NA ALEKSINOM GROBU

Pod modrinom neba našeg
dok nam sunce grije skute
pisali smo,mili Aco
pjesme divne,uzdignute.

Ti sa neba snagu svoju
mome peru vazda dade,
ljubav silnu,nepresušnu,
što u srcu mi ostade.

Opet sam ti došla dragi,
da u miru naših groba
riječcu koju tebi velim
iz života paklenoga.

Djece tvoje svud po svijetu,
gorki su im zalogaji
od kad se nad našim gradom
crni oblak rata nadvi.

Tužne su im sudbe Leko,
vape ljudi iz daljina,
gdje ti rodnog kraja nije
tu ti nije ni milina.

Slušam zvona,mujezina
bjelušinski vjeter reži,
u pogledu tvome časnom
moja ljubav k'o da leži.

Ovaj plamen što me gori
riječi su mi tvoje svete,
a žena sam,što joj duša
mostarsko je za'vijek dijete.

Zauvijek tvoja,Arijana

Mostar,Sretenje Gospodnje 2017.