Umiru li sjećanja stvarno ili neka samo potisnemo,negdje u dubinu moždane mase ili u neki neugledan ćošak duše?Često o tome razmišljam,ali ne dosežem odgovor.
Volim živjeti u sjećanjima.Pardon!Nisam mislila da volim da me se sjećaju,nego ja volim živjeti moja sjećanja.Volim se tim trenucima vraćati iznova i iznova.Razumije se da nisu sva lijepa,ima i onih bolnih.Ona mi služe da balansiram između dobra i zla,da preispitujem svoje poteze,da vagam,da odlučujem,da.......
Imala sam,kao i većina moje generacije,jedno srećno,bogato i bezbrižno dijetinjstvo.Nije baš bilo bosonogo,ali je ostavilo dosta otisaka stopalima.Urezalo se duboko u svaku moju poru.Neke slike mogu i danas,poslije toliko godina,opisati do najsitnijih detalja.Čak se i nekih replika sjećam,kao da ih sad čujem.Osjećam ukuse,mirise,dodire.Kao da sam znala da mi djevojaštvo neće trajati dugo,da će biti iscjepano i prekinuto,da će nestati te svilene niti između djevojčice i zrele žene.Kao da sam naslućivala,da ću u jednom trenu postati odgovorna,ozbiljna,velika,odrasla.Da,baš tako,kao da sam,a nisam.Odigralo se brzo.Zato valjda i ne dam ono što nosim u sebi.To nešto što me i danas održava duh.Kažu da ga imam.Ja im vjerujem.Nikada ne mogu vidjeti sebe na način kako me drugi vide.Nikad i ne posežem za takvom slikom.Uvijek se gledam svojim očima i osjećam svojim damarima.
U meni je još uvijek ona ista djevojčica,vječito modrih nogu,tanke kose,slomljenog nosa,dugačkog jezika,osjetljiva na vikanje,uvijek spremna uhvatiti se u koštac s igrama za dječake.Ona ista koja igra ema-esesa u malom sokaku ili baca pikado u velikoj avliji,igra klikera u parku,vere se po zidovima i košćelama.,skuplja sličice i salvete i gleda filmove s Bruce Lee-jem.Ista ona koja je oduvijek voljela da čita i da piše,ona koja je voljela da se druži i da podmeće leđa kad god je trebalo.Ona koja je bila rame za plakanje,odličan kovčeg za čuvanje tajni,slušalac i sagovornik.
Tu je još uvijek,nije nikud otišla,samo joj je malo spoljašnjost ostarila.Kaže neda se.Hrane je susreti i sjećanja.Toplo joj je,njeguju je.Uživa tako ušuškana i sigurna da će postojati dok bude i mene.
Sjećanja su ono što nam uvijek ostane,a sjećanja na nas ono što za nama ostane.
Pa majkovići,sjetit ćete se i mene valjda po nekad!
Volim živjeti u sjećanjima.Pardon!Nisam mislila da volim da me se sjećaju,nego ja volim živjeti moja sjećanja.Volim se tim trenucima vraćati iznova i iznova.Razumije se da nisu sva lijepa,ima i onih bolnih.Ona mi služe da balansiram između dobra i zla,da preispitujem svoje poteze,da vagam,da odlučujem,da.......
Imala sam,kao i većina moje generacije,jedno srećno,bogato i bezbrižno dijetinjstvo.Nije baš bilo bosonogo,ali je ostavilo dosta otisaka stopalima.Urezalo se duboko u svaku moju poru.Neke slike mogu i danas,poslije toliko godina,opisati do najsitnijih detalja.Čak se i nekih replika sjećam,kao da ih sad čujem.Osjećam ukuse,mirise,dodire.Kao da sam znala da mi djevojaštvo neće trajati dugo,da će biti iscjepano i prekinuto,da će nestati te svilene niti između djevojčice i zrele žene.Kao da sam naslućivala,da ću u jednom trenu postati odgovorna,ozbiljna,velika,odrasla.Da,baš tako,kao da sam,a nisam.Odigralo se brzo.Zato valjda i ne dam ono što nosim u sebi.To nešto što me i danas održava duh.Kažu da ga imam.Ja im vjerujem.Nikada ne mogu vidjeti sebe na način kako me drugi vide.Nikad i ne posežem za takvom slikom.Uvijek se gledam svojim očima i osjećam svojim damarima.
U meni je još uvijek ona ista djevojčica,vječito modrih nogu,tanke kose,slomljenog nosa,dugačkog jezika,osjetljiva na vikanje,uvijek spremna uhvatiti se u koštac s igrama za dječake.Ona ista koja igra ema-esesa u malom sokaku ili baca pikado u velikoj avliji,igra klikera u parku,vere se po zidovima i košćelama.,skuplja sličice i salvete i gleda filmove s Bruce Lee-jem.Ista ona koja je oduvijek voljela da čita i da piše,ona koja je voljela da se druži i da podmeće leđa kad god je trebalo.Ona koja je bila rame za plakanje,odličan kovčeg za čuvanje tajni,slušalac i sagovornik.
Tu je još uvijek,nije nikud otišla,samo joj je malo spoljašnjost ostarila.Kaže neda se.Hrane je susreti i sjećanja.Toplo joj je,njeguju je.Uživa tako ušuškana i sigurna da će postojati dok bude i mene.
Sjećanja su ono što nam uvijek ostane,a sjećanja na nas ono što za nama ostane.
Pa majkovići,sjetit ćete se i mene valjda po nekad!
Нема коментара:
Постави коментар