U GOSTIMA KOD MILIĆA MAČVANSKOG

Potpuno mi je fascinantno kad neko pronađe plodno tlo i onu malu rupicu,a opet pozamašnih gabarita,da se negdje ukotvi i ostavi svoj pečat za života,a onda i posthumno.Ima tu i politike i fol probuđene nacionalne svijesti,no dobro,svak radi kako zna i umije.Ja ne spadam međ' tu vrstu umjetnika(dobro de,nisam nikakav umjetnik)pa mi je interesantno posmatrati takve i njihova djela.Mnogo češće provalim ono "šta je pisac htio da kaže" nego "šta je slikar htio da kaže",osim naravno,ako slika nije jasna k'o dan.E večeras sam se nagledala i slika i slikara,a i poklonika slikarstva.
"Lazarice" su pozvane(i ja sam naravno bila s njima) da upotpune otvaranje prvomajske likovne izložbe,na kojoj su predstavljeni radovi Udruženja likovnih umetnika Rasinskog okruga RASINUS.Em što zvuči,em što izgleda.......
Ruku na srce ima dobrih dijela.Kao laik za slikarstvo i primjenjene tehnike,mogu samo konstatovati da mi se pojedine dopadaju,a neki stroži sud ću ostaviti stručnjacima.Elem,na stranu umjetnine,mene su dojmili posjetioci i zvaničnici.Kakva je to plejada likova,majko moja.Sva sreća,pa nikog od njih(osim jednog komšiju,a od kud njega na izložbi?) ne znam lično,inače bi ovu škrabotinu mogli protumačiti kao uvredu.S pojedinim ljudskim izgledima se sudbina dobro našalila i kad se sve to dopuni tragičnim "modnim krikovima" bude kao vašar.A onda oni "značajni" pogledi ka određenoj slici,pa klimanja glavama.Sve stručnjak do stručnjaka,sve moj do mojega(izraz koji sam usvojila od domicilnog stanovništva).Ali,ej ti,oni su bili na izložbi i to u legatu čuvenog Milića od Mačve,pa sve onako važni,pa nobles.
I kako to obično biva,čuo se žamor u pozadini za vrijeme obraćanja zvaničnika,a i za vrijeme pjevanja mojih djevojaka.Kultura na nivou(ne znam ni sama zašto sam je i očekivala).O tome da nisu svjesni kad treba da aplaudiraju ne bih ni da trošim tastaturu.Onda je uslijedio coctel party sa svim miomirisima domaćeg.izvornog cateringa i tu su me dotukli definitivno.
Razmišljam,zašto li je Milić baš izabrao Kruševac kao mjesto pohranjenja svojih ličnih stvari?!Zašto ne Šabac,Beograd,Zaječar,Suboticu,Valjevo.......Zašto baš Aladža-hisar(Šarengrad).......Možda baš zbog ljudskog kolorita!

APOKALIPSA JEDNOG JUČE

Ne plaši me sopstvena smrt,ni najmanje.Ako bi moglo bez dugovremenog bolovanja i te agonije,tim bolje.Ali ako ne može,nije ni važno.To mi je,što mi je.Nešto drugo me muči već odavno.Dvadeset godina me izjeda,negdje u podsvijesti,gricka,ruga mi se,razvlači mi misli ko jufku.Sjedi mi na desnom ramenu i šapuće"Biće ih malo"!E to "malo" me plaši.Taj mali broj onih koji su došli da me isprate zauvjek.
Od malena vučem teoriju o tome da je pokazatelj nečije vrijednosti(za života)broj ljudi na njegovom ukopu.Taj posljednji čin poklonjenja sijenima,djelu i bivstvovanju.Ustvari,nesigurna sam,dodju li svi zbog poštovanja prema pokojniku ili poštovanja prema njegovim najbližima ili je i jedno i drugo!?Čime sve uopšte zaslužimo,da se neko,ko je daleko,zaputi i dođe nam na sahranu,sprovod,đenazu?Ili ako je tog momenta spriječen,prvom prilikom posjeti našu vječnu kuću,plati misu,hatmu,opelo,zapali svijeću,moli nam se za dušu ili nas  često sjetno pomene?
Radim li ja,sve ovo što radim,da ostanem zapamćena,da zaslužim nečije poštovanje,da ne ostanem samo u srcu najbližih krvnih srodnika,da sakupim sebi dugačku posmrtnu povorku ili sam jednostavno,ovakva,kakva jesam?Ne znam ni koga pitam,vas ili onu malicioznu sebe,što čuči na ramenu i šapuće"Biće ih malo"?Zaista ne znam,a da me muči,muči me.I iskreno,zavidim svima onima koji budu pokopani,tamo gdje su rođeni.Biće da je moja zavist morbidna,ali se rodila iz jako bolnog iskustva i postoji.
Smatrali vi mene ludom,bolesnom,kakvom god,ja sam u problemu(možda i u ozbiljnom psihičkom) oko broja članova posmrtne povorke.
Bez popa,bez muzike,bez govora,bez narikača.........mogao bi barem onda broj biti pristojan........možda do tada zavrijedim toliko!
P:S. A kakve sam sreće,biće-Kakva je bila,ni na sahranu joj niko nije došo! :)

TUŽBALICA :)

I negdje tako u sudaru misli
sjetim se eto, tog kišnog maja
važan je samo provod bio,
dani sreće i dobra raja.
Nižu se godine,nestaje mene,
ostaće samo jedna kaplja,
crvena suza kraj imena moga
u hladu crnog mermernog sjaja.
Samo sreću nabaci na lice,
za tugu ovdje mjesta nije,
srećna je duša  što s vama može
i s onog svijeta da se smije.

I TAKO .......

Rijetko citiram druge,ali mi se ovo I TAKO baš uklapa u današnja dešavanja.

Trebalo je da na današnjem gostovanju u Opštini izmolim od gradonačelnika neku prikladnu donaciju,kako bi moje "Lazarice" mogle uopšte otići negdje van grada i prezentovati svoje umijeće.

Spremaju se za Majske svečanosti u Bijeljini,a kako reče Mira,naša dobra vila,pjevaju u čaršafima,ko da su duhovi.Žalosno,ali istinito.Haljine su im sašivene od čaršafskog platna i samo su ruke nekih vrijednih žene učinile da ih vez malo oplemeni.O ostatku potrebne opreme da i ne govorim.Tuga!Prosimo,molimo,tražimo i uglavnom ništa.Nema zainteresovanih za pomoć.Džaba što nas mediji proprate,kad su gradski oci i slijepi i gluhi.Ili samo imaju đon obraz,ko će im ga znati.

Nekad se barem u predizbornoj kampanji mogao izvući neki dinar,sad ni to ne može."OCO" nas je eskivir'o lagano.Šta će čovjek,im'o preča posla.
I tako svaki grad do kojeg mi je stalo,ima po nekog Ljubu i Dragana,kod njih su i nož i kolač,pa ako te nešto zapadne,dobro i jeste.

Dok se Ljupče smješko raznoraznim zvaničnim facama i ulagačima na otvaranju Meppas Mall-a,s nadom u procijenu da će tuda za godinu protutnjati milioni posjetitelja(a i vjerujem da će samo dolaziti u posjetu,a ne i ostavljati pare,jer ih nemaju),sin Dragan je bio u posjeti selu u kojem valjda treba da se i dalje održi demokratija.Previše sam apolitična da dublje ulazim u razloge njihove nezainteresovanosti za nešto neprofitabilno.

Naslušah se  i kuknjave i ževkanja na sve i svakoga,ali ne osjetih da iko ima želju da nešto stvarno promijeni.Niko zadovoljan,svi se osjećaju potlačeno,a poslije izbora opet ista priča ili pjesma,svejedno.A ona magična riječ REVOLUCIJA,kao da je nestala iz svih "regionskih" jezika.E dobri moji proleteri,izgleda mi da ste se skroz razjedinili.Šteta!Moglo nam je biti jako fino.

Bolno je gledati razočaranu djecu,željnu dokazivanja.Tragično im je kresati krila,a da još nisu ni probali da lete.Kako će voljeti grad,koji neće da pomogne i da li će uopšte imati želju da ostanu u njemu?O tome nikada ne brinu oni koji bi trebali.

Kako reče Radoš Bajić-I TAKO......SELO GORI,A BABA SE ČEŠLJA

Juan Carlos I i moja malenkost

Pritisnuta obimnim obavezama društvenog života(šta ću kad sam socijalan tip),nađoh mrvu vremena,da "uletim"na Facebook i da vidim šta se dešavalo u mom otsustvu.Prebirem tako objave i sličice,kad ugledah zanimljivost iz mog rodnog grada.Konačno uređen i otvoren Španski trg.Divno!Parčence grada ušminkano,vrlo evropejski,dan kao izmišljen,modro mostarsko nebo,sve zvaničnik do zvaničnika.Idila jedna.Slika neopisiva.

Na prvi pogled sve savršeno,a onda drugim pogledom "ostaneš bez oka".Zaparaju ti zenice srušene građevine oko tog velelepnog trga.Vrati ti se film u glavi,sjećanje na nekadašnji izgled,na vrijeme kad to nije bio nikakav trg,a bio je posebno mjesto.Pokušaš da ispod nebeskog modrila vratiš onu staru sliku,da ugledaš more ljudi na autobuskom stajalištu preko puta,gužvu u banci,stotine nasmijanih mladih lica........

Šipak!Od sve silne želje ugledah Njegovo veličanstvo kralja Španije Juana Carlosa I.

I da situacija nije kakva jeste i da sam povod nije kakav jeste,čast bi mi bila što je jedan kralj u posjeti mome gradu.Ovako sam indisponirana.

Dragi moj Huanito,da ste se ti,tvoji prethodnici i vama slični držali samo svojih teritorija,da nikada niste poželjeli ništa tuđe(uče li vas za boga miloga,da je to grijeh) ja bih sad vidjela onu sliku koju sanjam,oni kojima ste se došli pokloniti bi uživali u životu,a neku novu fontanu i cool mjesto za fotografisanje bismo i sami mogi izgraditi.

I samo da vas obavijestim Vaše velišanstvo i moja malenkost je danas prisustvovala jednom važnom događaju.Za razliku od Vas,nisam putovala tako daleko i samo sam živima odala počast i priznanje.Punog srca sam dočekala Olimpijsku baklju i ispratila mlade sportiste na Školsku olimpijadu.Žalosti me jedino to,što je i ova zemlja,a i ovaj grad "puko" kao i onaj u kojem ste se Vi danas smješkali.

NIŠTA ZA OBUĆI - NEMAM!?!?!?

Ne bih se ja sad takla te "tužne ženske istine" i vječitog problema,nego kao i obično dobih inspiraciju iz okoline.Ma ne bi ni inspiracija bila to što jeste,da osobe koje imaju stanovit problem,nisu drage,simpatične,hrabre i uspješne.Odmah sam stavila sebe u tu situaciju koju one imaju i nađoh se u paniciiii.Na svu sreću ja nemam takvih prilika(gala i glamuroznih),bar još uvijek,ali......šta da mi se ukažu.Mogla bih samo stajati u prepunom plakaru i očajavati.Dobro ste pročitali   "prepunom".Kakva mi korist od toga što u njemu ima gardarobe za pet žena,kad ništa od tog nije adekvatno prilikama koje se ukazuju.
Muškoj populaciji je ta naša jadikovka,vjerovatno, i preko onog čuperka na glavi.Šta da im radim?!Kako ću sebi pomoći?
Oni malobrojni,koji me dobro poznaju,znaju da mrzim "uniformisanost",ne pratim po svaku cijenu modne trendove,ne "bolujem" od "markirane"garderobe,ne gotivim estradnu scenu i nemam idole u oblačenju.Volim biti svoja,neobična,jedinstvena,upečatljiva.......nipošto nakaradna.Davno sam dosegla činjenicu da Odijelo ne čini čovjeka...već Čovjek čini odijelo.....u našem slučaju Žena.Nebrojeno puta sam vrlo uspješno "iznijela" po neku krpicu,koja je na drugima prošla neopaženo.Znam,djeluje hvalisavo,samouvjereno,ali je činjenica.
"E,u tom grmu leži zec"!Kako za svaku narednu priliku odabrati nešto čime ćeš ostaviti pečat,a da pri tom ne moraš potrošiti grdne sume novca  i očajavati pred ormarom i ogledalom?Kako izgledati izazovno(ako je potrebno),a ne vulgarno?Šta sakriti,a šta otkriti?I kako se u svemu tome osjećati prijatno i provoditi vrijeme u kojekakvim uslovima?Pa teško drage moje,teško!
Veliki modni stručnjaci imaju ono čuveno hokus-pokus rješenje za sve nedoumice.....MALA CRNA HALJINA........s nekolicinom detalja,uvijek nova i jedinstvena.Priznajem da sam i sama mojim djevojkama s početka priče,dala isti savjet.Ne što sam nešto mnogo mudra,nego iz razloga precijenjenog koštanja artikala koji se kupuju kod nas.Ako možeš proći s malom crnom haljinom,komadom nakita i osmijehom,zašto ne!?
Dilema i kuknjava......šta da obučem na pucanje,šta da obučem na trening,šta da obučem na žurku,šta na rođendan,šta na roditeljski,šta na koncert,šta u pozorište,šta na svadbu....šta ću ako padne kiša,ne mogu u ovome,hladno je.............Jedino mjesto i vrijeme,kad znam šta ću i kako ću, je moje dvorište i moja građevima.Najbolje se osjećam u mom radnom kombinezonu,a i stoji mi dobro.....
I uzgred budi rečeno NEMAM malu crnu haljinu!
P.S.Ako sad slijedi "Pa kupi je"!,obavještenje:Hoću,čim nađem neku u koju mogu da se udjenem,a da pri tom ne izgubim ništa od sopstvene ličnosti!

ŽELIM AURORU BOREALIS

Danas sam prisustvovala jednom porazu.Doživjela ga je moja mlađa kći.Desilo se nešto što ju je trenutno dotuklo(nisu joj dozvolili da učestvuje na takmičenju recitatora),a ja sam...........Šta sam drugo mogla,nego da je utješim i da joj ukažem na neko drugo 'svijetlo'.Utješio ju je i otac,prigodnim poklonom.Shvatila je da i iz mraka možeš izaći ako negdje ugledaš svijetlost.
Nije li svijetlost,ustvari,ono ka čemu težimo,ono što nas vodi?!
'Svijetlo na kraju tunela';paljenje svijeća umrlima(da im duša lakše pronađe raj,koji je takođe svijetao);šta je romantična večera bez svijeća(dakle opet svijetlost);uživamo li u vatrometu-obojena svijetlost;radujemo li se,izgubljeni u bespuću,kakvoj osvijetljenoj kolibi(opet svijetlost);anđeoski oreol-svijetlost;vatre pakla-ponovo svijetlost.......
Skromne su mi želje i htijenja.Skromnost je moja vrlina.Nisam se nikad "ložila" na materijalne stvari,ni kad sam imala mnogo,ni kad sam bila bez ičeg.Uživam u malim stvarima.Više volim da poklanjam,nego da dobijam.Uvijek dajem,rijetko uzimam.Uzdam se u svoj razum,svoje srce i ovih deset prstiju,ali nisam sigurna znam li,baš posve sama u mraku pronaći svijetlost.Lakše mi je na nju ukazati drugima nego sebi.Valjda sam takva,naopaka.

Često se sjetim nekog filma,u kom glavna glumica ostaje zarobljena u  kućici na ostrvu,oko kojeg je zaleđeno jezero.Pri tom je trudna,malo joj fali do porođaja,a odlaska otud nema do proljeća.Užasni su momenti samoće i očaja koje preživljava.Ne strahuje za sebe,već za čedo koje nosi.Uloži ogromne psihičke i fizičke napore da ga donese na svijet.U momentu porođaja pojavljuje se Aurora Borealis.S tek rođenim sinom izlazi napolje,uživa u najčudesnijoj prirodnoj pojavi i shvata da  je svijetlost potvrda života.
Skromne su mi želje i lako me je zadovoljiti.............Želim samo stajati i gledati put svoda,ćuteći,nepomična,sa saznanjem da sam voljena........želim osjetiti to svijetlo,prije onog posljednjeg........želim tu životnu istinu......povedi me..........ŽELIM AURORU BOREALIS!!!