понедељак, 9. јануар 2012.

Fotografija


Kasno je poslepodne,smrkava se već veoma brzo.Valjda onom istom brzinom,kojom prolazi  život.Onom brzinom kojom se zaista smene jesen i zima,proleće i leto,mladost i starost.
Sedela je ona tako u ovoj istoj sobi i pre.Na istoj fotelji,uz istovetno pucketanje vatre iz kamina.Sedela i gledala,već napamet znane fotografije iz  njenog života.Od prastarih crno-belih,još s kraja prošlog veka,do modernih ,u boji, iz nekih bližih godina.Fotografije,čija besprekorna hronologija,pleni izuzetnim šarmom,fotografije koje kriju najzanimljivije priče,fotografije koje čine nju samu,onakvom kakva jeste.
Jedan tračak sunca, na izmaku,onako stidljivo zaviri na njenu policu s foto albumima i obasja jedan.Taj sjaj joj privuče pogled i posegnu rukom ka njemu.Znala je dobro šta se sve krije iza tih tvrdih tamnih korica.Znala je da će opet otvoriti ranu,ali nije marila.I onako joj nije ostalo još mnogo vremena,a ni mesta za nove fotografije.Samo je razvukla usne u sasvim blag smešak,kao da je želela reći tom zračku da je potpuno svesna svega.
U tom periodu su važili za izuzetno zanimljiv par.Isijavali su ljubav i nežnost na svakom koraku.Imali su u potpunosti jedno drugo,šta god to značilo.Bile su to najlepše godine njihovog života.Godine u kojima su bili upućeni jedno na drugo,potpuno,bez ograničenja.Godine u kojima su mogli da se osvrnu i vide svoje uspehe,svoju odraslu decu s njihovim porodicama,sve ono što su godinama gradili i što je urodilo plodom.Godine u kojima su trebali sasvim mirno da dočekaju svoj kraj.
Ostala je sama.Nemirna,bolna,setna i tužna.Sama i čeka da neko drugi,po prvi put,u njen album stavi poslednju fotografiju.

Нема коментара:

Постави коментар