Kada se moje srce probudi,
u maju ruža kada procvjeta,
nek ga ponese milion ljudi,
nek moje srce bude štafeta.
Milion srca,zemljom kad krene,
neka ko toplo jato hita,
u tome jatu i dio mene
neka sad krene do druga Tita
Srce moje i srce tvoje
u toj štafeti nek se spoje.
Milion srca kad se spoji,
što je to veliko ljudi moji.
I neka srce njemu kaže,
da rastu djeca ko mlada žita,
ko moćne šume,ko noćne straže,
u zemlji sunca i druga Tita.
Tako se nekako osjećam u maju,tom čudnovatom i čarobnom mjesecu,u kojem mi se uglavnom dešavaju bitne stavri.Sva sreća pa imam ovaj blog,inače bih kao Petar iz "Varljivog leta '68" morala naći kakvu vrbu i njoj se jadati i povjeravati.Kažu da papir trpi svašata!Ma trpe i tastatura i monitor,sigurna sam u to.
Bila mi je izuzetna čast učestvovati na sletovima,odnosno proslavama Dana mladosti.Na toj,svojevrsnoj i veličanstvenoj paradi mladosti,ljubavi i ondašnje sreće.Cijeli dan razmišljam koliko sam puta uopšte učestvovala!?Pamtim dobro dva učešća u nižim razredima osnovne škole,ali imam i neke slike pred očima,na kojima nisam tako mala.Sjećam se da smo na neke probe išli čak i u drugu školu,tačnije VI osnovnu i da je njihova nastavnica fizičkog užasno vikala na nas.Mislim da se zvala Dika.Histerična žena!
Na prvom učešću smo bili obučeni u bijele majičice kratkih rukava,djevojčice su imale roze suknjice s tregerima i bijelim cvijetom na grudima,a dječaci bijele bermude s tregerima i roze cvijetom na grudima.Bijele dokoljenice i bijele Startas tene,naravno iz "Borova".Morali smo nabaviti aluminijumske obruče,koje smo oblagali tankom spužvom(sunđerom),a onda na to lijepili,takođe spužvaste cvijetove.
Vrijeme je bilo promijenjivo,baš kao i ovog maja,pa nas je kiša "pobila" na jednoj od proba na Veležovom stadionu(.Nema više pod Bijelim brijegom takvih priredbi,ni od koga,ni za koga!)Od nekud se pojavio moj tata i sve nas(mislim na moj razred) potrpao u svoj furgon i dovezao nas do škole.Ne smijem da pišem sve čega se sjećam i ovako ovi moji misle da nisam normalna!
Na drugom učešću(posjedujem fotografiju) odora sljedeća:bijele rolke,djevojčice suknjice bijele na teget tufne,dječaci bijeli šorcevi,čarape i tene bijele MADE IN BOROVO i svak u ruci tri marame,plavu,bijelu i crvenuImali smo u travi zabodene markere da ne izgubimo svoj red.A kad već pomenuh suknjice,platno se osim s teget tufnama,moglo kupiti i sa crvenim.Bilo je jeftino,lako dostupno svima,pa je pola Mostara tokom ljeta imalo istu garderobu.I one djevojčice koje su učestvovale,a i one koje nisu i sve rodice i komšinice.
Da mi neko sad priprjeti strijeljanjem,ne bih se mogla sjetiti gore pomenutog učešća u starijoj dobi.Možda sam ga samo sanjala!?
Ono što nisam sanjala je činjenica(takođe posjedujem fotografiju)da sam one iste godine,kada je Štafeta mladosti polazila iz Mostara,nosila štafetu Crvenog krsta od moje Osnovne škole do sadašnjeg Španskog trga.Sva važna,ponosna,puna energije.Trčala!
Sad trče samo rijetki.Onaj posljednji bastion prkosa svim nemilim događajima u proteklih dvadeset godina.Trče oni kojima je i danas sveto ono u šta su se zakleli i oni koji nisu nikud skrenuli s puta.Drže se svoje bratstvo-jedinstvene trase i stići će danas na svoje odredište.Ne umire MLADOST tako lako!
Ne mogu mi ubiti sjećanja,radost i osjećaj veličine tih davnih momenata.Ne mogu mi oteti istinu da sam bila dio nečega bitnog.Ako su mi oduzeli mladost,ne dam da mi uzmu djetinjstvo!
SREĆAN MI DAN MLADOSTI!!!
u maju ruža kada procvjeta,
nek ga ponese milion ljudi,
nek moje srce bude štafeta.
Milion srca,zemljom kad krene,
neka ko toplo jato hita,
u tome jatu i dio mene
neka sad krene do druga Tita
Srce moje i srce tvoje
u toj štafeti nek se spoje.
Milion srca kad se spoji,
što je to veliko ljudi moji.
I neka srce njemu kaže,
da rastu djeca ko mlada žita,
ko moćne šume,ko noćne straže,
u zemlji sunca i druga Tita.
Tako se nekako osjećam u maju,tom čudnovatom i čarobnom mjesecu,u kojem mi se uglavnom dešavaju bitne stavri.Sva sreća pa imam ovaj blog,inače bih kao Petar iz "Varljivog leta '68" morala naći kakvu vrbu i njoj se jadati i povjeravati.Kažu da papir trpi svašata!Ma trpe i tastatura i monitor,sigurna sam u to.
Bila mi je izuzetna čast učestvovati na sletovima,odnosno proslavama Dana mladosti.Na toj,svojevrsnoj i veličanstvenoj paradi mladosti,ljubavi i ondašnje sreće.Cijeli dan razmišljam koliko sam puta uopšte učestvovala!?Pamtim dobro dva učešća u nižim razredima osnovne škole,ali imam i neke slike pred očima,na kojima nisam tako mala.Sjećam se da smo na neke probe išli čak i u drugu školu,tačnije VI osnovnu i da je njihova nastavnica fizičkog užasno vikala na nas.Mislim da se zvala Dika.Histerična žena!
Na prvom učešću smo bili obučeni u bijele majičice kratkih rukava,djevojčice su imale roze suknjice s tregerima i bijelim cvijetom na grudima,a dječaci bijele bermude s tregerima i roze cvijetom na grudima.Bijele dokoljenice i bijele Startas tene,naravno iz "Borova".Morali smo nabaviti aluminijumske obruče,koje smo oblagali tankom spužvom(sunđerom),a onda na to lijepili,takođe spužvaste cvijetove.
Vrijeme je bilo promijenjivo,baš kao i ovog maja,pa nas je kiša "pobila" na jednoj od proba na Veležovom stadionu(.Nema više pod Bijelim brijegom takvih priredbi,ni od koga,ni za koga!)Od nekud se pojavio moj tata i sve nas(mislim na moj razred) potrpao u svoj furgon i dovezao nas do škole.Ne smijem da pišem sve čega se sjećam i ovako ovi moji misle da nisam normalna!
Na drugom učešću(posjedujem fotografiju) odora sljedeća:bijele rolke,djevojčice suknjice bijele na teget tufne,dječaci bijeli šorcevi,čarape i tene bijele MADE IN BOROVO i svak u ruci tri marame,plavu,bijelu i crvenuImali smo u travi zabodene markere da ne izgubimo svoj red.A kad već pomenuh suknjice,platno se osim s teget tufnama,moglo kupiti i sa crvenim.Bilo je jeftino,lako dostupno svima,pa je pola Mostara tokom ljeta imalo istu garderobu.I one djevojčice koje su učestvovale,a i one koje nisu i sve rodice i komšinice.
Da mi neko sad priprjeti strijeljanjem,ne bih se mogla sjetiti gore pomenutog učešća u starijoj dobi.Možda sam ga samo sanjala!?
Ono što nisam sanjala je činjenica(takođe posjedujem fotografiju)da sam one iste godine,kada je Štafeta mladosti polazila iz Mostara,nosila štafetu Crvenog krsta od moje Osnovne škole do sadašnjeg Španskog trga.Sva važna,ponosna,puna energije.Trčala!
Sad trče samo rijetki.Onaj posljednji bastion prkosa svim nemilim događajima u proteklih dvadeset godina.Trče oni kojima je i danas sveto ono u šta su se zakleli i oni koji nisu nikud skrenuli s puta.Drže se svoje bratstvo-jedinstvene trase i stići će danas na svoje odredište.Ne umire MLADOST tako lako!
Ne mogu mi ubiti sjećanja,radost i osjećaj veličine tih davnih momenata.Ne mogu mi oteti istinu da sam bila dio nečega bitnog.Ako su mi oduzeli mladost,ne dam da mi uzmu djetinjstvo!
SREĆAN MI DAN MLADOSTI!!!
Нема коментара:
Постави коментар