Ništa ovih dana ne liči na te dane kojih se sa sjetom sjećam.Upravo je suprotno,sve prekriveno snijegom i ledom.A ti dani su bili tako topli i mili,okupani najvrelijim suncem,modrim nebom i divnim Jadranskim morem.Znam,ustvari,šta me je potaklo na sjećanje.To što njih dvije mnogo vole i poštuju svog oca,iako,nažalost,već dugo nije među nama.Kao i to što s ljubavlju paze na svoju mamu,osobu koja mi je pričinila te tople dane tako nezaboravnim.I to što,nekadašnje dvoje djece,a sad već zreli ljudi,jednako vole more kao i onda.
Bila je to,sad već daleka 1983.god.Moja teta Biljana je bila neku godinu starija,nego ja sada.Vedra,nasmijana i sposobna žena.Spremna pomoći svakome i u svakom trenutku.Bez kompleksa više vrijednosti( ili kako bi to mi Mostarci rekli "pati od visine") iako je supruga poznatog i priznatog fudbalera Veleža,iako je šefica u banci,iako živi u jednoj od ljepših kuća u Liska ulici,vozi auto i sl.stvari.Ne,moja teta Biljana je bila drugar par exellence.Bila i ostala.
.U ljeto je odlučila da kćerku svoje kolegice,tj.mene povede na more.
Kad me mama,došavši s posla,upitala želim li s tetom Biljanom na more,mislila sam da će to biti na jedan dan,kako se to ko nas često praktikovalo.Ne bi bilo prvi put da tako s nekim odem,ali saznanje da će to biti ljetovanje od 10 dana,ostavilo me bez teksta.Postojao je tu jedan problem,nepremostiv ili teško premostiv.Imala sam nesreću da sam do 14.godine patila od noćnog mokrenja.To nismo nikada i nikome krili,ali je bilo teško igdje gostovati više dana i sobom nositi "pišaloke"(tako smo interno zvali dodatke posteljini,kako se ne bi smočio krevet).Teta Biljana je znala za našu "muku" i bila spremna da se uhvati u koštac s problemom.S radošću sam prihvatila,a plan je bio sljedeći:mama da me spakuje,tata mene i torbu dostavi teti Biljani u banku,onda me ona vodi kod sebe kući na spavanje,sutra ujutro odemo po unučad njene sestre i nas četvoro "palimo" u Neum,jer je PBS(Privredna banka Sarajevo) tamo imala odmaralište.
Pripreme su trajale nekoliko dana.Obnavljala se i garderoba.Mama mi sašila dvije suknjice za tu priliku.Od istovetnog platna,samo u različitim bojama.Roze s karnerićem i plavu "burence".Torba spakovana do najmanje sitnice,cijelo društvo obaviješteno da idem s maminom šeficom na more,a uzbuđenje,raste li raste.
Osvanuo i taj dan,Ne mogu da dočekam da me tata otpremi.U banci treba da se pozdravim s mamom i da primim k znanju posljednje upute tipa "Budi dobra","Slušaj","Ne ostaj u vodi dok ne pomodriš" i sl. Stigosmo mi u banku,ispozdravljasmo se i konačno nas dvije krenusmo.Samo razmišljam šta ću i kako ću kad stignemo do nje.Koliko god da je sad uspjeh i "fora" poznavati neku poznatu ličnost,tada je čini mi se to bila veća čast i zadovoljstvo.Činilo se da ti to daje na orgomnoj važnosti u tvom društvu,pa makar ono bilo i malo i po godinama nezrelo.Ispostavilo se da to i kasnije vrijedi,jer kad sam,kroz mnogo godina, mom pokojnom svekru,inače pasioniranom ljubitelju i poznavaocu fudbala,rekla da lično poznajem Krunu Radiljevića i da sam mu spavala u kući,"skočila sam"u njegovim očima.
Kad si negdje dobrodošao,onda ti je sve lako,a i ne stidiš se toliko.Obično dobro pamtim detalje,sitnice,razgovor,a čini mi se da sam od treme pola ovog dana zaboravila.Znam da je čika Kruno sjedio u fotelji(ili je ipak bila stolica za ljuljanje) i čitao novine.Malo smo porazgovarali,ručali i teta Biljana mi je rekla da ćemo nas dvije otići na jedno mjesto kad malo zahladi.Pokazala mi je sobu u kojoj ću spavati.Sve mi se činilo tako ogromno,valjda zbor visokih tavanica.I onda smo krenule na to mjesto.Niz Bulevar,pa preko Lučkog mosta i približavamo se mom sokaku,a meni srce staje.Pomislim,nešto sam krivo uradila i ona me vraća kući,odustala je od toga da me vodi na more.Valjda je primjetila da sam premrla,pa se samo nasmijala i rekla da ćemo kod tete Samije,da joj nešto odnese.Samija je stanovala nedaleko od moje kuće.Bila je gospođica iz bogate familije, u poodmaklim godinama,nikad udavana,bez djece,malo pomućenog razuma i čest gost u filijali u kojoj su radile teta Biljana i moja mama.Prijatno mi je bilo u toj starinskoj avliji,slušati neke priče iz njenog života i tada sam zapravo saznala da se sestre nisu mogle udavati bez poštovanja reda,prvo najstarija,pa onda one mlađe.Kako je bila najmlađa,a dvije starije se nisu udale,ostala je i ona sama.To mi se baš urezalo u pamćenje.
Već se mrak spustio nad Mostarom i bilo je vrijeme za spavanje,barem nas malih.Soba s pogledom na ulicu,krevet do prozora.Vesna tada dvadesetčetvorogodišnja djevojka,sprema se za randes i poviruje stalno kroz prozor,a devetnaestogodišnja Lidija ostaje sa mnom da mi pravi društvo(barem dok ne zaspem).Dugo smo pričale,a ponajviše o ukrasnim sapunčićima,kojih su imale,tako mi se barem činilo,na stotine.Najrazličitijih boja i mirisa,izloženih po policama.Pasionirano su ih skupljale.Dobila sam na poklon jedan u obliku ruže i čuvala sam ga sve do rata u ormaru.Od rata nema ni kuće,ni ormara,ni sapunčića.Ne sjećam se da li sam uopšte spavala te noći,ali znam da sam ujutro bila k`o zapeta puška i jedva čekala da odemo po Slađanu i Željka i da se konačno otisnemo niz magistralu.
Ukrcali smo se uz gomilu stvari u Mini Morisa i uz ,bogat repertoar pjesama,među kojima su prednjačile "Kad si bila mala Mare" i "Ćiribiribela Mare moja" stigosmo u Neum.
Soba,čini mi se,na drugom spratu odmarališta u ulici koja ide malo nakoso.Poslije cijelog dana u vodi(ko je još poslušao majčin, savjet),pripreme za večernju šetnju.Kako se djevojčice od 11 i 12 godina spremaju za špacirung?Najbolje što znaju,kao da će se udati tu noć.Željka smo užasno nervirale tim postupcima,a onda smo mu bježale na ulici,jer je mlađi od nas,pa ,da nas nešto ne obruka.Dječija posla.Na tom ljetovanju mi je prvi put u životu "izgorio i oljuštio" se nos i,prvi i jedini put sam se ubola na ježa,
Prošlo je tih 10 dana kao u bajci i jako brzo.Na dan povratka kući,Slađa i ja smo stajale na obali i tako tužno gledale u more,kao da ga više nikada nećemo vidjeti.Nikome se ne prekida zabava,a nekako se uvijek prekine kad je najljepše.
Prošla je ta daleka godina,prošlo ih je još prilično mnogo i još mnogo će ih proći.Sjećanja izblijede,zaboravi čovjek šta je juče jeo,ali ostane pokoja sitnica,zakopana negdje duboko u nama i grčevito se brani od zaborava.
Da znate,to su samo one stvari koje nam taknu srce,na najfiniji način.
Bila je to,sad već daleka 1983.god.Moja teta Biljana je bila neku godinu starija,nego ja sada.Vedra,nasmijana i sposobna žena.Spremna pomoći svakome i u svakom trenutku.Bez kompleksa više vrijednosti( ili kako bi to mi Mostarci rekli "pati od visine") iako je supruga poznatog i priznatog fudbalera Veleža,iako je šefica u banci,iako živi u jednoj od ljepših kuća u Liska ulici,vozi auto i sl.stvari.Ne,moja teta Biljana je bila drugar par exellence.Bila i ostala.
.U ljeto je odlučila da kćerku svoje kolegice,tj.mene povede na more.
Kad me mama,došavši s posla,upitala želim li s tetom Biljanom na more,mislila sam da će to biti na jedan dan,kako se to ko nas često praktikovalo.Ne bi bilo prvi put da tako s nekim odem,ali saznanje da će to biti ljetovanje od 10 dana,ostavilo me bez teksta.Postojao je tu jedan problem,nepremostiv ili teško premostiv.Imala sam nesreću da sam do 14.godine patila od noćnog mokrenja.To nismo nikada i nikome krili,ali je bilo teško igdje gostovati više dana i sobom nositi "pišaloke"(tako smo interno zvali dodatke posteljini,kako se ne bi smočio krevet).Teta Biljana je znala za našu "muku" i bila spremna da se uhvati u koštac s problemom.S radošću sam prihvatila,a plan je bio sljedeći:mama da me spakuje,tata mene i torbu dostavi teti Biljani u banku,onda me ona vodi kod sebe kući na spavanje,sutra ujutro odemo po unučad njene sestre i nas četvoro "palimo" u Neum,jer je PBS(Privredna banka Sarajevo) tamo imala odmaralište.
Pripreme su trajale nekoliko dana.Obnavljala se i garderoba.Mama mi sašila dvije suknjice za tu priliku.Od istovetnog platna,samo u različitim bojama.Roze s karnerićem i plavu "burence".Torba spakovana do najmanje sitnice,cijelo društvo obaviješteno da idem s maminom šeficom na more,a uzbuđenje,raste li raste.
Osvanuo i taj dan,Ne mogu da dočekam da me tata otpremi.U banci treba da se pozdravim s mamom i da primim k znanju posljednje upute tipa "Budi dobra","Slušaj","Ne ostaj u vodi dok ne pomodriš" i sl. Stigosmo mi u banku,ispozdravljasmo se i konačno nas dvije krenusmo.Samo razmišljam šta ću i kako ću kad stignemo do nje.Koliko god da je sad uspjeh i "fora" poznavati neku poznatu ličnost,tada je čini mi se to bila veća čast i zadovoljstvo.Činilo se da ti to daje na orgomnoj važnosti u tvom društvu,pa makar ono bilo i malo i po godinama nezrelo.Ispostavilo se da to i kasnije vrijedi,jer kad sam,kroz mnogo godina, mom pokojnom svekru,inače pasioniranom ljubitelju i poznavaocu fudbala,rekla da lično poznajem Krunu Radiljevića i da sam mu spavala u kući,"skočila sam"u njegovim očima.
Kad si negdje dobrodošao,onda ti je sve lako,a i ne stidiš se toliko.Obično dobro pamtim detalje,sitnice,razgovor,a čini mi se da sam od treme pola ovog dana zaboravila.Znam da je čika Kruno sjedio u fotelji(ili je ipak bila stolica za ljuljanje) i čitao novine.Malo smo porazgovarali,ručali i teta Biljana mi je rekla da ćemo nas dvije otići na jedno mjesto kad malo zahladi.Pokazala mi je sobu u kojoj ću spavati.Sve mi se činilo tako ogromno,valjda zbor visokih tavanica.I onda smo krenule na to mjesto.Niz Bulevar,pa preko Lučkog mosta i približavamo se mom sokaku,a meni srce staje.Pomislim,nešto sam krivo uradila i ona me vraća kući,odustala je od toga da me vodi na more.Valjda je primjetila da sam premrla,pa se samo nasmijala i rekla da ćemo kod tete Samije,da joj nešto odnese.Samija je stanovala nedaleko od moje kuće.Bila je gospođica iz bogate familije, u poodmaklim godinama,nikad udavana,bez djece,malo pomućenog razuma i čest gost u filijali u kojoj su radile teta Biljana i moja mama.Prijatno mi je bilo u toj starinskoj avliji,slušati neke priče iz njenog života i tada sam zapravo saznala da se sestre nisu mogle udavati bez poštovanja reda,prvo najstarija,pa onda one mlađe.Kako je bila najmlađa,a dvije starije se nisu udale,ostala je i ona sama.To mi se baš urezalo u pamćenje.
Već se mrak spustio nad Mostarom i bilo je vrijeme za spavanje,barem nas malih.Soba s pogledom na ulicu,krevet do prozora.Vesna tada dvadesetčetvorogodišnja djevojka,sprema se za randes i poviruje stalno kroz prozor,a devetnaestogodišnja Lidija ostaje sa mnom da mi pravi društvo(barem dok ne zaspem).Dugo smo pričale,a ponajviše o ukrasnim sapunčićima,kojih su imale,tako mi se barem činilo,na stotine.Najrazličitijih boja i mirisa,izloženih po policama.Pasionirano su ih skupljale.Dobila sam na poklon jedan u obliku ruže i čuvala sam ga sve do rata u ormaru.Od rata nema ni kuće,ni ormara,ni sapunčića.Ne sjećam se da li sam uopšte spavala te noći,ali znam da sam ujutro bila k`o zapeta puška i jedva čekala da odemo po Slađanu i Željka i da se konačno otisnemo niz magistralu.
Ukrcali smo se uz gomilu stvari u Mini Morisa i uz ,bogat repertoar pjesama,među kojima su prednjačile "Kad si bila mala Mare" i "Ćiribiribela Mare moja" stigosmo u Neum.
Soba,čini mi se,na drugom spratu odmarališta u ulici koja ide malo nakoso.Poslije cijelog dana u vodi(ko je još poslušao majčin, savjet),pripreme za večernju šetnju.Kako se djevojčice od 11 i 12 godina spremaju za špacirung?Najbolje što znaju,kao da će se udati tu noć.Željka smo užasno nervirale tim postupcima,a onda smo mu bježale na ulici,jer je mlađi od nas,pa ,da nas nešto ne obruka.Dječija posla.Na tom ljetovanju mi je prvi put u životu "izgorio i oljuštio" se nos i,prvi i jedini put sam se ubola na ježa,
Prošlo je tih 10 dana kao u bajci i jako brzo.Na dan povratka kući,Slađa i ja smo stajale na obali i tako tužno gledale u more,kao da ga više nikada nećemo vidjeti.Nikome se ne prekida zabava,a nekako se uvijek prekine kad je najljepše.
Prošla je ta daleka godina,prošlo ih je još prilično mnogo i još mnogo će ih proći.Sjećanja izblijede,zaboravi čovjek šta je juče jeo,ali ostane pokoja sitnica,zakopana negdje duboko u nama i grčevito se brani od zaborava.
Da znate,to su samo one stvari koje nam taknu srce,na najfiniji način.