Sigurna sam da se niko ne sjeća kakvo je jutro osvanulo u našem rodnom gradu, tog 22.2.1933. I ako, kojim slučajem i ima živih iz tog perioda, ne vjerujem da pamte baš to jutro. Da li je bilo hladno, vjetrovito, kišno, kao da i samo nebo plače s tvojim siročićima, sestrama, mužem ili je bilo vedro, toplo, sa onom najljepšom mješavinom plavih i purpurnih tonova, koje sunce otkriva pomaljajući se iza Veleža, kao da melecima pokazuje put ka tvojoj plemenitoj duši? Jesu li po baščama već procvali bajami i priroda se lagano budila u onom našem kršu ili je bura nosila sve pred sobom? Ko će znati. Dok sam bila mala uvijek sam tvoju uramljenu fotografiju posmatrala s ponosom, divila se tvom modernom odijevanju za ono vrijeme i čitala tugu iza toplog pogleda. Baba mi je govorila da je ta fotografija nastala u Dubrovniku, da si tamo bila na oporavku od svoje kobne bolesti, a zapravo se nikad nisi oporavila od one najgore kobi koja jednu majku može zadesiti.
Pokušavam sklopiti jednu romantičnu sliku na osnovu ono malo podataka i priča koje znam o tebi i zanesem se tako sanjareći. Priče su jedno, a ono što nosimo u grudima nešto sasvim drugo.
Lijepo te čujem sad kako mi kažeš: "Taki vakat bio sine moj."
A u taj vakat, pred sami kraj 19. vijeka u mostarskoj mahali Predhum, 4.2.1895. zaplakalo je još jedno žensko dijete.Ostade bez majke sa 12, a bez oca s 15 godina. Jeste da je Mostar u taj vakat težio novim vrijednostima i da već odavno nije bio samo kasaba na mapi Evrope, neke porodične norme iz malo ranijeg vakta su se poštovale, te tako nju stric udade uz priličan miraz, 9.2.1911. i polako poraste još jedan korijen mog porodičnog stabla, iz koga se za ovih 113 godina razvi veliki broj grana.
Za svoga kratkog života rodila si šestoro djece,jedno sahranila, dočekala da oženiš najstarijeg sina i dobiješ jednog unuka. I nedugo nakon tvoje smrti nastupi grozan vakat za tvoje potomstvo. Bolje je što to nisi doživjela.Sigurna sam da ti je dedo sve ispričao kad ste se pronašli u rajskim baštama. Ono što ti ja mogu posvjedočiti je da ste izrodili hrabre, plemenite, poštene i vrijedne potomke. I oni su krenuli vašim stopama pa vam se rodi dvanaestoro unučadi, dvadeset i četvoro praunučadi, dvadeset i devetoro čukununučadi i dvoje navrunučadi. Ukupno nas šezdeset i sedmoro, noseći barem po kapljicu tvoje krvi.
Ako ima tog života tamo negdje, onda si srela i djecu, zetove, snahe,unuke,praunuke. Valjda ste se dušama prepoznali i saznala si da je i nama svima neki "taki vakat".
Za sat svemena, danas, 22.2.2024. ili 12.šabana 1445,oglasiće se mujezin s minareta Šarića džamije da objavi zoru mostarsku. Sunce će izaći za tri sata i biće prohladno vedro jutro, nebo purpurnih i plavih tonova, a ja ću te u podne ispratiti u svojim mislima niz Tikvinov sokak, Ogradom, preko Komadinovog mosta do na Luku. Neka je vječni rahmet tvojoj duši.
BALIĆ ZAHIDA
22.2.1933.-22.2.2024.
