DANAS MI JE DIVAN DAN

Moja dušo bedna
šta ti imaš dati,
šta ti imaš dati,
čim ga darivati
ALILUJA....
Bijedna ili ne,imala,ne imala,dajem i davati ću i dalje.Danas mi je divan dan,blogu mi je rođendan.Prvi,nadam se ne i posljednji.I ako se desi da uz pomoć štapa i kanapa,objavim nekad nešto u vidu knjige,nemam namjeru da njega zapostavim.On mi je prvenac,sin jedinac,a takvi se maze i paze.Možda nije kvalitetan,
možda nije dovoljno izreklamiran,možda je samo hrabrima i rijetkima zanimljiv,ali je moj,osoben i autentičan.
Ponosna sam na 3437 prikaza za godinu dana(ne bilježi moje prikaze ;) ) i mnogo više čitanja.Nisam pisala u
prazno,nisam govorila u vjetar.Jedni su se prepoznali u mnogo čemu i priznali,drugi su samo kradom čitali,
treći su možda zalutali,a četvrti...ko zna...
Dok ne ode ova duša"Bogu na istinu" ili negdje drugdje,moći ćete je pronaći ovdje i izvolite,poslužite se

ČEKAM ODGOVOR

Valjalo je danas privesti kraju obaveze prema državnim institucijama,pa krenuh do Poreske uprave,po neku potvrdu.Onako u prolazu i u pauzama brisanja nosa,osmotrih grad.Turobno je jutro osvanulo.Nema nešto previše prolaznika(možda je bilo rano),nema mnogo poznatih likova.Nikoga ko bi se pojavom istakao i "upao u oči".Onako,neki prosječan narod.Jedina uočljiva meta su radnici,koji već danima kite gradske ulice i trgove.Kad završe i ako padne snijeg,grad će noću  tako osvijetljen i blještav izgledati divno.
 Sve u svemu,jedan običan zimski dan u kojem imaš posla s šalterskim i kancelarijskim radnicima.Jedan od onih dana kad ti se od same pomisli šta sve treba da završiš,smrkne i prije nego je svanulo.Običan,dok me slijedeća stvar nije toliko dojmila,da sam morala "pristupiti" tastaturi i blogu.
Naime,sjedim učtivo u kancelariji i čekam da čiko,koji mijenja našeg referenta unese sve potrebne podatke u svoj računar i konačno mi izda željenu potvrdu.Utom uđe žena,pomalo smušena,ali ljubazna.Iznese svoj problem,pa predloži da sačeka napolju,dok gospođa(tj.ja) ne završi i izađe.Imala sam sasvim dovoljno vremena da je osmotrim od glave do pete,kako to već žene rade,da je prepoznam i da se zabezeknem.Ona mene nije prepoznala.Nismo se odavno ni vidjele,možda me je i zaboravila.............ma nije ni važno.Ko sam ja u njenom životu.Možda se nada da nju neće prepoznati,ovako bezličnu,s 15-20 kg viška,bez frizure,bez šminke,nekih grubih i nenjegovanih šaka...............Na mah,kažem sebi da nije ona.To samo neko liči na nju.
Ma ona je,ta nisam je jednom vidjela.U raznim izdanjima,na terenu,u kafani,na žurkama,na kafama....na........
Onda se zapitah kako jedna vrhunska sportistkinja,reprezentativka od svoje 19 godine,kapiten,jedan od najboljih bekova s jugoslovenskih prostora,osvajač nebrojeno mnogo titula i nagrada,može dovesti sebe u ovako izdanje.Draga moja,pa nemaš ti 403,već 43 godine!Gdje ti je nestala ona gordost,ona visina,onaj stav?Gdje si nestala TI,kojoj nisu mogli vodu prinjeti?ŽENO šta se desilo s tobom?
Razmišljajući tako o njoj,dok mi se negdje u malom mozgu kao podloga vukla Balaševićeva "Bože,Bože" sretoh jednu moju pacijentkinju,Romkinju.Težak život ima,jadnu sudbinu,vječitu besparicu,ljubomornog muža alkoholičara,probleme s familijom.Ali ona blista.Naprosto blista.Sredila se maksimalno,našminkala se,
dostojanstveno korača.Rođendan joj je.Stalo joj je da bar danas izgleda lijepo i privlačno.Uspjela je!
........Šta nam to odredi do koje ćemo mjere propasti i promijeniti se na gore?Šta je to što nas navede da se
zapustimo i fizički i psihički?Ko nam dozvoli da izgubimo ono "JA",ono "JESAM"?Gdje se izbriše nešto što si bio,što si značio?Razumljivo je da godine čine svoje i da smo iz dana u dan stariji,ali ko je donio odredbu
da treba da smo neprepoznatljivi?Ko vuče konce i igra se? Mi sami ili.........Čekam odgovor!

PRIZNAJEM;JESAM

Evo priznajem
da sam te voleo...
Priznajem samo sebi,
jer tebi ne smem.
Voleo sam te
i kad sam voleo druge,
kad sam govorio da te ne želim.
Voleo sam te
kad si nestajala
i kad si se vraćala,
kad si se smejala
i kad si plakala.
Voleo sam te u svitanja,
voleo te u snovima,
voleo te u mraku,
dozivao noćima.
Voleo sam te i
onda kad sam govorio
da si teška,
da me ne poznaješ,
da nismo jedno za drugo.
Voleo sam te
beskrajno,divljački,dugo.
Priznajem,jesam,voleo sam te.
Evo priznajem tebi,
jer sebi ne smem.
Volela sam te
kad to nisi tražio,
kad si me psovao
i omalovažavao.
Volela sam te u sumrake,
volela na javi,
volela te suludo,
patila tiho.
Volela sam te i kad si odlazio,
volela te kad si se vraćao,
volela sam te
beskrajno,divljački,dugo.
Priznajem,jesam,volela sam te.
                                                                    24.12.2012.

PODVLAČIM CRTU

Godina broji sitno i taman mogu i večeras podvući crtu  i istresti sve utiske,sakupljene prethodnih dana.
Više se ni ne mogu sjetiti šta sve nisam radila i kako se sve nisam osjećala u ovoj godini.Puno rada i truda je uloženo u svaki dan.Mnogo sekiracije,organizacije,patnje,boli,sreće,radosti,ushićenja i neizmjerna količina ljubavi.Odrekla sam se nekih stvari koje su mi jako bitne,na uštrb onih koje su mi jako bitne ili će tek biti.
Savladavala prepreke,stepenice,padala i dizala se,borila se i predavala,posustajala,gurala i na kraju izgurala.
Sve u svemu jedna prosječna godina,gledano iz ugla neupućenog čitaoca.
 ALI (s razlogom veliko ali) kad prelistam đačke knjižice moje djece,pobrojim sve nagrade i zahvalnice koje su osvojile Lazarice,pogledam na ovu građevinu u dvorištu,na broj novostečenih poznanstava i prijateljstava,
na svoj trenutni status u nekim "važećim" krugovima,ja sam "na konju".Ova godina je bila više nego dobra.
Iz odnosa, nekih nepoznatih ljudi,prema meni,stekla sam utisak da sam dobar čovjek.Odnosno,da ne budem
lažno skromna,znam ja da sam dobar čovjek,ali mi njihove reakcije u interakciji sa mnom potvrđuju moje mišljenje.Čak i za neki stepen dobrote više.To nekako daje elan.Podmazuje stazu ka naprijed.
Ako neko, za vrlo kratko vrijeme provedeno u saradnji s tobom,iz tvog sasvim normalnog ponašanja i redovne komunikacije s drugima,osjeti da si dobra osoba i pri tom te i daruje,onda imaš debelu potvrdu da vrijediš.Ako te pitaju za mišljenje,ako ga uvažavaju,ako te poslušaju,ako te žele pored sebe,znači da vrijediš.Ako te traže,znači da te vole.Ako te vole,onda je sve lakše.
Ne može se od te ljubavi osigurati nafaka,ali može duševna satisfakcija.A ako imaš satisfakciju,imaš sve.
 Provela sam zadnjih nekoliko dana sa tinejdžerima iz Slovenije i njihovim nastavnicama.Odradili smo jedan
veliki projekat zajedno.Napravili smo jedan ogroman korak u zbližavanju omladine i razvijanju ljubavi prema
drugim narodima.Pokazali okruženju da se pogrešno separatisati i zatvarati vrata stražnjicom.Da za ljubav nisu potrebni pasoši i vize.Da se sa malo dobre volje može postići mnogo toga.
Da treba htjeti,smjeti i željeti!
Samo hrabro,dragi moji!Svaki novi dan je veliki zalogaj.Ako ga s razumijevanjem ne sažvaćete,možete se zagrcnuti.
Otpjevali smo i himnu,nekad nam zajedničke države-veliki zalogaj,ali ipak sažvakan-moji snovi se polako ostvaruju.

VATRENO KRŠTENJE

Pojma nemam što se to tako kaže,ali nije ni bitno.Elem,fino mi se kockice složiše,da baš kad slavim 3000 pregleda bloga imam razlog za novu priču.
Dok sam bila mnogo,mnogo mlađa,cilj mi je bio da jednog dana položim vozački ispit i da eto,koristim vozačko znanje,baš u nekoj nuždi.Što se kaže "za ne daj Bože".Stremeći svom cilju,postavljenom takvim kakav jeste,stvorila sam averziju prema vožnji,odnosno upravljanju motornim vozilom.Još malo pa će mi dozvola biti punoljetna,već sam je jednom produžavala i moram priznati,da mi je u obe slika baš bila lijepa.
Za ovoliko godina nakupilo se tog "za ne daj Bože",za moj ukus i previše.Što je najgore,uopšte nisam loš vozač,ali jednostavno ne volim da vozim.Nisam od tipova koji se nauče na jedna kola,pa se u drugima pogube.Ma jok brate.Vozila sam sve i svašta.I svukud,od makadama,preko rupčaga,seoskih i magistralnih puteva,do autoputa i beogradske Gazele u "špicu".Ko je probao,zna o čemu govorim.Napabirčila se neka četvorocifrena brojka.Možda ne prevelika,ali svakako dragocjena i sa određenim kuriozitetom.
Naime,nikada  me,ali doslovno nikada nije zaustavila policijska patrola.Nikada,do jutros!Valjda za sve postoji prvi put,pa i za ovakve stvari.Mislila sam da ću da umrem.Međutim kad si ispravan,sve prođe tako lako i bezbolno.Morala sam čovjeku reći da mi je to prvi put........Njegova blaga nevjerica....ali,poslije onog
"majke mi".......bio je siguran da govorim istinu.Ne znam ni kako se zove,nisam znala ni ja kako se zovem,ali
je vrijedan priče.Od ovog 23.novembarskog jutra u 02:20 u Ćićevcu,nisam više vozačka virgo intakta.
Ne volim da vozim,a da pijem volim.Kako to ne ide zajedno,a ideš na slavu u drugi grad,moraš se nekad i žrtvovati.Pusti supružnika da pije i da se opusti,a ti popij nešto kad dođeš kući,baš kao i ja sada.
ŽIVJELI!!!

***

Pobjegne mi misao,koju bih da izgovorim glasno.....................A suza sklizne sama,ne tražeći dozvolu oka.
Ostane samo ono nešto........za šta ne postoje riječi..........Ona neprevladiva bol zbog gubitka......Ona tama
crna rupa.............onaj bezdan.............Preplave talasi sjete osmjeh...........navuče se neka koprena.............

i traje.

STARI I JA

Drugovali smo......voljeli se,jadali se jedno drugom........ja tebe poštovala,ti meni izlazio u susret.....drugovali smo,ali to bješe davno.I dok si se ti uzdizao u svom monumentu,prkosio zubu vremena,ja sam stasavala,odrastala i bila ponosna na tvoje postojanje.
Onda sam morala otići,ostaviti tebe i mnogo štošta.Otišla i ponijela te sa sobom...............................................
Onda si pogodjen ili nisi,onda si umro ili nisi,onda si pao ili nisi......morao si skočiti valjda..............
Dan tvog skoka je dan mog rođenja.Čudne li sudbine...........I izronio si,za one koji te vole.....izronio si bijelji i sjajniji i opet se sunčaš,opet prkosiš vremenu i ljudima.
Tvoju smrt pamte i čuvaju od zaborava mnogi..........moje rođenje,samo rijetki.
Čudne li sudbine,Stari moj,ali tako ti je to u životu.