понедељак, 9. јануар 2012.

Osmeh


Ništa tog jutra nije ličilo na sreću.Ama baš ništa.Pre bi se moglo reći da je bio jedan od onih dana,koje proklinjemo kada svanu,takvi kakvi svanu.Sivo,hladno,kišno jutro,budilnik koji nije zvonio,pokvaren bojler,prazna kutija za kafu,ma jednom rečju UTORAK.Najbaksuzniji dan u sedmici.
Kasnio je prilično,jedva se istuširao,kafu nije popio,a morao je napolje u taj grozan dan.To nije život,mislio je.To liči na pakao.Kum je jedva uspio da mu zakaže  razgovor za taj posao,a on je kasnio.Gospodin Uvek Vrlo Profesionalan se ponio kao najveći diletant.I to baš danas.Bože!Nema ni autobusa!Da li da se vrati kući i prespava dan?Da slaže kuma da je bolestan i da pokušaju neki drugi put?Ne,ne,to ne bi bilo fer.Podiže palac i stopira.Možda mu se posreći i neko ga poveze.Zaškripaše kočnice.Neko će ga ipak spasiti danas.Njen osmeh je bio nešto najlepše što je ikada u životu video.Osmeh koji ga je prikovao za sedište,osmeh zbog kojeg je jedva izgovorio ime ulice u koju treba da stigne,osmeh od kojeg zastaje dah.Rekla je da i ona ide u istu ulicu i da strašno kasni.Pričala je o nekim jutarnjim nezgodama,o tome kako ima zakazan razgovor za neki posao i pozvala nekoga, da zamoli nekog gospodina da je sačeka još samo malo.Pričala je kako je vrlo profesionalna,ali eto,desi se da omane.Bio je užasno ljubomoran na tog gospodina koji je čeka,na potpuno nepoznatog čoveka kojem će se ona smeškati,ovako kako se njemu sada smeši.Zamoli je da stane jednu ulicu pre odredišta,pod izgovorom da se setio da mora još nešto obaviti.Zahvali joj se,a sebi obeća da će zauvek pamtiti taj osmeh.Pokuca na vrata i bojažljivo uđe u prijemnu kancelariju.Pokuša šarmantno objasniti sekretarici da je imao zakazan razgovor,ali kasni,pa ako bi ikako........
"Izvolite uđite.Oprostite,molim vas,što ste čekali,kasnila sa....."I opet onaj isti osmeh.Osmeh koji vraća iz pakla.Osmeh koji leči.Osmeh koji bdi nad njim i njihovim sinom.

Нема коментара:

Постави коментар