"Ja još kradem dane Bogu,ja još umem,ja još mogu,da sam sebi, stvorim neki mir.Još sam sretan što postojim,pišem pesme,zvezde brojim,još sam onaj isti vetropir."
Eh,da!Bilo je to jednog,hladnog majskog jutra,u rannim časovima.Voz je polako klizio ka zaustavnom peronu i jedva čekao,da iz svoje utrobe izbaci stotine uplašenih,polusvijesnih,unezvijerenih putnika.Umjesto nekih vedrih i razdraganih lica iz njega su, kao da će na strijeljanje,kuljale mase očajnika,noseći torbe,kofere i zavežljaje.Svu svoju trenutačnu imovinu.Zalud sam pokušavala pred očima dozvati onu sliku iz djetinjstva,kada se na tlo te željezničke stanice stupalo s nestrpljenjem,sa željom da se posjet Beogradu iskoristi do maksimuma,da se upije sve što se upiti može i da se more utisaka odnese u Mostar.Jedini momenti u kojima mi je beli grad u lijepoj uspomeni,jesu ti Ferijalni izleti i posjete Kući cvijeća.Sve ostalo,lična tragedija.
Kao djevojčurak s osmijehom od uha do uha,a kao djevojka,s tugom i lica u grču.Da tuga bude veća,u pidžami.Jeste,dragi moji,ja sam vam u "novi" život stupila u pidžami(do duše samo u donjem dijelu) i maminom Sirogojno džemperu.Izbjeglica par exelans,(refjudžiz,za sve pare).Pidžama je bila crna,pamučna,ličila je na pantalone,pa niko i nije primjetio u čemu sam.No,to ne mijenja,osjećaj ostavljen u meni...........................
Te prve su bile teške,mučeničke,godine stalnog iskušenja..Moralo se odrasti i sazriti po kratkom postupku i ostati normalan tih početnih,ludih devedesetih.Đavo da ih nosi!Valjda sam uspjela!Barem se nadam da jesam.
Onda su uslijedile neke stabilnije,mirnije,ali protkane stalnom željom za materinstvom,a ono se nije deševalo.Nakon njih dvije šokantne,neizmjerno bolne i strašne,ali krunisane najvećom srećom.Zatim ravnoteža,duhovni mir i blagostanje u porodičnom okruženju.Po neka sekiracija,čisto da ne bude sve potaman.
Lani sam uvela sve vas u svoj život,pronašla prijatelje izgubljene(ali nikad zaboravljene),stekla nove i PROBUDILA SE.I sad ovako budna shvatam da ja još umijem i da još mogu.Počela sam tamo gdje sam stala,u drugom okruženju,među nepoznatim ljudima,sama,svojim radom,bez ikakvog specijalnog zvanja,bez protežiranja.Sama i lično JA!
Mnogo se toga desilo za 20 godina,mnogo i za pet romana.Samo je jedna stvar ponovo ista............................
opet sam u pidžami :))
Beograd,16.5.1992.-Kruševac,16.5.2012........20 godina života u Srbiji..........Ostala sam ona stara.
Opet sam uspjela!!!
Eh,da!Bilo je to jednog,hladnog majskog jutra,u rannim časovima.Voz je polako klizio ka zaustavnom peronu i jedva čekao,da iz svoje utrobe izbaci stotine uplašenih,polusvijesnih,unezvijerenih putnika.Umjesto nekih vedrih i razdraganih lica iz njega su, kao da će na strijeljanje,kuljale mase očajnika,noseći torbe,kofere i zavežljaje.Svu svoju trenutačnu imovinu.Zalud sam pokušavala pred očima dozvati onu sliku iz djetinjstva,kada se na tlo te željezničke stanice stupalo s nestrpljenjem,sa željom da se posjet Beogradu iskoristi do maksimuma,da se upije sve što se upiti može i da se more utisaka odnese u Mostar.Jedini momenti u kojima mi je beli grad u lijepoj uspomeni,jesu ti Ferijalni izleti i posjete Kući cvijeća.Sve ostalo,lična tragedija.
Kao djevojčurak s osmijehom od uha do uha,a kao djevojka,s tugom i lica u grču.Da tuga bude veća,u pidžami.Jeste,dragi moji,ja sam vam u "novi" život stupila u pidžami(do duše samo u donjem dijelu) i maminom Sirogojno džemperu.Izbjeglica par exelans,(refjudžiz,za sve pare).Pidžama je bila crna,pamučna,ličila je na pantalone,pa niko i nije primjetio u čemu sam.No,to ne mijenja,osjećaj ostavljen u meni...........................
Te prve su bile teške,mučeničke,godine stalnog iskušenja..Moralo se odrasti i sazriti po kratkom postupku i ostati normalan tih početnih,ludih devedesetih.Đavo da ih nosi!Valjda sam uspjela!Barem se nadam da jesam.
Onda su uslijedile neke stabilnije,mirnije,ali protkane stalnom željom za materinstvom,a ono se nije deševalo.Nakon njih dvije šokantne,neizmjerno bolne i strašne,ali krunisane najvećom srećom.Zatim ravnoteža,duhovni mir i blagostanje u porodičnom okruženju.Po neka sekiracija,čisto da ne bude sve potaman.
Lani sam uvela sve vas u svoj život,pronašla prijatelje izgubljene(ali nikad zaboravljene),stekla nove i PROBUDILA SE.I sad ovako budna shvatam da ja još umijem i da još mogu.Počela sam tamo gdje sam stala,u drugom okruženju,među nepoznatim ljudima,sama,svojim radom,bez ikakvog specijalnog zvanja,bez protežiranja.Sama i lično JA!
Mnogo se toga desilo za 20 godina,mnogo i za pet romana.Samo je jedna stvar ponovo ista............................
opet sam u pidžami :))
Beograd,16.5.1992.-Kruševac,16.5.2012........20 godina života u Srbiji..........Ostala sam ona stara.
Opet sam uspjela!!!
Нема коментара:
Постави коментар