lijepo za vidjeti.Od raznoraznih huligana ne možeš ni gradom proći,a kamoli otići na sam stadion.Prati iz fotelje neku stranu tekmu,napravi mezu,ohladi pivo i gledaj.Ako se krve,nek se krve,njihovi su.
Dugo je vremena prošlo,mnogo se stvari izmijenilo,neki marginalci su postali prvoligaši,jer su nam se države toliko sjadile,da su nam sva malo veća sela i zapizdine dale po jedan prvoligaški klub.Stahota.A liga ima toliko da ih ni nabrojati ne znam.
Elem,zbog gore navedenih prilika i klub iz gada u kojem živim,dospio je u veliku krizu.Ispadao iz nekih liga,vraćao se,tavorio,sve do skoro.Nekadašnji prvoligaš one velike mi JUGOSLAVIJE,spao je na tako niske grane,da su samo rijetki nastavili da ga prate u radu.A šteta je i od Boga i od ljudi da se tako nešto desi.Tavorio on tako tavorio,dok nije došlo do očiglednih promijena i pomaka u organizaciji i radu.Tako mic,po mic stiže do prvaka Prve lige Srbije i zvanično prelazi u Jelen Super ligu.Imala sam juče tu čast i zadovoljstvo da prisustvujem posljednjoj utakmici i proslavi.Što bi se ovde reklo "gledala sam iz prvi red".
Vratile su mi se slike s Veležovih utakmica,neumornih navijača,euforične publike.
Hinići na istom mjestu Zapad II desno treći red sjedišta 25,26,27 i 28,sjemenke i ne štedimo dlanove.
Patriota zauvijek-VELEŽ u srcu,lokalpatriota(18 godina) NAPREDAK-klub za koji navijam.
I kako da ne volim fudbal???
U međuvremenu apetiti malih mahalskih(kvartovskih) ekipa postaju veći,pa se na gradskom(uglavnom rukometnom) igralištu "Kantaevac" organizuju i turniri.Tata te opet vodi,(ali sad ti čuvaš mlađeg brata),čitavo vrijeme nešto grickaš,kupuju ti sokove u flašici(ta nećeš Dvojni C pit na utakmici),a kad tatina ekipa osvoji turnir,okrene(ispeče) se jagnje.Kako da ne volim fudbal?
Stasavaju ti drugovi s kojima si po cijeli dan.Dječaci su,prirodno je da vole sport.Ako hoćeš da se dužiš s njima,moraš se pomiriti s činjenicom da ti neće držati gumu(lastiš) da ga preskačeš,već da treba da ih bodriš dok igaju,pa ako nekad zafali neko za ekipu,možeš čak biti i golman.I to sam doživjela.Kako da ne volim fudbal?
Stasavaš i ti polako,upoznaješ nove ljude,šire ti se vidici,već godinama u tebi buja lokalpatriotizam.Navijaš za svoj klub iz sve snage.Zaljubiš se u fudbalera,pa onda redom pratiš utakmice i omladinaca i prvog tima.Dolaziš na stadion i ako utakmica nije od velikog značaja,ni baš mnogo posjećena.Ali se ne predaješ,od glave do pete u crvenoj boji(inače meni najdražoj).Kako da ne volim fudbal?
Dobar dio familije ti igra Sportsku prognozu,skupljaš albume sa sličicama fudbalera,ovog i onog prvenstva.Svi okupljeni oko televizora,jede se,pije se,skandira se.......Kako da ne volim fudbal?
Onda fudbal ode u tri-četiri lijepe majčine,sav ispolitizovan,iskvaren,više mu se ni f u imenu ne nazire.Razne prodaje,kupovine,transferi,skauti,uvrede,nacionalistički ispadi,fašističke parole.......Sve samo fudbal NE!
Onda više ne gledam ni utakmice,ne znam ni igače,ni klubove,trenere,selektore.Potisne se negdje ona iskrena ljubav prema takvom događaju,jer se ne očekuje ništa lijepo za vidjeti.Od raznoraznih huligana ne možeš ni gradom proći,a kamoli otići na sam stadion.Prati iz fotelje neku stranu tekmu,napravi mezu,ohladi pivo i gledaj.Ako se krve,nek se krve,njihovi su.
Dugo je vremena prošlo,mnogo se stvari izmijenilo,neki marginalci su postali prvoligaši,jer su nam se države toliko sjadile,da su nam sva malo veća sela i zapizdine dale po jedan prvoligaški klub.Stahota.A liga ima toliko da ih ni nabrojati ne znam.
Elem,zbog gore navedenih prilika i klub iz gada u kojem živim,dospio je u veliku krizu.Ispadao iz nekih liga,vraćao se,tavorio,sve do skoro.Nekadašnji prvoligaš one velike mi JUGOSLAVIJE,spao je na tako niske grane,da su samo rijetki nastavili da ga prate u radu.A šteta je i od Boga i od ljudi da se tako nešto desi.Tavorio on tako tavorio,dok nije došlo do očiglednih promijena i pomaka u organizaciji i radu.Tako mic,po mic stiže do prvaka Prve lige Srbije i zvanično prelazi u Jelen Super ligu.Imala sam juče tu čast i zadovoljstvo da prisustvujem posljednjoj utakmici i proslavi.Što bi se ovde reklo "gledala sam iz prvi red".
Vratile su mi se slike s Veležovih utakmica,neumornih navijača,euforične publike.
Hinići na istom mjestu Zapad II desno treći red sjedišta 25,26,27 i 28,sjemenke i ne štedimo dlanove.
Patriota zauvijek-VELEŽ u srcu,lokalpatriota(18 godina) NAPREDAK-klub za koji navijam.
I kako da ne volim fudbal???
Нема коментара:
Постави коментар