четвртак, 22. фебруар 2024.

POČAST

 Sigurna sam da se niko ne sjeća kakvo je jutro osvanulo u našem rodnom gradu, tog 22.2.1933. I ako, kojim slučajem i ima živih iz tog perioda, ne vjerujem da pamte baš to jutro. Da li je bilo hladno, vjetrovito, kišno, kao da i samo nebo plače s tvojim siročićima, sestrama, mužem ili je bilo vedro, toplo, sa onom najljepšom mješavinom plavih i purpurnih tonova, koje sunce otkriva pomaljajući se iza Veleža, kao da melecima pokazuje put ka tvojoj plemenitoj duši? Jesu li po baščama već procvali bajami i priroda se lagano budila u onom našem kršu ili je bura nosila sve pred sobom? Ko će znati. Dok sam bila mala uvijek sam tvoju uramljenu fotografiju posmatrala s ponosom, divila se tvom modernom odijevanju za ono vrijeme i čitala tugu iza toplog pogleda. Baba mi je govorila da je ta fotografija nastala u Dubrovniku, da si tamo bila na oporavku od svoje kobne bolesti, a zapravo se nikad nisi oporavila od one najgore kobi koja jednu majku može zadesiti.
Pokušavam sklopiti jednu romantičnu sliku na osnovu ono malo podataka i priča koje znam o tebi i zanesem se tako sanjareći. Priče su jedno, a ono što nosimo u grudima nešto sasvim drugo.
Lijepo te čujem sad kako mi kažeš: "Taki vakat bio sine moj." 
  A u taj vakat, pred sami kraj 19. vijeka u mostarskoj mahali Predhum, 4.2.1895. zaplakalo je još jedno žensko dijete.Ostade bez majke sa 12, a bez oca s 15 godina. Jeste da je Mostar u taj vakat težio novim vrijednostima i da već odavno nije bio samo kasaba na mapi Evrope, neke porodične norme iz malo ranijeg vakta su se poštovale, te tako nju stric udade uz priličan miraz, 9.2.1911. i polako poraste još jedan korijen mog porodičnog stabla, iz koga se za ovih 113 godina razvi veliki broj grana.

 Za svoga kratkog života rodila si šestoro djece,jedno sahranila, dočekala da oženiš najstarijeg sina i dobiješ jednog unuka. I nedugo nakon tvoje smrti nastupi grozan vakat za tvoje potomstvo. Bolje je što to nisi doživjela.Sigurna sam da ti je dedo sve ispričao kad ste se pronašli u rajskim baštama. Ono što ti ja mogu posvjedočiti je da ste izrodili hrabre, plemenite, poštene i vrijedne potomke. I oni su krenuli vašim stopama pa vam se rodi dvanaestoro unučadi, dvadeset i četvoro praunučadi, dvadeset i devetoro čukununučadi i dvoje navrunučadi. Ukupno nas šezdeset i sedmoro, noseći barem po kapljicu tvoje krvi.
Ako ima tog života tamo negdje, onda si srela i djecu, zetove, snahe,unuke,praunuke. Valjda ste se dušama prepoznali i saznala si da je i nama svima neki "taki vakat". 
 Za sat svemena, danas, 22.2.2024. ili 12.šabana 1445,oglasiće se mujezin s minareta Šarića džamije da objavi zoru mostarsku. Sunce će izaći za tri sata i biće prohladno vedro jutro, nebo purpurnih i plavih tonova, a ja ću te u podne ispratiti u svojim mislima niz Tikvinov sokak, Ogradom, preko Komadinovog mosta do na Luku. Neka je vječni rahmet tvojoj duši.

BALIĆ ZAHIDA
22.2.1933.-22.2.2024.



 


уторак, 7. септембар 2021.

HERCEGOVKA U BOSNI ILI SVOJA MEĐU SVOJIMA

 Desetinama miliona godina, prije naše današnjice, priroda se pobrinula za jedan izuzetan ambijent iz koga su nastale Usora i soli. Od doba neolita do današnjeg dana, zabilježen je kontinuitet življenja na prostoru sadašnje sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Podno planine Majevice razvio se grad s bogatom istorijom i tradicijom ljudskih vrijednosti. Istina, nema rijeku kojom bi se mogao pohvaliti, ali zato ima slana jezera, kuriozitet u Evropi. Ne provedoh mnogo vremena tamo, ali mi je i toliko bilo dovoljno da shvatim zašto su Uskufi, Selimović ili Sušić pisali tako dobro, Mujezinović slikao, Kinđe igrao...Tuzla njedri kvalitet.

E baš u toj takvoj Tuzli, postoji porodica vrijednja hvale i divljenja.Porodica Đipa, Dženan, Mirela i Dženita. Kažu da ime i prezime čovjeka okarakterišu u potpunosti..U njihovom slučaju je to gola istina.
Dženan - voljen,srce.duša; Mirela - draga, voljena, časna,čudo; Dženita- raj, a prezime vjerovatno nastalo od onog "đipnuti"- skočiti, pristaje im u potpunosti." Izđipali" su se posljednjih par godina junački, što je i urodilo plodom i meni dalo razlog za ovu priču.
 

Nakon nekoliko godina mukotrpnog rada, odricanja i ulaganja, uz puno snage, volje,želje i entuzijazma  na obali Šićkog jezera u predgrađu Tuzle stvorili su hram I.P.S.C.-a. Za sve zaljubljenike u streljačke sportove Kantona Tuzla, R Bosne i Hercegovine, pa i regiona nastalo je strelište TargetTZ. Ali nije to samo puko strelište, gdje će neko doći i ispaliti nekolicinu metaka, nahraniti svoju adrenalinsku zavisnost i otići kući. To je mjesto na koje se ljudi žele vraćati iznova i iznova. Sam prostor, ugođaj koji je pružen,okruženje i nadasve domaćini strelišta, sa svojim saradnicima jednostavno rađaju želju da se tamo boravi često. 
Strijelcima i sudijama iz regiona se ukazala prilika, da proteklog vikenda prisustvuju i učestvuju u najvećem I.P.S.C. događaju u Bosni i Hercegovini. 


Ovakve organizacije se ne zaboravljaju, pamte se i prepričavaju i van pucačkih krugova. Zadovoljstvo na licima sudionika,vjetar je u leđa i satisfakcija. Ako ti ono čime se baviš iz ljubavi i hobija donese neizmjernu radost, rasterećenost, prijateljstva, ako se osjećaš cijenjeno, poštovano i voljeno, onda si uspio u životu.Da nije tako vjerovatno ne bih bila u ovom okruženju već dvadesetak godina.Bila bih uskraćena za mnogo štošta.Ovako želim zahvaliti svima koji moj život čine radosnijim i kvalitetnijim.
Gostoprimstvo mojih, naših, Tuzlaka je neprocjenjivo. Ne garantujem za druge, ali oni mogu u Evropu ili što bi naš Dženo rekˇo, sve je to #jervolimopucati.


P.S.
Jedino mjesto gdje sam za sve ove godine i zahvalnicu u pisanom (štampanom) obliku dobila

уторак, 21. јул 2020.

ADDIO CARA MIA

U besanoj noći, u mraku sobe,
dok suza za suzom tiho pada,
sjećam se tebe voljena moja,
našeg djetinjstva i našeg grada.

Gledam u slike, nijemo ti zborim
koliko sreće je bilo tada,
ludosti đačkih, radosti, smijeha,
a šta je zapravo ostalo sada?

Osmjeh tvoj mi pred očima titra,
tvoja nada, želja, borba i snaga,
zvijezdo nova na nebeskom svodu,
sudbinom kletom na put zvana.

Počivaj u miru mila moja,
nek duša ti spokoja nađe,
nema više muke i bola,
anđeli svoja krila ti daše.


Nataša Prolić 17.1.1973.- 20.7.2020.

петак, 19. јун 2020.

NEDOSANJANI SAN

 
 Prije nešto više od devetnaest godina, na prvi dan proljeća, kročila je u život. Dobra, mirna i nasmijana bebica, odrastala je uz puno ljubavi i brige, kako roditeljske tako i sestrinske.
Njena ozbiljnost, kućno vaspitanje, empatija, odlučan stav, pravdoljubivost i istinoljubivost , godinama su kod učitelja, nastavnika i profesora izazivale simpatije i sigurnost da će svaki joj povjereni zadatak izvršiti besprekorno. Rođena za organizatora i vođu i posebno osjetljiva na upoređivanje sa sestrom. Beskrajno ponosna na nju, nimalo ljubomorna, ali neuporediva. Sestra je sestra, a ona je Ona. Nedostaje je joj jedna minijaturna doza ambicije, koju kompenzuje urođenim šarmom. Tu je ista na svog ujaka. I kao takva, kakva jeste, završila je juče veoma uspješno  jedno veliko poglavlje svog života. Preda mnom su na stolu svjedočanstva, diploma, knjiga. Puno mi srce, ali sam tužna. Dotukle su me njene  suze.
 Zbog ove proklete boleštine, koja nas je strpala u karantine i vandredno stanje, sreća mog djeteta nije potpuna. Mjere zaštite su takve da roditelji nisu mogli prisustvovati dodjeli  diploma, niti će đaci imati matursko veče. Čak ni neku tradicionalnu žurku u školskom dvorištu. Zdravi i pravi bez prava na veselje. Sanjala je o toj večeri od prvog razreda, radovala se i planirala, a san se raspršio kao balon od sapunice. Tipičnom socijalnom tipu kakav je ona, ne dozvoliti slavlje i osujetiti njene zamisli o izgledu tog happeninga , ravno je očaju i depresiji. Spremna je bila preuzeti na sebe kompletnu organizaciju (tu je ista na svoju mamu), ali je nažalost  izostala generacijska zainteresovanost. On line nastava i specifično polaganje maturskog ispita poljuljali su onu euforiju koja drži maturante zadnjih mjesec dana školovanja.Osjeća se poraženo. Ona koja je izvojevala sve bitke, pokazala da može mnogo kad hoće, sad ne može.
 Slijedi joj uskoro još jedna stranica životne priče, upis na fakultet. Predano sprema prijemni i znam da će uspjeti, samo se pitam da li će uvijek biti ovako osjetljiva kad joj sruše snove ili će sazreti ,a   san o maturskoj večeri ostvariti na apsolventskoj.

субота, 7. март 2020.

ŽENA SLOMLJENOG NOSA

Kako bi to rekao moj internet drugar Kepi, na svom proto humskom jeziku :"Draga džeco", pišem vam ovo da izvučete pouku, da roditelje vazda poslušati treba, jerbo od njih nemate većih prijatelja, a posljedice neslušanja mogu biti nesagledive.


Bilo je to pred kraj avgusta 1981. godine.Samo što smo se vratili s ljetovanja u Sutomoru, u pakleno vruć Mostar i kuću koja se ukrasila novim zamrzivačem i ugaonom garniturom. Naravno uslijedile su promjene razmještaja namještaja, generalno čišćenje kuće (bila je generalno očišćena i pred odlazak na odmor, ali mama...) i pripreme za polazak u školu, ja u treći, a moj brat u prvi osnovne. I u dvorištu do našeg dešavao se priličan napredak. Naime, moj stric je dograđivao sprat na kući. Opšta radost i ushićenje, zida se, kupuje se novi namještaj, još jedan prvačić u porodici...a onda...

Pretoplo nedeljno poslijepodne. Po ustaljenom televizijskom rasporedu porodični film u 17:20 h. "FLIPER" , prepametni delfin. Brat i ja gledamo s mamom. Oči joj se sklapaju pred sami kraj filma i govori nam : "Moram samo malo dremnut, da se niste nigdje makli i slučajno negdje izašli!"
Ni dan danas ne znam objasniti odakle mi hrabrost da se oglušim o njenu naredbu. Predložim bratu da samo na minut skoknemo do stričevog dvorišta i vidimo šta se radi. Njemu nije trebalo mnogo pričati, a i danas dan je takav. Iskrali smo se kao dvije sijenke. On je ušao u garažu u kojoj je striko prosijavao pijesak, a ja se popela na garažu, valjda da bih imala bolji pregled trenutnog dešavanja. Izlivali su ploču. Znam da je bilo mučno i da mi je u momentu bilo sve crno pred očima i da sam tako, u tom nekom bunilu, koračala unazad. Prekid filma.
U sljedećoj " svijesnoj" sceni striko me podiže s betona ispred garaže. Jedva dišem, oblivena sam krvlju, glava me boli do eksplozije, nos i vilicu kao da ne osjećam. Pronosi me kroz uzani prolaz između naših kuća, vićući i uz psovke zove moju mamu, prinose me česmi da mi speru krv s lica, da vide odakle uopšte krvarim. Nos mi je negdje na čelu, kao kljun Patku Dači u crtanom filmu. Zubi, oni stalni, tek što su zamijenili mliječne, vise o po jednom končiću. Krv šiklja.
Ređaju se scene tatine luđačke vožnje kroz grad, prolazaka kroz crveno na semaforu, snimanja rendgenom, jako grubog doktora, koji onako "na živo" namješta šta se namjestiti može i duge,preduge noći u bolnici. Nemojte da mislite da se zdravstvo nešto specijalno promijenilo samo zadnjih godina. Isto je bilo i ranije, samo možda niste toliko boravili po zdravstvenim ustanovama. Da nije bilo našeg porodičnog prijatelja ljekara, da isposluje da mama tu noć provede sa mnom u bolničkoj sobi, ne samo da ne biste ovo čitali, nego bih već 40 godina počivala na bjelušinskom groblju. Ni jedna medicinska sestra nije ušla u moju sobu tokom noći, a do dolaska prve smjene na posao, odnosno dolaska tog našeg prijatelja, ušla je samo čistačica i konstatovala da sam baš napunila kantu. U kantu sam čitavu noć povraćala krv i nosni sekret. Povraćala sam od potresa mozga, a ovo drugo je jedna od  gore pomenutih nesagledivih poslijedica. Bez mame bih se ugušila u sopstvenim sekrecijama.
Otpuštena sam s dijagnozom loma nosne kosti, vilice i potresom mozga. Nakon vađenja metarskih zavoja i srastanja onoga što je moglo srasti, sraslo je i ono što nije trebalo, unutrašnjost nozdrve. Ostale su dvije rupice, taman tolike, da moj voljeni Dr Đani može uvući vrhove makaza i rasjeći sraslo tkivo. Disala sam malo lakše. Disala, ali ne i živjela, jer sve što  dolazi nakon toga mučenje je.
Mjesečarenje, košmarni snovi, bolovi, suze, sati pred ogledalom, tone i tone maramica, zgroženi pogledi okoline... Djevojčici pred pubertetom, koja u ogledalu više ne vidi sebe, već nakazu, nije bilo pomoći. Ni nove haljine, ni obuća, ni povlađivanje. Ništa nije pomagalo. Možda sam bila i u depresiji, ali to tada nije bilo popularno stanje, pa ne znam. Znam da mi se nije živjelo i da je prokleti nos neprestano curio. Vremenom sam se navikla na postojeće stanje, na zadirkivanje o bokserskom nosu i sanjala o punoljetstvu i operaciji. Uzgred, ni one zube nisam uspjela sačuvati u potpunosti, pa je činjenica da je jedan ostao negdje kod garaža, drugi glumi vampirski očnjak, a "kečevi" volan na suknjici, doprinijela da moj kompleks bude veći. Ne postoji osoba s kojom sam ušla u malo "dublji" razgovor da joj nisam pomenula kako sam polomila nos i vilicu. I te kako sam svijesna svog kompleksa. To što sam s druge strane genetikom naslijedila visinu, duge noge, raskošno poprsje, vragolaste oči, malo talenta za pisanje i niz , kako drugi kažu, vrlina, sve potisne moja mana. Mana koju sam djelimično riješila u svojoj sedamnaestoj. Opet je, jedno od divnijih bića koja su ikada hodila ovom zemljom, moj Dr Đani, učinio da budem srećna, da živim, da nakon skoro četiri sata operacije, imam novi nos. Tu sreću ni pored svih spisateljskih sposobnosti ne znam opisati. Sreća je nažalost kratko trajala. U nešto, što je uz svu moguću pažnju trebalo da srasta dvije godine, zakucala se fudbalska lopta. I nema ponovo. Tu je kraj. Jedino za moju muku, veću od svih koje imam, nije. Ovo slomljeno čudovište, koje mi čuči po sred lica, nikada neće prestati da curi.

Moj zaštitni znak su maramice. Normalan svijet na plažu nosi mlijeko za sunčanje, ja dva pakovanja maramica. Normalan svijet stavi puder i ostalu šminku i ode na kakav bitan događaj, ja stavim i dok stignem tamo gdje sam pošla, nema više ni pudera, ni karmina, ni kreona, jer su mi i suzni kanali van svake normale. Nije bitno ni godišnje doba, ni doba dana, ni događaj, ni zdravstveno stanje, on curi, curi, curi... I tako , evo bez malo 40 godina se ja patim s njim i on sa mnom. Izdeformisan po sred moje face, svaki dan me opominje na dječiju neposlušnost i traži da neprestano bude suh i besprijekorno čist. Ako mu to ne ostvarim u najkraćem mogućem roku, buni se, boli, prokrvari. Pokvari mi svaku fotografiju slikanu iole iz bliza. Ruga mi se.

Priznajem, to što me je neposlušnost i penjanje tamo gdje nije trebalo, obilježilo za čitav život i ostavilo ove do zla boga naporne cureće poslijedice, nije me spriječilo da se i dan danas pentarim gdje ne treba i da se bavim nesvakidašnjim stvarima. Nije za mene bilo "neosvojivih tvrđava", nisam  posustajala u izgradnji svoje ličnosti, ne izbjegavam svijet, samo  da svi sačekaju malo dok ja obrišem nos.

петак, 13. септембар 2019.

AKO TE IZGUBIM OPET

Ako te izgubim opet
i dušu ti poklopi dunavski talas,
loviću je pod tvrđave senkom
kao stari strpljivi alas.

Ako te izgubim opet
i telom se prospe olova zrak,
srce će moje krhko i bolno
damarima terati mrak.

Ako te izgubim opet
dok bujica suza gasi sveću,
saznaću kako se gubi ono
što nikada imala nisam
i nikada imati neću.


                                   Kruševac, 13.9.2019.

уторак, 19. јун 2018.

ONA BIRA SVOJ PUT

   U vrijeme kad je nad Srbijom, sam đavo u ljudskom obličju, izvodio paklenu igru, ironično nazvanu "Milosrdni anđeo", u nekadašnjoj srpskoj prestonici, 17. majskog jutra, rodio se anđeo, zbilja milosrdan. Odgajan u skromnosti, empatiji ka slabijima i nemoćnima, s ukazivanjima na prave ljudske vrijednosti, izrastao je anđeo u lijepu, skromu i nadasve marljivu djevojku. Sve što je postigla, postigla je svojim samopregornim radom, bez protekcija, poltronstva, isključivo njegujući i razvijajući svoje talente. Uspjesi su se nizali jedan za drugim. Ni za trenutak nije posustajala hrleći ka svom cilju. Nažalost, kako to biva u životu, nije taj put bio nimalo lagan. Kroz život nailazimo na razne prepreke, postavljene uglavnom od drugih ljudi. Uspjeh drugog se teško prašta od pamtivjeka.
Ogrezlih u zavisti, spletkarenju, dušebrižništvu, ima na svakom koraku. Srećom, postoje i  oni koji se tuđem uspjehu  jednako raduju kao i ličnom. Istinski raspoloženih da pomognu, nagrade i cijene tuđi rad i postignuća. Nije zalud ona starinska umotvorina "dobro se dobrim vraća". Kad - tad se "kockice slože" tako da kad daješ i činiš dobro, dobiješ i dobrim ti se vrati.
  Ideju da se odreknu  skupocijenih toaleta za proslavu maturske večeri, a novac uplate na račun, za liječenje nekog bolesnog djeteta, ispoštovala je i realizovala samo naša djevojka. Kako je kroz svoj devetnaestogodišnji život bila učesnik mnogih humanitarnih akcija, a nekoliko ih je i sama inicirala i organizovala, nije joj bilo ni najmanje teško. Dok su je vršnjaci , kako se to danas žargonski kaže, hejtovali, potpora je stizala od starijih ljudi plemenitog srca. Ne znam da li je to sudbina ili su one "kockice", ali je baš onda kad je krenula u realizaciju ideje, a postavši i Đak generacije nagrađena od  Art ansambla "Majka Jevrosima", čiji je član, a koji se bavi humanitarnim radom, od "Društva ljubitelja starina i umetnosti" za Dobru narav Kruševac, od Rotary club-a Kruševac i Fondacije Prestolonaslednika Aleksandra II za obrazovanje.
Put ka cilju se nastavlja. Predstoji joj prijemni ispit, upis na željeni fakultet i postizanje krajnjeg cilja u obrazovanju - Doktor nauka-tehnološko inženjerstvo.
Daj da bi dobio, dobro dobrim vrati, uzalud život ne trati!

 

недеља, 25. март 2018.

уторак, 13. фебруар 2018.

ZA SVE I SVAKOGA

Za sve sluđene,
zaljubljene,
ostavljene,
voljene i nevoljene,
umorne,
povrijeđene,
vaskrsle i sahranjene.
Za sve trave čekanja,
kamene zidove,
puste klupe,
parkove mladosti,
vidikovce i šetališta,
polja suncokreta i makova.
Za sve otopljene snjegove,
modre kiše,
tragove u pijesku,
izgubljene nade,
neispunjene želje.
Za sve sanjane,
nedosanjane,
imane i nemane,
ljubljene,
obljubljene,
zaboravljene.
Za okeane isplakanih suza,
ranjena srca,
duše bolne,
pale i ustale,
zapamćene,
sačuvane.
Za sve šaputave vjetrove,

pogažene zakletve,
neispunjena obećanja,
prevare,
raskide,
kajanja.
Za sve mršene kose,
obline,
tople dahove,
usne u bojama voća,
baršunaste kože.
Za sve oči,
svaki smiješak,
svaku pjesmu,
svaki most,
svaku rijeku,
svaki kraj.
Za prazne postelje,
hladne jastuke,
okamenjene poglede,
sunovrat emocija,
pobjede osvete.
Za pocijepane fotografije,
obrisane poruke,
nijeme telefone,
razum,
ludilo,
strast
Za tuge utapane u alkoholu,
citate na podlakticama,
sumrake,
svitanja.
Za sve i svakoga,
za ljubav,
Ja danas pišem,
jer sutra bi bilo patetično.

                                                                Kruševac,13.2.2018.

недеља, 4. фебруар 2018.

PROĆI ĆE

I san i dan
i noć tamna
i suza i bol
i želja davna.
I misao pusta
ko kletva smjela
za svaku boru
s moga čela.
I one oči
i usne nijeme
i dodir što se
za života pamti.
I vjetar i šapat
i pjesma jedna
proći će sve
kad ne bude mene.
                                           Kruševac, 4.2.2018.

понедељак, 8. јануар 2018.

недеља, 17. децембар 2017.

ON ILI ODA NJEMU

Moj najveći prijatelj,
 saborac i drug,

il naljući neprijatelj
kojem vraćam dug.
Od moga daha
raste mu snaga,
od dodira moga
jača mu volja.
A njegova sila
volja je moja
i znam da za njega
ne postoji bolja.
Sreća je silna
kada me vidi,
radosti suzu
oko mu pusti.
Raduju ga uvjek
pramenovi gusti,
što miluju glavu
dok se ne opusti.
Pričamo se dugo,
tiho i polako,
šapućem mu priče
koje želi čuti.
Taj nemušti jezik
samo nama znan,
za usne je moje
čudom odabran.
Moj najveći prijatelj,
saborac i drug,
ilˇ naljući neprijatelj,
kojem vraćam dug.

                                                                             Kruševac, 17.12.2017.

четвртак, 7. децембар 2017.

ZABORAV

Nisam tvoj pisani trag.
Tvoje sam bezličje.
Nisam tvoja radost.
Tvoje sam ludovanje.
Nisam ti Sirijus među zvijezdama.
Nisam ni Venera.
Tek obična repatica.
Prohujala jednom
kroz maglovitu želju
da ostane utkana u sinapsama.
Bez prava na odbranu osuđena,
ustreljena bez streljiva,
sahranjena bez opela i obreda.
Na sva stradanja pristala,
bitke i ratove gubila,
samo jedno nikad podnijela ne bih,
da postanem tvoj zaborav.

                                                             Kruševac, 07.12.2017.


уторак, 5. септембар 2017.

O MOJOJ ZBIRCI

"Počeću Arijaninim stihovima: "Kao da bi riječ išta promijenila, zato šutim u buri osjećaja":
Zašto tako? Iz jednostavnog razloga što je riječ škrta, ma koliko da je snažna, ubjedljiva, sočna... da bi iskazala ono što osjećamo nakon iščitavanja ovih rima i što se apsolutno samo doživljava Tu je ustvari izvor i uvir, a treba se u ovakvim prilikama nešto reći. Najbolje bi bilo samo čuti njene rime, zatim zajedno odšutiti neko vrijeme i razići se obogaćeni, prije svega iskrenim transponovanjem unutrašnjeg stanjqa poetese, koja svaku pjesmu gradi na emociji i time nas potpuno razobličuje. Čitajući ove rime mi dodirujemo pjesničku predanost stihovima, kao umjetničkoj formi i njenom izrazu. Vrlo često mladi pjesnici posežu za neubjedljivim patetičnim jadikovkama, što ovdje nije slučaj. Pažljivo prateći do kraja Arijanine pjesme nećemo ostati mirni i neuzbuđeni. Ona jednostavno uspijeva dotaći naša osjetila kooptirajući nas u svoj bitak.
Davno sam imao prilike spoznati nešto, što me povezuje sa večerašnjim događajem. Jedna likovna umjetnica, drga komšinica, mi je u povjerenju kazala da se na otvaranju njene prve samostalne izložbe osjećala kao gola pred publikom. Zašto? Iz jednostavnog razloga, tako je objsnila, što je sav svoj najintimniji svijet pretočen u slike ponudila svakom ko se tu našao. To je usud umjetnosti - ona njena stranasa kojom moramo računati prilikom susreta sa djelima svih grana umjetnosti.
Šta je drugo ova zbirka nego izložba stihova, koji vrlo eksplicitno razotkrivaju autoricinu duhovnu i emotivnu nutrinu, odbljeske na opskurnu stvarnost, na nerazumijevanje na orožnjalu masu, s kojom se vrlo teško ili nikako ne može komunicirati.
Ovi stihovi su prepuni turbulentnih stanja Arijane, koji osciluju od ljubavnih zanosa do stanja napuštenosti, osame, vapaja i krika za uređenijim svijetom.
Podsjećaju me na stanja koja je u svojim rimama na osoben način iskazao maestralni Gradimir Gojer u svojoj posljednjoj zbirci "Pjesni iz Vallarse".
U pomoć ću pozvati Tina Ujevića i njegovu kolosalnu misao: "Ne vidi svako isti svijet istim očima, svak u njemu vidi pogled na vlastiti".
"MostArijana" Arijane, iako prva stihozbirka,, je prebogata vrlo ozbiljnim promišljanjima prezentiranim na zavidnom pjesničkom nivou.
Dileme nastaju kad se pjesnikinja suočava sa jazom između realnog, potpuno neuređenog svijeta i onoga kojeg ona nosi u sebi, kao veoma senzibilna individua, kojoj ljubav u širem smislu te riječi određuje postojanje. Zapažamo neprestano dakle tautološko pominjanje ljubavi i potpuno je jasno da joj ovaj svijet ne nudi tu vrijednost i blagodet.
Rime u "MostArijani" su po mom mišljenju visoko estetiziranog pjesničkog izraza. Poetesa gradi slike svoje duhovne strukture uspjevajući da bude ubjedljiva i prijemčiva, čime uspostavlja vrlo blisku konzumaciju sa konzumentom.
Emanira istančani senzibilitet kojim sveobuhvatno transponuje misli i osjećaje, uvodeći nas u specifičnost njenog svijeta u kome dominantno mjesto zauzima aura ljubavi.
Unutrašnja stanja se gradiraju od nirvane do očaja i izgubljenosti i poetesa se u suštini bori za svoj umjetnički i ljudski identitet.
Osnovne koordinate ove poezije kreću se od osjećaja nerazumijevanja do stanja ljubavne čežnje, vjernosti i dobrote.
Ti razgovori sa samim sobom, u noćima prepunih drhtavica i pelina, koje poetesa ispisuje u biti su hrvanje s vremenom zla i nerazumijevanja. Stihovi su nastali u dramatičnim stanjima svijesti, stanjima posebne uznemirenosti zbog turobne zbilje karakteristične po negiranju čovjekoljublja.
S druge stare uočavamo patološku ljubav prema svom gnijezdu - Mostaru. Čudesno je zaljubljena u grad svog djetinjstva i u pjesmi "Mostarska zakletva" toliko je ubjedljiva da pjesma poprima univerzalni karakter. Začuđuje koliko je vezana za gradske specifičnosti poput Pržine, Duradžika, sokaka, koje sve zajedno ustvari čine Mostar specifičnim. Za nju je to mitski prostor u kome uspjeva ostvariti emanaciju svih svojih snatrenja. Mostar je praizvor svega, u njemu se ponajbolje reflektuju slike djetinjstva kao mjesta utočišta i sigurnosti. Opsesivnost Mostarom je znak vjernosti, a vjernost je kategorija koja govori o ličnosti.
Ovdje je toliko potencirala ljubav koju ona zaista nosi u sebi, da je akcentirala u istom stihu, kroz izdašne slapove - ljubav prema voljenoj osobi ni prema rodnom gradu.
Ovi ljubavlju užareni stihovi imaju razarajuću moć u pozitivnom smislu, jer nas pobuđuju stvarajući kreativni nemir. Svjedoci smo jednog imaginarija u kome se dešavaju erupcije najsuptilnijih Arijaninih osjećaja.
Arijana jednostavno želi poetičniji ustroj svijeta u kome se umjetnost ponajbolje potvrđuje. Ovo je iskrena poezija, magnetske privlačnosti, pisana estetiziranim rimama koje djeluju sugestivno i omamljujuće. Gonjena uzvišenim idealima, u osnovi, ona želi dati doprinos promjeni svijeta."
Gospodin Zlatko Serdarević, o mojoj zbirci, na mostarskoj promociji, 4.8.2017.

петак, 1. септембар 2017.

PRAZNIK ŽRTVOVANJA

Ni po vjeri, ni po zapovijedi,
već samo po srcu i duši čistoj
žrtvu pruži  svakoga dana.

Vjera je jedno, zapovijed drugo,
a ljubav je jedina od Boga dana.

Ona se ne ište, ona se daje,
ona je krv od krvi iste,
od istog oca, a majke druge
dovedena bez riječi
pred Čistilište.

Kad žrtvu svoju prineseš Njemu
neka te nagradi s puno zdravlja,
poroda, blaga i razuma bistra.

Vjera je jedno, zapovijed drugo,
a ljubav je jedina Bogom dana.


Aladža hisar, Džuma, Zu-l-hidždže  1438 H.G

уторак, 8. август 2017.

KOME JA PRIČAM


Ne znaš ni da li mi je važno.
Bez hrabrosti si da priznaš.
A dovoljno je par riječi.
Daleko sam ja od glupe,
samo ne volim da podrazumijevam.
Tako je lako.
Nećeš pokvariti ništa.
Na neke stvari se stavi tačka,
a poslije tačke veliko slovo,
neke druge priče.
Nisu sve ispričane.
Niti će ikada biti.
Znaš li da je lako?
Riječ, dvije.
Samo neka su iskrene,
iz duše.
Pravi igrači igraju i bez muzike.
Odzvanja negdje u njima.
Ali, kome ja pričam?
Tvoj život - tvoja čaura.

                                                   Kruševac, 7.8.2017.

уторак, 18. јул 2017.

NE PUŠTAJ ME

Nikad me ne puštaj suviše blizu
razumu zdravom i čistoj svesti,

da mogu u miru, u zaklonu mraka,
želeti, hteti, voleti, mreti.

Nikad me ne puštaj suviše blizu
ni tragu ptica u niskom letu,
slomiću ljubomorno, krila svakoj,
da te mogu čuvati u svome svetu.

Nikad me ne puštaj suviše blizu
otopiću snegove napadale krišom,
razliću davno užarenu lavu,
izbrisati saćanja monsunskom kišom.

Nikad me ne puštaj suviše blizu
poželeću zauvek ostati tvojom.



                                                          Kruševac, 18.7.2017.


понедељак, 10. јул 2017.

FORMULA

Postoji ta formula
u kojoj nikada
neću biti konstanta,
jer voda vatru gasi,
a vatra vodu grije.
I da ih pustiš
da klize dužinom ožiljka
na cilju se zaustavile ne bi,
ne znaju one tu stati.
Želje su samo
izgovorene misli,
a riječi igračke
na bojištu razigranih strasti.
To nije puka sudbina,
to je magija stvaranja
novih svijetova
u čijoj formuli nisam ja.
Odroniš talasom dio
 nedodirljiv, nevidljiv
i snuješ bez snova,
bez namjera, bez straha.
A šta vatra  vodi može
osim da je u paru pretvori.


                                                     Kruševac, 10.7.2017.

субота, 27. мај 2017.

DOKLE MOJ ALEKSA,DOKLE?

Danas ti je rođendan.Paradoks.Danas bi ti bio 149. rođendan,ali niko ne poživi toliko na ovom dunjaluku,pa ni ti.Ali ne sekiraj se,dok je nas,živjećeš i duže,kroz ono što si nam ostavio.Ko zna čitati i redove i prorede,znaće šta čita i šta si htio reći.Ko ne zna,nikad naučiti neće.Smijem li se ja sad malo opustiti i zanemariti pravopis,pa ti onako" po naški",dohaberiit nešto? Smijem,je l' de,tvoja sam,nećeš zamjerit.
Malo malo,pa se neko ,s pravom ću reć,drzne,pa se uhvati u prepričavanje birvaktile događaja i svi bola najbolje znaju,šta si ti mislio,koga si voli i za kim žudio.Majke mi moje ,ko da su s tobom svaki dan kafenisali.Vazda ti je bilo, što ostaviš pisana i zidana traga to ti je istina,a one fore "s koljena na koljeno", đe svako koljeno ponešto doda ili oduzme ili ga posjeti onaj Švabo čudnog prezimena,to pola u vodu moš bacit. E tako ti se moj Acika, raspreda evo boga mi i u 21. vijeku,šta si i koga si početkom 20. opjevo.Da ne bi serije,za koju kažu da su kopali po činjenicama,pa onda vjerovatno dali i mašti na volju,ne bi ti, svega mi, ni onaj najbliži komšiluk brankovački znao đe si sve hodo i šta si sve govorio,a kamo li onaj lučki,što te slabo i viđo i stobom divanio.Najviše ih žulja Emina.Je li Sefićeva,nije li?A kako vrijeme odmiče,eto skoro su svi ubijeđeni da jeste,baš ona ,ta,rahmet joj lijepoj duši.I svašta ti tu oni nadrobe.I kako si bio bludnik i obruko ime i obraz familiji i kako si bio vaki i naki.Pjesma postala legenda,nema iksana da je ne zna,a ti ne imade volje nikome pojasnit i ostavi vliko naroda u zabludi.Ja l je Emina ta i ta,ja l je bila glorifikacija svakog iole glednog ženska u našoj vali?
Ja ću po svom,a drugi kako hoće.Idemo redom: Sve mi se nešto čini, a možda i griješim,da si te davne 1902. još živio u Brankovcu,a ne na Luci,kod Perse i Svete.Naiđoh na svojevrsnu analizu "EMINE",u kojoj pročitah,da je nastala tada,al haj neka je nastala i 1903.Dobro,možda si poslje brčkanja u hamamu,pošo u sestre na večeru.Neka,valja,ne zna niko ugodit ko sestra bratu.I ideš ti tako Glavnom džadom i zvirneš u imamovu bašču.I ona tamo,bavi se hortikulturom i ne šće ni pogleda bacit,ma ni mukajeta od nje.A jes ufurana.Ta ti se ufuranost prenijela i na naredne generacije bola,Mostarom ti u baščama cvijeće zalijevaju sve glumice.Nego čekaj,đe bila ta bašča da se s džade vidi bola? Jal bašče nisu bile opasane zidinama,jal si ti bio visok pet metara,nešto jes.Ako su se imena sokacima davala po onima koji su živjeli u njima,a bili su po nečemu znameniti,onda ja,Jadranke mi moje,ne znam đe mogla bit TA bašča u Sefića sokaku,te 1900 i neke,a odgojila sam se u njemu i onom bliže Persinoj i Svetozarevoj kući Moja ih avlija vezala. A 1900. i Miho kuću zapaso onoliku između one jedne Dokićeve i Silahdarevića sokaka,a i za nje onolika zidina od moje stare avlije,ne bi ti ništa ni s Persinog pendžera mogo vidit, ni da si noćni vizir imo. Elem,u tom sokaku što se sad Sefića zove, bilo je bašča,nije da nije. Eto na jednoj je,onako terasastoj izgrađena i kuća mojih roditelja,pa do njih Bašići imaju kući i bašču,niže njih u sokaku Bošnjaci,a ona Dokićeva je iz tvog perioda,a ima i bašču.Samo što se ni jedna jedina zdžade ne vidi.A sumnjam da su Dokići ulazili u podrum i avliju,kroz nečiju bašču. Jes narod fino živio s komšijama,ali baš toliko nikad.Ako je i postojala,eto baš tu,a kontam neko bi nam nekad ispričo nešto o tome,meščini da je nisi mogo u ćaćinoj bašči ćurnut nikako,jer kažu da su je udali od 16 i odselila je na Carinu. Rodila se 1884,tako da je u vakat kad ti pjesmu objavi imala 18-19,dvije-tri godine braka i bar dvoje djece.E ako si iz topla hamama išo da hodaš Carinom i da zagledaš tuđe žene,onda si stvarno...Vidiš,u onoj analizi,što je pomenuh,a staviću raji i link,da mogu pročitat,zapazih da je u prvobitnoj  verziji teksta imam imo lično ime Abdul .E jel sad taj živio neđe usput,nije li,ko će sad to rastabirit,kad si ga pobrko iz strofe?
Elenejz,meni ti se u cijelu famu oko pomenute Sefića Emine,rahmet joj duši i Allah joj podario vječni dženet,ništa ne uklapa,u vezi tvoje " tihe patnje i žudnje",kako reče njena praunuka. Al ko bi bolan razumio pjesnika,osim pjesnik il kakav drugi umjetnik? Pođimo od pretpostavke da si mnogo volio žene.Zar bi ti u nekim svojim kasnim dvadesetim i na pragu tridesetih,zagledo neki djevojčurak,što je možda neki put otišo na javnu česmu ,pa se sreo s tobom i nepogledavši te?Ja mislim da ne bi,a i tih si godina  bio ludo zaljubljen u neku drugu,nisi znao boga mi,kud goniš.a ne da zagledaš dječurliju po sokacima.Činjenica je da ime Emina znači  poštena, sigurna,povjerljiva, časna, vijerna, čestita, pa ja onda izvodim zaključak,da su nekako,skoro sve one,gojene u taj vakat,iza raznih demira i baštenskih zidina,pokrivene i otkrivene kad u narod izlaze,ponijele to ime,zarad svoje budućnosti,a kao iskonsku želju muškarca za ženom i onim skrivenim pod dimijama,jelekom i šamijom,dugom suknjom i košuljom zakopčanom dozavrat. Dokle moj Aleksa,dokle,otvarati oči drugima,pojašnjavajući redove i prorede?
Mostar ko Mostar,moj Leko,duša mu sočan trač, pa makar u njemu ne bilo ni zrno istine,bitno je da se nečim i nekim usta ispiraju.
A Mostar shvatiti,ni onaj odozgo ne može.
http://opusteno.rs/analiza-dela-f158/ananaliza-pesme-emina-aleksa-santic-t27554.html
  Raspisah se moj ti,proće ti rođendan dok ovo objavim.Eto,ovo je moj rođendanski poklon tebi,a i meni,što na "Eminu"nikad ne nalikovah,nit kroz bašču đule zalijevah,ali samo u nedostatku ibrika i bujne kose,drugi mi faktori falili nisu,a i s Luke sam.