U GOSTIMA KOD MILIĆA MAČVANSKOG

Potpuno mi je fascinantno kad neko pronađe plodno tlo i onu malu rupicu,a opet pozamašnih gabarita,da se negdje ukotvi i ostavi svoj pečat za života,a onda i posthumno.Ima tu i politike i fol probuđene nacionalne svijesti,no dobro,svak radi kako zna i umije.Ja ne spadam međ' tu vrstu umjetnika(dobro de,nisam nikakav umjetnik)pa mi je interesantno posmatrati takve i njihova djela.Mnogo češće provalim ono "šta je pisac htio da kaže" nego "šta je slikar htio da kaže",osim naravno,ako slika nije jasna k'o dan.E večeras sam se nagledala i slika i slikara,a i poklonika slikarstva.
"Lazarice" su pozvane(i ja sam naravno bila s njima) da upotpune otvaranje prvomajske likovne izložbe,na kojoj su predstavljeni radovi Udruženja likovnih umetnika Rasinskog okruga RASINUS.Em što zvuči,em što izgleda.......
Ruku na srce ima dobrih dijela.Kao laik za slikarstvo i primjenjene tehnike,mogu samo konstatovati da mi se pojedine dopadaju,a neki stroži sud ću ostaviti stručnjacima.Elem,na stranu umjetnine,mene su dojmili posjetioci i zvaničnici.Kakva je to plejada likova,majko moja.Sva sreća,pa nikog od njih(osim jednog komšiju,a od kud njega na izložbi?) ne znam lično,inače bi ovu škrabotinu mogli protumačiti kao uvredu.S pojedinim ljudskim izgledima se sudbina dobro našalila i kad se sve to dopuni tragičnim "modnim krikovima" bude kao vašar.A onda oni "značajni" pogledi ka određenoj slici,pa klimanja glavama.Sve stručnjak do stručnjaka,sve moj do mojega(izraz koji sam usvojila od domicilnog stanovništva).Ali,ej ti,oni su bili na izložbi i to u legatu čuvenog Milića od Mačve,pa sve onako važni,pa nobles.
I kako to obično biva,čuo se žamor u pozadini za vrijeme obraćanja zvaničnika,a i za vrijeme pjevanja mojih djevojaka.Kultura na nivou(ne znam ni sama zašto sam je i očekivala).O tome da nisu svjesni kad treba da aplaudiraju ne bih ni da trošim tastaturu.Onda je uslijedio coctel party sa svim miomirisima domaćeg.izvornog cateringa i tu su me dotukli definitivno.
Razmišljam,zašto li je Milić baš izabrao Kruševac kao mjesto pohranjenja svojih ličnih stvari?!Zašto ne Šabac,Beograd,Zaječar,Suboticu,Valjevo.......Zašto baš Aladža-hisar(Šarengrad).......Možda baš zbog ljudskog kolorita!

APOKALIPSA JEDNOG JUČE

Ne plaši me sopstvena smrt,ni najmanje.Ako bi moglo bez dugovremenog bolovanja i te agonije,tim bolje.Ali ako ne može,nije ni važno.To mi je,što mi je.Nešto drugo me muči već odavno.Dvadeset godina me izjeda,negdje u podsvijesti,gricka,ruga mi se,razvlači mi misli ko jufku.Sjedi mi na desnom ramenu i šapuće"Biće ih malo"!E to "malo" me plaši.Taj mali broj onih koji su došli da me isprate zauvjek.
Od malena vučem teoriju o tome da je pokazatelj nečije vrijednosti(za života)broj ljudi na njegovom ukopu.Taj posljednji čin poklonjenja sijenima,djelu i bivstvovanju.Ustvari,nesigurna sam,dodju li svi zbog poštovanja prema pokojniku ili poštovanja prema njegovim najbližima ili je i jedno i drugo!?Čime sve uopšte zaslužimo,da se neko,ko je daleko,zaputi i dođe nam na sahranu,sprovod,đenazu?Ili ako je tog momenta spriječen,prvom prilikom posjeti našu vječnu kuću,plati misu,hatmu,opelo,zapali svijeću,moli nam se za dušu ili nas  često sjetno pomene?
Radim li ja,sve ovo što radim,da ostanem zapamćena,da zaslužim nečije poštovanje,da ne ostanem samo u srcu najbližih krvnih srodnika,da sakupim sebi dugačku posmrtnu povorku ili sam jednostavno,ovakva,kakva jesam?Ne znam ni koga pitam,vas ili onu malicioznu sebe,što čuči na ramenu i šapuće"Biće ih malo"?Zaista ne znam,a da me muči,muči me.I iskreno,zavidim svima onima koji budu pokopani,tamo gdje su rođeni.Biće da je moja zavist morbidna,ali se rodila iz jako bolnog iskustva i postoji.
Smatrali vi mene ludom,bolesnom,kakvom god,ja sam u problemu(možda i u ozbiljnom psihičkom) oko broja članova posmrtne povorke.
Bez popa,bez muzike,bez govora,bez narikača.........mogao bi barem onda broj biti pristojan........možda do tada zavrijedim toliko!
P:S. A kakve sam sreće,biće-Kakva je bila,ni na sahranu joj niko nije došo! :)

TUŽBALICA :)

I negdje tako u sudaru misli
sjetim se eto, tog kišnog maja
važan je samo provod bio,
dani sreće i dobra raja.
Nižu se godine,nestaje mene,
ostaće samo jedna kaplja,
crvena suza kraj imena moga
u hladu crnog mermernog sjaja.
Samo sreću nabaci na lice,
za tugu ovdje mjesta nije,
srećna je duša  što s vama može
i s onog svijeta da se smije.

I TAKO .......

Rijetko citiram druge,ali mi se ovo I TAKO baš uklapa u današnja dešavanja.

Trebalo je da na današnjem gostovanju u Opštini izmolim od gradonačelnika neku prikladnu donaciju,kako bi moje "Lazarice" mogle uopšte otići negdje van grada i prezentovati svoje umijeće.

Spremaju se za Majske svečanosti u Bijeljini,a kako reče Mira,naša dobra vila,pjevaju u čaršafima,ko da su duhovi.Žalosno,ali istinito.Haljine su im sašivene od čaršafskog platna i samo su ruke nekih vrijednih žene učinile da ih vez malo oplemeni.O ostatku potrebne opreme da i ne govorim.Tuga!Prosimo,molimo,tražimo i uglavnom ništa.Nema zainteresovanih za pomoć.Džaba što nas mediji proprate,kad su gradski oci i slijepi i gluhi.Ili samo imaju đon obraz,ko će im ga znati.

Nekad se barem u predizbornoj kampanji mogao izvući neki dinar,sad ni to ne može."OCO" nas je eskivir'o lagano.Šta će čovjek,im'o preča posla.
I tako svaki grad do kojeg mi je stalo,ima po nekog Ljubu i Dragana,kod njih su i nož i kolač,pa ako te nešto zapadne,dobro i jeste.

Dok se Ljupče smješko raznoraznim zvaničnim facama i ulagačima na otvaranju Meppas Mall-a,s nadom u procijenu da će tuda za godinu protutnjati milioni posjetitelja(a i vjerujem da će samo dolaziti u posjetu,a ne i ostavljati pare,jer ih nemaju),sin Dragan je bio u posjeti selu u kojem valjda treba da se i dalje održi demokratija.Previše sam apolitična da dublje ulazim u razloge njihove nezainteresovanosti za nešto neprofitabilno.

Naslušah se  i kuknjave i ževkanja na sve i svakoga,ali ne osjetih da iko ima želju da nešto stvarno promijeni.Niko zadovoljan,svi se osjećaju potlačeno,a poslije izbora opet ista priča ili pjesma,svejedno.A ona magična riječ REVOLUCIJA,kao da je nestala iz svih "regionskih" jezika.E dobri moji proleteri,izgleda mi da ste se skroz razjedinili.Šteta!Moglo nam je biti jako fino.

Bolno je gledati razočaranu djecu,željnu dokazivanja.Tragično im je kresati krila,a da još nisu ni probali da lete.Kako će voljeti grad,koji neće da pomogne i da li će uopšte imati želju da ostanu u njemu?O tome nikada ne brinu oni koji bi trebali.

Kako reče Radoš Bajić-I TAKO......SELO GORI,A BABA SE ČEŠLJA