четвртак, 22. фебруар 2024.

POČAST

 Sigurna sam da se niko ne sjeća kakvo je jutro osvanulo u našem rodnom gradu, tog 22.2.1933. I ako, kojim slučajem i ima živih iz tog perioda, ne vjerujem da pamte baš to jutro. Da li je bilo hladno, vjetrovito, kišno, kao da i samo nebo plače s tvojim siročićima, sestrama, mužem ili je bilo vedro, toplo, sa onom najljepšom mješavinom plavih i purpurnih tonova, koje sunce otkriva pomaljajući se iza Veleža, kao da melecima pokazuje put ka tvojoj plemenitoj duši? Jesu li po baščama već procvali bajami i priroda se lagano budila u onom našem kršu ili je bura nosila sve pred sobom? Ko će znati. Dok sam bila mala uvijek sam tvoju uramljenu fotografiju posmatrala s ponosom, divila se tvom modernom odijevanju za ono vrijeme i čitala tugu iza toplog pogleda. Baba mi je govorila da je ta fotografija nastala u Dubrovniku, da si tamo bila na oporavku od svoje kobne bolesti, a zapravo se nikad nisi oporavila od one najgore kobi koja jednu majku može zadesiti.
Pokušavam sklopiti jednu romantičnu sliku na osnovu ono malo podataka i priča koje znam o tebi i zanesem se tako sanjareći. Priče su jedno, a ono što nosimo u grudima nešto sasvim drugo.
Lijepo te čujem sad kako mi kažeš: "Taki vakat bio sine moj." 
  A u taj vakat, pred sami kraj 19. vijeka u mostarskoj mahali Predhum, 4.2.1895. zaplakalo je još jedno žensko dijete.Ostade bez majke sa 12, a bez oca s 15 godina. Jeste da je Mostar u taj vakat težio novim vrijednostima i da već odavno nije bio samo kasaba na mapi Evrope, neke porodične norme iz malo ranijeg vakta su se poštovale, te tako nju stric udade uz priličan miraz, 9.2.1911. i polako poraste još jedan korijen mog porodičnog stabla, iz koga se za ovih 113 godina razvi veliki broj grana.

 Za svoga kratkog života rodila si šestoro djece,jedno sahranila, dočekala da oženiš najstarijeg sina i dobiješ jednog unuka. I nedugo nakon tvoje smrti nastupi grozan vakat za tvoje potomstvo. Bolje je što to nisi doživjela.Sigurna sam da ti je dedo sve ispričao kad ste se pronašli u rajskim baštama. Ono što ti ja mogu posvjedočiti je da ste izrodili hrabre, plemenite, poštene i vrijedne potomke. I oni su krenuli vašim stopama pa vam se rodi dvanaestoro unučadi, dvadeset i četvoro praunučadi, dvadeset i devetoro čukununučadi i dvoje navrunučadi. Ukupno nas šezdeset i sedmoro, noseći barem po kapljicu tvoje krvi.
Ako ima tog života tamo negdje, onda si srela i djecu, zetove, snahe,unuke,praunuke. Valjda ste se dušama prepoznali i saznala si da je i nama svima neki "taki vakat". 
 Za sat svemena, danas, 22.2.2024. ili 12.šabana 1445,oglasiće se mujezin s minareta Šarića džamije da objavi zoru mostarsku. Sunce će izaći za tri sata i biće prohladno vedro jutro, nebo purpurnih i plavih tonova, a ja ću te u podne ispratiti u svojim mislima niz Tikvinov sokak, Ogradom, preko Komadinovog mosta do na Luku. Neka je vječni rahmet tvojoj duši.

BALIĆ ZAHIDA
22.2.1933.-22.2.2024.



 


уторак, 7. септембар 2021.

HERCEGOVKA U BOSNI ILI SVOJA MEĐU SVOJIMA

 Desetinama miliona godina, prije naše današnjice, priroda se pobrinula za jedan izuzetan ambijent iz koga su nastale Usora i soli. Od doba neolita do današnjeg dana, zabilježen je kontinuitet življenja na prostoru sadašnje sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Podno planine Majevice razvio se grad s bogatom istorijom i tradicijom ljudskih vrijednosti. Istina, nema rijeku kojom bi se mogao pohvaliti, ali zato ima slana jezera, kuriozitet u Evropi. Ne provedoh mnogo vremena tamo, ali mi je i toliko bilo dovoljno da shvatim zašto su Uskufi, Selimović ili Sušić pisali tako dobro, Mujezinović slikao, Kinđe igrao...Tuzla njedri kvalitet.

E baš u toj takvoj Tuzli, postoji porodica vrijednja hvale i divljenja.Porodica Đipa, Dženan, Mirela i Dženita. Kažu da ime i prezime čovjeka okarakterišu u potpunosti..U njihovom slučaju je to gola istina.
Dženan - voljen,srce.duša; Mirela - draga, voljena, časna,čudo; Dženita- raj, a prezime vjerovatno nastalo od onog "đipnuti"- skočiti, pristaje im u potpunosti." Izđipali" su se posljednjih par godina junački, što je i urodilo plodom i meni dalo razlog za ovu priču.
 

Nakon nekoliko godina mukotrpnog rada, odricanja i ulaganja, uz puno snage, volje,želje i entuzijazma  na obali Šićkog jezera u predgrađu Tuzle stvorili su hram I.P.S.C.-a. Za sve zaljubljenike u streljačke sportove Kantona Tuzla, R Bosne i Hercegovine, pa i regiona nastalo je strelište TargetTZ. Ali nije to samo puko strelište, gdje će neko doći i ispaliti nekolicinu metaka, nahraniti svoju adrenalinsku zavisnost i otići kući. To je mjesto na koje se ljudi žele vraćati iznova i iznova. Sam prostor, ugođaj koji je pružen,okruženje i nadasve domaćini strelišta, sa svojim saradnicima jednostavno rađaju želju da se tamo boravi često. 
Strijelcima i sudijama iz regiona se ukazala prilika, da proteklog vikenda prisustvuju i učestvuju u najvećem I.P.S.C. događaju u Bosni i Hercegovini. 


Ovakve organizacije se ne zaboravljaju, pamte se i prepričavaju i van pucačkih krugova. Zadovoljstvo na licima sudionika,vjetar je u leđa i satisfakcija. Ako ti ono čime se baviš iz ljubavi i hobija donese neizmjernu radost, rasterećenost, prijateljstva, ako se osjećaš cijenjeno, poštovano i voljeno, onda si uspio u životu.Da nije tako vjerovatno ne bih bila u ovom okruženju već dvadesetak godina.Bila bih uskraćena za mnogo štošta.Ovako želim zahvaliti svima koji moj život čine radosnijim i kvalitetnijim.
Gostoprimstvo mojih, naših, Tuzlaka je neprocjenjivo. Ne garantujem za druge, ali oni mogu u Evropu ili što bi naš Dženo rekˇo, sve je to #jervolimopucati.


P.S.
Jedino mjesto gdje sam za sve ove godine i zahvalnicu u pisanom (štampanom) obliku dobila

уторак, 21. јул 2020.

ADDIO CARA MIA

U besanoj noći, u mraku sobe,
dok suza za suzom tiho pada,
sjećam se tebe voljena moja,
našeg djetinjstva i našeg grada.

Gledam u slike, nijemo ti zborim
koliko sreće je bilo tada,
ludosti đačkih, radosti, smijeha,
a šta je zapravo ostalo sada?

Osmjeh tvoj mi pred očima titra,
tvoja nada, želja, borba i snaga,
zvijezdo nova na nebeskom svodu,
sudbinom kletom na put zvana.

Počivaj u miru mila moja,
nek duša ti spokoja nađe,
nema više muke i bola,
anđeli svoja krila ti daše.


Nataša Prolić 17.1.1973.- 20.7.2020.

петак, 19. јун 2020.

NEDOSANJANI SAN

 
 Prije nešto više od devetnaest godina, na prvi dan proljeća, kročila je u život. Dobra, mirna i nasmijana bebica, odrastala je uz puno ljubavi i brige, kako roditeljske tako i sestrinske.
Njena ozbiljnost, kućno vaspitanje, empatija, odlučan stav, pravdoljubivost i istinoljubivost , godinama su kod učitelja, nastavnika i profesora izazivale simpatije i sigurnost da će svaki joj povjereni zadatak izvršiti besprekorno. Rođena za organizatora i vođu i posebno osjetljiva na upoređivanje sa sestrom. Beskrajno ponosna na nju, nimalo ljubomorna, ali neuporediva. Sestra je sestra, a ona je Ona. Nedostaje je joj jedna minijaturna doza ambicije, koju kompenzuje urođenim šarmom. Tu je ista na svog ujaka. I kao takva, kakva jeste, završila je juče veoma uspješno  jedno veliko poglavlje svog života. Preda mnom su na stolu svjedočanstva, diploma, knjiga. Puno mi srce, ali sam tužna. Dotukle su me njene  suze.
 Zbog ove proklete boleštine, koja nas je strpala u karantine i vandredno stanje, sreća mog djeteta nije potpuna. Mjere zaštite su takve da roditelji nisu mogli prisustvovati dodjeli  diploma, niti će đaci imati matursko veče. Čak ni neku tradicionalnu žurku u školskom dvorištu. Zdravi i pravi bez prava na veselje. Sanjala je o toj večeri od prvog razreda, radovala se i planirala, a san se raspršio kao balon od sapunice. Tipičnom socijalnom tipu kakav je ona, ne dozvoliti slavlje i osujetiti njene zamisli o izgledu tog happeninga , ravno je očaju i depresiji. Spremna je bila preuzeti na sebe kompletnu organizaciju (tu je ista na svoju mamu), ali je nažalost  izostala generacijska zainteresovanost. On line nastava i specifično polaganje maturskog ispita poljuljali su onu euforiju koja drži maturante zadnjih mjesec dana školovanja.Osjeća se poraženo. Ona koja je izvojevala sve bitke, pokazala da može mnogo kad hoće, sad ne može.
 Slijedi joj uskoro još jedna stranica životne priče, upis na fakultet. Predano sprema prijemni i znam da će uspjeti, samo se pitam da li će uvijek biti ovako osjetljiva kad joj sruše snove ili će sazreti ,a   san o maturskoj večeri ostvariti na apsolventskoj.

субота, 7. март 2020.

ŽENA SLOMLJENOG NOSA

Kako bi to rekao moj internet drugar Kepi, na svom proto humskom jeziku :"Draga džeco", pišem vam ovo da izvučete pouku, da roditelje vazda poslušati treba, jerbo od njih nemate većih prijatelja, a posljedice neslušanja mogu biti nesagledive.


Bilo je to pred kraj avgusta 1981. godine.Samo što smo se vratili s ljetovanja u Sutomoru, u pakleno vruć Mostar i kuću koja se ukrasila novim zamrzivačem i ugaonom garniturom. Naravno uslijedile su promjene razmještaja namještaja, generalno čišćenje kuće (bila je generalno očišćena i pred odlazak na odmor, ali mama...) i pripreme za polazak u školu, ja u treći, a moj brat u prvi osnovne. I u dvorištu do našeg dešavao se priličan napredak. Naime, moj stric je dograđivao sprat na kući. Opšta radost i ushićenje, zida se, kupuje se novi namještaj, još jedan prvačić u porodici...a onda...

Pretoplo nedeljno poslijepodne. Po ustaljenom televizijskom rasporedu porodični film u 17:20 h. "FLIPER" , prepametni delfin. Brat i ja gledamo s mamom. Oči joj se sklapaju pred sami kraj filma i govori nam : "Moram samo malo dremnut, da se niste nigdje makli i slučajno negdje izašli!"
Ni dan danas ne znam objasniti odakle mi hrabrost da se oglušim o njenu naredbu. Predložim bratu da samo na minut skoknemo do stričevog dvorišta i vidimo šta se radi. Njemu nije trebalo mnogo pričati, a i danas dan je takav. Iskrali smo se kao dvije sijenke. On je ušao u garažu u kojoj je striko prosijavao pijesak, a ja se popela na garažu, valjda da bih imala bolji pregled trenutnog dešavanja. Izlivali su ploču. Znam da je bilo mučno i da mi je u momentu bilo sve crno pred očima i da sam tako, u tom nekom bunilu, koračala unazad. Prekid filma.
U sljedećoj " svijesnoj" sceni striko me podiže s betona ispred garaže. Jedva dišem, oblivena sam krvlju, glava me boli do eksplozije, nos i vilicu kao da ne osjećam. Pronosi me kroz uzani prolaz između naših kuća, vićući i uz psovke zove moju mamu, prinose me česmi da mi speru krv s lica, da vide odakle uopšte krvarim. Nos mi je negdje na čelu, kao kljun Patku Dači u crtanom filmu. Zubi, oni stalni, tek što su zamijenili mliječne, vise o po jednom končiću. Krv šiklja.
Ređaju se scene tatine luđačke vožnje kroz grad, prolazaka kroz crveno na semaforu, snimanja rendgenom, jako grubog doktora, koji onako "na živo" namješta šta se namjestiti može i duge,preduge noći u bolnici. Nemojte da mislite da se zdravstvo nešto specijalno promijenilo samo zadnjih godina. Isto je bilo i ranije, samo možda niste toliko boravili po zdravstvenim ustanovama. Da nije bilo našeg porodičnog prijatelja ljekara, da isposluje da mama tu noć provede sa mnom u bolničkoj sobi, ne samo da ne biste ovo čitali, nego bih već 40 godina počivala na bjelušinskom groblju. Ni jedna medicinska sestra nije ušla u moju sobu tokom noći, a do dolaska prve smjene na posao, odnosno dolaska tog našeg prijatelja, ušla je samo čistačica i konstatovala da sam baš napunila kantu. U kantu sam čitavu noć povraćala krv i nosni sekret. Povraćala sam od potresa mozga, a ovo drugo je jedna od  gore pomenutih nesagledivih poslijedica. Bez mame bih se ugušila u sopstvenim sekrecijama.
Otpuštena sam s dijagnozom loma nosne kosti, vilice i potresom mozga. Nakon vađenja metarskih zavoja i srastanja onoga što je moglo srasti, sraslo je i ono što nije trebalo, unutrašnjost nozdrve. Ostale su dvije rupice, taman tolike, da moj voljeni Dr Đani može uvući vrhove makaza i rasjeći sraslo tkivo. Disala sam malo lakše. Disala, ali ne i živjela, jer sve što  dolazi nakon toga mučenje je.
Mjesečarenje, košmarni snovi, bolovi, suze, sati pred ogledalom, tone i tone maramica, zgroženi pogledi okoline... Djevojčici pred pubertetom, koja u ogledalu više ne vidi sebe, već nakazu, nije bilo pomoći. Ni nove haljine, ni obuća, ni povlađivanje. Ništa nije pomagalo. Možda sam bila i u depresiji, ali to tada nije bilo popularno stanje, pa ne znam. Znam da mi se nije živjelo i da je prokleti nos neprestano curio. Vremenom sam se navikla na postojeće stanje, na zadirkivanje o bokserskom nosu i sanjala o punoljetstvu i operaciji. Uzgred, ni one zube nisam uspjela sačuvati u potpunosti, pa je činjenica da je jedan ostao negdje kod garaža, drugi glumi vampirski očnjak, a "kečevi" volan na suknjici, doprinijela da moj kompleks bude veći. Ne postoji osoba s kojom sam ušla u malo "dublji" razgovor da joj nisam pomenula kako sam polomila nos i vilicu. I te kako sam svijesna svog kompleksa. To što sam s druge strane genetikom naslijedila visinu, duge noge, raskošno poprsje, vragolaste oči, malo talenta za pisanje i niz , kako drugi kažu, vrlina, sve potisne moja mana. Mana koju sam djelimično riješila u svojoj sedamnaestoj. Opet je, jedno od divnijih bića koja su ikada hodila ovom zemljom, moj Dr Đani, učinio da budem srećna, da živim, da nakon skoro četiri sata operacije, imam novi nos. Tu sreću ni pored svih spisateljskih sposobnosti ne znam opisati. Sreća je nažalost kratko trajala. U nešto, što je uz svu moguću pažnju trebalo da srasta dvije godine, zakucala se fudbalska lopta. I nema ponovo. Tu je kraj. Jedino za moju muku, veću od svih koje imam, nije. Ovo slomljeno čudovište, koje mi čuči po sred lica, nikada neće prestati da curi.

Moj zaštitni znak su maramice. Normalan svijet na plažu nosi mlijeko za sunčanje, ja dva pakovanja maramica. Normalan svijet stavi puder i ostalu šminku i ode na kakav bitan događaj, ja stavim i dok stignem tamo gdje sam pošla, nema više ni pudera, ni karmina, ni kreona, jer su mi i suzni kanali van svake normale. Nije bitno ni godišnje doba, ni doba dana, ni događaj, ni zdravstveno stanje, on curi, curi, curi... I tako , evo bez malo 40 godina se ja patim s njim i on sa mnom. Izdeformisan po sred moje face, svaki dan me opominje na dječiju neposlušnost i traži da neprestano bude suh i besprijekorno čist. Ako mu to ne ostvarim u najkraćem mogućem roku, buni se, boli, prokrvari. Pokvari mi svaku fotografiju slikanu iole iz bliza. Ruga mi se.

Priznajem, to što me je neposlušnost i penjanje tamo gdje nije trebalo, obilježilo za čitav život i ostavilo ove do zla boga naporne cureće poslijedice, nije me spriječilo da se i dan danas pentarim gdje ne treba i da se bavim nesvakidašnjim stvarima. Nije za mene bilo "neosvojivih tvrđava", nisam  posustajala u izgradnji svoje ličnosti, ne izbjegavam svijet, samo  da svi sačekaju malo dok ja obrišem nos.

петак, 13. септембар 2019.

AKO TE IZGUBIM OPET

Ako te izgubim opet
i dušu ti poklopi dunavski talas,
loviću je pod tvrđave senkom
kao stari strpljivi alas.

Ako te izgubim opet
i telom se prospe olova zrak,
srce će moje krhko i bolno
damarima terati mrak.

Ako te izgubim opet
dok bujica suza gasi sveću,
saznaću kako se gubi ono
što nikada imala nisam
i nikada imati neću.


                                   Kruševac, 13.9.2019.

уторак, 19. јун 2018.

ONA BIRA SVOJ PUT

   U vrijeme kad je nad Srbijom, sam đavo u ljudskom obličju, izvodio paklenu igru, ironično nazvanu "Milosrdni anđeo", u nekadašnjoj srpskoj prestonici, 17. majskog jutra, rodio se anđeo, zbilja milosrdan. Odgajan u skromnosti, empatiji ka slabijima i nemoćnima, s ukazivanjima na prave ljudske vrijednosti, izrastao je anđeo u lijepu, skromu i nadasve marljivu djevojku. Sve što je postigla, postigla je svojim samopregornim radom, bez protekcija, poltronstva, isključivo njegujući i razvijajući svoje talente. Uspjesi su se nizali jedan za drugim. Ni za trenutak nije posustajala hrleći ka svom cilju. Nažalost, kako to biva u životu, nije taj put bio nimalo lagan. Kroz život nailazimo na razne prepreke, postavljene uglavnom od drugih ljudi. Uspjeh drugog se teško prašta od pamtivjeka.
Ogrezlih u zavisti, spletkarenju, dušebrižništvu, ima na svakom koraku. Srećom, postoje i  oni koji se tuđem uspjehu  jednako raduju kao i ličnom. Istinski raspoloženih da pomognu, nagrade i cijene tuđi rad i postignuća. Nije zalud ona starinska umotvorina "dobro se dobrim vraća". Kad - tad se "kockice slože" tako da kad daješ i činiš dobro, dobiješ i dobrim ti se vrati.
  Ideju da se odreknu  skupocijenih toaleta za proslavu maturske večeri, a novac uplate na račun, za liječenje nekog bolesnog djeteta, ispoštovala je i realizovala samo naša djevojka. Kako je kroz svoj devetnaestogodišnji život bila učesnik mnogih humanitarnih akcija, a nekoliko ih je i sama inicirala i organizovala, nije joj bilo ni najmanje teško. Dok su je vršnjaci , kako se to danas žargonski kaže, hejtovali, potpora je stizala od starijih ljudi plemenitog srca. Ne znam da li je to sudbina ili su one "kockice", ali je baš onda kad je krenula u realizaciju ideje, a postavši i Đak generacije nagrađena od  Art ansambla "Majka Jevrosima", čiji je član, a koji se bavi humanitarnim radom, od "Društva ljubitelja starina i umetnosti" za Dobru narav Kruševac, od Rotary club-a Kruševac i Fondacije Prestolonaslednika Aleksandra II za obrazovanje.
Put ka cilju se nastavlja. Predstoji joj prijemni ispit, upis na željeni fakultet i postizanje krajnjeg cilja u obrazovanju - Doktor nauka-tehnološko inženjerstvo.
Daj da bi dobio, dobro dobrim vrati, uzalud život ne trati!