Ne postoji utjeha!Barem ne,ona neka prava,istinska.Sve smo izmislili i još uvijek izmišljamo samo da bi nam
bilo lakše.Da nas manje boli u grudima i da nam duše nađu mrvu smiraja.Ne postoji utjeha za smrt djeteta!
Niko,baš niko,ne može zamijeniti onog nekog koga izgubiš zauvjek.Svi su posebni,jedinstveni i nisu ničiji,niti
nadomjestak nekome.
Prvi dan proljeća(cijeli život ga znam kao 21.3.,sad najednom stiže dan ranije) i Međunarodni dan sreće.
Eh,da je sreće,stvarno bi bio divan dan.Pravila sam fil za rođendansku tortu mojoj mlađoj kćeri.Ona je
mamina proljećnica i uz njenu sestru, najveće blago koje imam.Poželjeh da "provirim" malo na Facebook dok mi se fil ne ohladi,a čim sam "provirila",poželjela sam da nikad nisam ni poželjela.Prva vijest na koju sam
naišla bila je još jedna izgubljena bitka za život majušnog djeteta.Dokle više?Gdje je tu pravda i čija je to
kazna?Najljubaznije molim vjernike,svih konfesija,da me ne shvate pogrešno.Nisam ja nikakav antiHrist,ni
Šejtanov sluga,ali se jednostavno ne mirim s činjenicom da umiru djeca,a starci od sto godina žive i da je to
Božija volja.Izvini duže Gospode,onda ti je volja skroz naopaka,kao da svako jutro ustaješ na lijevu nogu.
Ako već imaš namjeru da kazniš nas griješne,onda kazni nas.To što nam oduzmeš onog kog najviše volimo,
a pri tom ga mučiš danima,mjesecima,godinama,kazna je i za njega.Objasni mi,molim te,šta ti je skrivila
djevojčica od pet godina,dječak od deset ili moj brat od šesnaest!?I šta ti nije skrivila moja prababa koja je
živjela 93 godine i pokopala dobar dio familije,kud i kamo mlađih od sebe?Ne znaš!?Vjeruj mi da nije baš
bila bezgrešna.I sam si reko da bezgrešni ne postoje.A opet,kao i svaki roditelj,TEBE zamolim da čuvaš ovu
moju djecu.Svu ostalu djecu na ovom nesretnom svijetu.Ne mogu više da gledam svakodnevne životne
poraze i izgubljene bitke,grčevita skupljanja sredstava za eksperimentalna liječenja.Ili se novac ne skupi ili
liječenje ne uspije.NE MOGU!!!Svaki put ponovo proživim isti pakao od prije petnaest godina.Bila sam u
njihovoj koži i strašno boli.Jesu li te ikad takle suze,ma koje majke,dok je bdila nad umirućim djetetom,koje
je već toliko umorno od bola i liječenja,da i samo želi da umre?
Onda nađemo utjehu u svim tvojim pričama o nebeskim prostranstvima i cvijetnim baštama Dženeta.
Zamislimo naše najdraže u bijelim odorama,s krilima i oreolima nad glavama.S osmijesima koji govore da ih
više ništa ne boli,da ih ništa ne muči.Zamišljamo da nas odozgo čuvaju,da motre na naše živote i da nam tako
pomažu.Zamišljamo da ćemo se jednom sresti s njima,makar onog časa kad odrediš da treba da putujemo
zauvjek i molimo se za njihove duše.Za vječiti smiraj i tvoju blagonaklonost.
Svako je od njih sa sobom odnio i dio naših duša.Nemoj to zaboraviti kad budeš pravio kalendar putovanja!
bilo lakše.Da nas manje boli u grudima i da nam duše nađu mrvu smiraja.Ne postoji utjeha za smrt djeteta!
Niko,baš niko,ne može zamijeniti onog nekog koga izgubiš zauvjek.Svi su posebni,jedinstveni i nisu ničiji,niti
nadomjestak nekome.
Prvi dan proljeća(cijeli život ga znam kao 21.3.,sad najednom stiže dan ranije) i Međunarodni dan sreće.
Eh,da je sreće,stvarno bi bio divan dan.Pravila sam fil za rođendansku tortu mojoj mlađoj kćeri.Ona je
mamina proljećnica i uz njenu sestru, najveće blago koje imam.Poželjeh da "provirim" malo na Facebook dok mi se fil ne ohladi,a čim sam "provirila",poželjela sam da nikad nisam ni poželjela.Prva vijest na koju sam
naišla bila je još jedna izgubljena bitka za život majušnog djeteta.Dokle više?Gdje je tu pravda i čija je to
kazna?Najljubaznije molim vjernike,svih konfesija,da me ne shvate pogrešno.Nisam ja nikakav antiHrist,ni
Šejtanov sluga,ali se jednostavno ne mirim s činjenicom da umiru djeca,a starci od sto godina žive i da je to
Božija volja.Izvini duže Gospode,onda ti je volja skroz naopaka,kao da svako jutro ustaješ na lijevu nogu.
Ako već imaš namjeru da kazniš nas griješne,onda kazni nas.To što nam oduzmeš onog kog najviše volimo,
a pri tom ga mučiš danima,mjesecima,godinama,kazna je i za njega.Objasni mi,molim te,šta ti je skrivila
djevojčica od pet godina,dječak od deset ili moj brat od šesnaest!?I šta ti nije skrivila moja prababa koja je
živjela 93 godine i pokopala dobar dio familije,kud i kamo mlađih od sebe?Ne znaš!?Vjeruj mi da nije baš
bila bezgrešna.I sam si reko da bezgrešni ne postoje.A opet,kao i svaki roditelj,TEBE zamolim da čuvaš ovu
moju djecu.Svu ostalu djecu na ovom nesretnom svijetu.Ne mogu više da gledam svakodnevne životne
poraze i izgubljene bitke,grčevita skupljanja sredstava za eksperimentalna liječenja.Ili se novac ne skupi ili
liječenje ne uspije.NE MOGU!!!Svaki put ponovo proživim isti pakao od prije petnaest godina.Bila sam u
njihovoj koži i strašno boli.Jesu li te ikad takle suze,ma koje majke,dok je bdila nad umirućim djetetom,koje
je već toliko umorno od bola i liječenja,da i samo želi da umre?
Onda nađemo utjehu u svim tvojim pričama o nebeskim prostranstvima i cvijetnim baštama Dženeta.
Zamislimo naše najdraže u bijelim odorama,s krilima i oreolima nad glavama.S osmijesima koji govore da ih
više ništa ne boli,da ih ništa ne muči.Zamišljamo da nas odozgo čuvaju,da motre na naše živote i da nam tako
pomažu.Zamišljamo da ćemo se jednom sresti s njima,makar onog časa kad odrediš da treba da putujemo
zauvjek i molimo se za njihove duše.Za vječiti smiraj i tvoju blagonaklonost.
Svako je od njih sa sobom odnio i dio naših duša.Nemoj to zaboraviti kad budeš pravio kalendar putovanja!
Нема коментара:
Постави коментар