"Počeću Arijaninim stihovima: "Kao da bi riječ išta promijenila, zato šutim u buri osjećaja":
Zašto tako? Iz jednostavnog razloga što je riječ škrta, ma koliko da je snažna, ubjedljiva, sočna... da bi iskazala ono što osjećamo nakon iščitavanja ovih rima i što se apsolutno samo doživljava Tu je ustvari izvor i uvir, a treba se u ovakvim prilikama nešto reći. Najbolje bi bilo samo čuti njene rime, zatim zajedno odšutiti neko vrijeme i razići se obogaćeni, prije svega iskrenim transponovanjem unutrašnjeg stanjqa poetese, koja svaku pjesmu gradi na emociji i time nas potpuno razobličuje. Čitajući ove rime mi dodirujemo pjesničku predanost stihovima, kao umjetničkoj formi i njenom izrazu. Vrlo često mladi pjesnici posežu za neubjedljivim patetičnim jadikovkama, što ovdje nije slučaj. Pažljivo prateći do kraja Arijanine pjesme nećemo ostati mirni i neuzbuđeni. Ona jednostavno uspijeva dotaći naša osjetila kooptirajući nas u svoj bitak.
Davno sam imao prilike spoznati nešto, što me povezuje sa večerašnjim događajem. Jedna likovna umjetnica, drga komšinica, mi je u povjerenju kazala da se na otvaranju njene prve samostalne izložbe osjećala kao gola pred publikom. Zašto? Iz jednostavnog razloga, tako je objsnila, što je sav svoj najintimniji svijet pretočen u slike ponudila svakom ko se tu našao. To je usud umjetnosti - ona njena stranasa kojom moramo računati prilikom susreta sa djelima svih grana umjetnosti.
Šta je drugo ova zbirka nego izložba stihova, koji vrlo eksplicitno razotkrivaju autoricinu duhovnu i emotivnu nutrinu, odbljeske na opskurnu stvarnost, na nerazumijevanje na orožnjalu masu, s kojom se vrlo teško ili nikako ne može komunicirati.
Ovi stihovi su prepuni turbulentnih stanja Arijane, koji osciluju od ljubavnih zanosa do stanja napuštenosti, osame, vapaja i krika za uređenijim svijetom.
Podsjećaju me na stanja koja je u svojim rimama na osoben način iskazao maestralni Gradimir Gojer u svojoj posljednjoj zbirci "Pjesni iz Vallarse".
U pomoć ću pozvati Tina Ujevića i njegovu kolosalnu misao: "Ne vidi svako isti svijet istim očima, svak u njemu vidi pogled na vlastiti".
"MostArijana" Arijane, iako prva stihozbirka,, je prebogata vrlo ozbiljnim promišljanjima prezentiranim na zavidnom pjesničkom nivou.
Dileme nastaju kad se pjesnikinja suočava sa jazom između realnog, potpuno neuređenog svijeta i onoga kojeg ona nosi u sebi, kao veoma senzibilna individua, kojoj ljubav u širem smislu te riječi određuje postojanje. Zapažamo neprestano dakle tautološko pominjanje ljubavi i potpuno je jasno da joj ovaj svijet ne nudi tu vrijednost i blagodet.
Rime u "MostArijani" su po mom mišljenju visoko estetiziranog pjesničkog izraza. Poetesa gradi slike svoje duhovne strukture uspjevajući da bude ubjedljiva i prijemčiva, čime uspostavlja vrlo blisku konzumaciju sa konzumentom.
Emanira istančani senzibilitet kojim sveobuhvatno transponuje misli i osjećaje, uvodeći nas u specifičnost njenog svijeta u kome dominantno mjesto zauzima aura ljubavi.
Unutrašnja stanja se gradiraju od nirvane do očaja i izgubljenosti i poetesa se u suštini bori za svoj umjetnički i ljudski identitet.
Osnovne koordinate ove poezije kreću se od osjećaja nerazumijevanja do stanja ljubavne čežnje, vjernosti i dobrote.
Ti razgovori sa samim sobom, u noćima prepunih drhtavica i pelina, koje poetesa ispisuje u biti su hrvanje s vremenom zla i nerazumijevanja. Stihovi su nastali u dramatičnim stanjima svijesti, stanjima posebne uznemirenosti zbog turobne zbilje karakteristične po negiranju čovjekoljublja.
S druge stare uočavamo patološku ljubav prema svom gnijezdu - Mostaru. Čudesno je zaljubljena u grad svog djetinjstva i u pjesmi "Mostarska zakletva" toliko je ubjedljiva da pjesma poprima univerzalni karakter. Začuđuje koliko je vezana za gradske specifičnosti poput Pržine, Duradžika, sokaka, koje sve zajedno ustvari čine Mostar specifičnim. Za nju je to mitski prostor u kome uspjeva ostvariti emanaciju svih svojih snatrenja. Mostar je praizvor svega, u njemu se ponajbolje reflektuju slike djetinjstva kao mjesta utočišta i sigurnosti. Opsesivnost Mostarom je znak vjernosti, a vjernost je kategorija koja govori o ličnosti.
Ovdje je toliko potencirala ljubav koju ona zaista nosi u sebi, da je akcentirala u istom stihu, kroz izdašne slapove - ljubav prema voljenoj osobi ni prema rodnom gradu.
Ovi ljubavlju užareni stihovi imaju razarajuću moć u pozitivnom smislu, jer nas pobuđuju stvarajući kreativni nemir. Svjedoci smo jednog imaginarija u kome se dešavaju erupcije najsuptilnijih Arijaninih osjećaja.
Arijana jednostavno želi poetičniji ustroj svijeta u kome se umjetnost ponajbolje potvrđuje. Ovo je iskrena poezija, magnetske privlačnosti, pisana estetiziranim rimama koje djeluju sugestivno i omamljujuće. Gonjena uzvišenim idealima, u osnovi, ona želi dati doprinos promjeni svijeta."
Zašto tako? Iz jednostavnog razloga što je riječ škrta, ma koliko da je snažna, ubjedljiva, sočna... da bi iskazala ono što osjećamo nakon iščitavanja ovih rima i što se apsolutno samo doživljava Tu je ustvari izvor i uvir, a treba se u ovakvim prilikama nešto reći. Najbolje bi bilo samo čuti njene rime, zatim zajedno odšutiti neko vrijeme i razići se obogaćeni, prije svega iskrenim transponovanjem unutrašnjeg stanjqa poetese, koja svaku pjesmu gradi na emociji i time nas potpuno razobličuje. Čitajući ove rime mi dodirujemo pjesničku predanost stihovima, kao umjetničkoj formi i njenom izrazu. Vrlo često mladi pjesnici posežu za neubjedljivim patetičnim jadikovkama, što ovdje nije slučaj. Pažljivo prateći do kraja Arijanine pjesme nećemo ostati mirni i neuzbuđeni. Ona jednostavno uspijeva dotaći naša osjetila kooptirajući nas u svoj bitak.
Davno sam imao prilike spoznati nešto, što me povezuje sa večerašnjim događajem. Jedna likovna umjetnica, drga komšinica, mi je u povjerenju kazala da se na otvaranju njene prve samostalne izložbe osjećala kao gola pred publikom. Zašto? Iz jednostavnog razloga, tako je objsnila, što je sav svoj najintimniji svijet pretočen u slike ponudila svakom ko se tu našao. To je usud umjetnosti - ona njena stranasa kojom moramo računati prilikom susreta sa djelima svih grana umjetnosti.
Šta je drugo ova zbirka nego izložba stihova, koji vrlo eksplicitno razotkrivaju autoricinu duhovnu i emotivnu nutrinu, odbljeske na opskurnu stvarnost, na nerazumijevanje na orožnjalu masu, s kojom se vrlo teško ili nikako ne može komunicirati.
Ovi stihovi su prepuni turbulentnih stanja Arijane, koji osciluju od ljubavnih zanosa do stanja napuštenosti, osame, vapaja i krika za uređenijim svijetom.
Podsjećaju me na stanja koja je u svojim rimama na osoben način iskazao maestralni Gradimir Gojer u svojoj posljednjoj zbirci "Pjesni iz Vallarse".
U pomoć ću pozvati Tina Ujevića i njegovu kolosalnu misao: "Ne vidi svako isti svijet istim očima, svak u njemu vidi pogled na vlastiti".
"MostArijana" Arijane, iako prva stihozbirka,, je prebogata vrlo ozbiljnim promišljanjima prezentiranim na zavidnom pjesničkom nivou.
Dileme nastaju kad se pjesnikinja suočava sa jazom između realnog, potpuno neuređenog svijeta i onoga kojeg ona nosi u sebi, kao veoma senzibilna individua, kojoj ljubav u širem smislu te riječi određuje postojanje. Zapažamo neprestano dakle tautološko pominjanje ljubavi i potpuno je jasno da joj ovaj svijet ne nudi tu vrijednost i blagodet.
Rime u "MostArijani" su po mom mišljenju visoko estetiziranog pjesničkog izraza. Poetesa gradi slike svoje duhovne strukture uspjevajući da bude ubjedljiva i prijemčiva, čime uspostavlja vrlo blisku konzumaciju sa konzumentom.
Emanira istančani senzibilitet kojim sveobuhvatno transponuje misli i osjećaje, uvodeći nas u specifičnost njenog svijeta u kome dominantno mjesto zauzima aura ljubavi.
Unutrašnja stanja se gradiraju od nirvane do očaja i izgubljenosti i poetesa se u suštini bori za svoj umjetnički i ljudski identitet.
Osnovne koordinate ove poezije kreću se od osjećaja nerazumijevanja do stanja ljubavne čežnje, vjernosti i dobrote.
Ti razgovori sa samim sobom, u noćima prepunih drhtavica i pelina, koje poetesa ispisuje u biti su hrvanje s vremenom zla i nerazumijevanja. Stihovi su nastali u dramatičnim stanjima svijesti, stanjima posebne uznemirenosti zbog turobne zbilje karakteristične po negiranju čovjekoljublja.
S druge stare uočavamo patološku ljubav prema svom gnijezdu - Mostaru. Čudesno je zaljubljena u grad svog djetinjstva i u pjesmi "Mostarska zakletva" toliko je ubjedljiva da pjesma poprima univerzalni karakter. Začuđuje koliko je vezana za gradske specifičnosti poput Pržine, Duradžika, sokaka, koje sve zajedno ustvari čine Mostar specifičnim. Za nju je to mitski prostor u kome uspjeva ostvariti emanaciju svih svojih snatrenja. Mostar je praizvor svega, u njemu se ponajbolje reflektuju slike djetinjstva kao mjesta utočišta i sigurnosti. Opsesivnost Mostarom je znak vjernosti, a vjernost je kategorija koja govori o ličnosti.
Ovdje je toliko potencirala ljubav koju ona zaista nosi u sebi, da je akcentirala u istom stihu, kroz izdašne slapove - ljubav prema voljenoj osobi ni prema rodnom gradu.
Ovi ljubavlju užareni stihovi imaju razarajuću moć u pozitivnom smislu, jer nas pobuđuju stvarajući kreativni nemir. Svjedoci smo jednog imaginarija u kome se dešavaju erupcije najsuptilnijih Arijaninih osjećaja.
Arijana jednostavno želi poetičniji ustroj svijeta u kome se umjetnost ponajbolje potvrđuje. Ovo je iskrena poezija, magnetske privlačnosti, pisana estetiziranim rimama koje djeluju sugestivno i omamljujuće. Gonjena uzvišenim idealima, u osnovi, ona želi dati doprinos promjeni svijeta."
Gospodin Zlatko Serdarević, o mojoj zbirci, na mostarskoj promociji, 4.8.2017.
Нема коментара:
Постави коментар