POKAJEM SE I JA

Pokaj se!......Pokaj se!.........Pokajala sam se.
Vjerovatno bih na prste mogla izbrojati koliko sam se puta u životu pokajala za neki svoj postupak ili nepostupak.Nije to iz razloga što me baš briga,već što, sve što radim,radim srcem(po nekad i razumom)pa ne želim da se kajem,niti da žalim.
Dakle,rijetko se kajem,a danas je taj rijetki momenat.Nije nikakav specijalan dan,samo mi se valjda skupilo mnogo toga što proživljavam u posljednje vrijeme,pa začuh ono "Pokaj se"!
Davno sam počela svoje misli i osjećanja prenositi na papir.Mnogo prije onog tinejdžerskog doba u kojem djevojčice kroz stihove iskazuju svoju ljubav nekome.Ne "ložim" se na rime,čak šta više su mi opterećujuće i maksimalno ih izbjegavam.Uvijek me podsjete na neki Čkaljin skeč o "Sparivanju reči"-uđeš u štalu,ritneš kravu i kreneš...plava-trava;kosi-nosi;cvetak-zanovetak...itd.Nije ni to lako izvesti,priznajem,ali ja nisam za taj kliše.Jednostavno sam drugačija,ali nisam jedina.Mnogo sam čitala,manje pisala,sad više pišem,manje čitam i tako održavam ravnotežu duha.Elem,maštala sam da završim "Srpsko-hrvatski hrvatsko-srpski jezik i jugoslovensku književnost",da budem književnica ili eventualno predajem u nekoj školi.Mostar tada nije imao fakultet tog ranga,već samo dvogodišnju akademiju.Nije ni to bilo "za bacit"jer se u nekoj perspektivi najavljivalo proširenje na četvorogodišnje studije.O odlasku u neki drugi grad nije bilo govora,pa ja,šta ću,aplicirala za ono što ima.Ne lezi vraže,pored sve svoje stručnosti i talenta,ne položim prijemni.Onda,bezvoljno upišem Ekonomski fakultet,odsjek Poslovna ekonomija.Niti sam kad u životu imala veze s matematikom,niti s ekonomijom.Nije dugo trajalo ni to studiranje jer su usljedila ratna dejstva.Ponijela sam ja svoj index sa sobom,zlu netrebalo.I zaista sam na osnovu njega uspjela uopšte i ući u zgradu Filološkog fakulteta u Beogradu(u to vrijeme su studenti držali fakultete pod blokadom,štrajkovali i protestvovali).Pokušala sam ih umoliti da polažem prijemni,no bili su neumoljivi,jer nisam imala niti svjedočanstva,niti diplomu o završenoj sednjoj školi,pa naprosto nisu znali kako bi me rangirali.
Nisam ja tada imala ni domovinu,ni grad,ni kuću,ni sredstva za studije,gola i bosa,izgubljena i sluđena,nisam imala ništa,pa ni tu priliku."Draga koleginice,pa zašto ne upišete Ekonomiju,to možete s tim indexom,a posle prve godine se prebacite na Književnost"-reče mi savetnik za studente".Mislim se nešto,haj ti moja Arijana traži kakva posla da se prehraniš,kani se ludorija."Tako mi propadne i drugi pokušaj.
Poslije niza raznih peripetija i položenog prijemnog na Pedagoškoj akademiji u Kruševcu,još prije početka školske godine,dignem sidro i odem ponovo u beli grad.Mladost-idiotizam,rekla bih!Pokajem se,nekoliko godina kasnije,ali je onda bilo prekasno za nastavak školovanja.Kažu da nikad nije kasno,a ja se ne bih saglasila s tim.Mator se konj ne uči oranju.
Ne mogu se "vaditi" na to da nisam imala podršku muža,roditelja,porodice da ipak nešto uradim po pitanju daljeg obrazovanja.Imam je i dan danas.Ono što meni nedostaje je AMBICIJA!Jednostavno u svojim očima nisam kadra da to izvedem u ovim godinama.S finansijske strane gledano,razmišnjam kako djeci dati hljeb u ruke,a ne uvaliti se u kakav kredit,kome će kamata biti 700 puta veća od glavnice i koji će morati vraćati i njihovi unučići.
Ustvari,ja i ne znam šta bi to sad uopšte i upisala.Ono čime se ja volonterski bavim i ono što volim i znam da radim ne studira se nigdje zvanično.A da (hipotetički rečeno) završim nešto,samo da bi ga završila i da imam na osnovu visoke stručne spreme mogućnost aplicirati za neki ozbiljan posao,ne znam ima li smisla.Od onih sam koji vole da znaju ono za šta su kvalifikovani.Živa bi me sramota pojela da mi neko postavi neko pitanje iz stručne oblasti,a da ne znam odgovor.Možda i griješim,možda sam perfekcionista,možda sam previše poštena.......Možda sam,ko zna,kakva sve.......a danas eto pokajana!

Dragi moj druže Stari

Ne vjerujem ti ja Stari moj baš nešto previše u sve te priče o zagrobnom životu,o reinkarnacijama i ostalim sličnim stvarima,koje narodnim masama i vjernicima služe,čini mi se jedino za utjehu proživljavanja ovozemaljskog života.Ako se, ovo, globalno gledajući može, nazvati životom?A i ako sve to postoji i ti si tamo negdje i sve ovo vidiš,sigurna sam da ti nije lako,ni malo.Što bi se reklo"u grobu se prevrćeš"od muke.Gledajući s aspekta roditelja,nije ti lako.Znam kako je kad milion puta ponoviš jedno te isto,s nadom da djecu izvedeš na pravi put,govoriš im za njihovo dobro,a oni te ne slušaju već "tešu" svoju.Ne zanimaju me ni tračevi koji se raspredaju o tebi i dan danas,poslije 32 godine,ni oni što nastoje da te oblate na svakom koraku,niti me zanima koliko si žena "prevrno",ni da li si bio mason,ni da li si zaista bio Zagorac ili Rus.Ono jedino što me zanima je da li će se ovi naši narodi ikad više osvijestiti.Kažu zlobnici da je za tvog vakta bilo mračno.Kome?Ne znam stavrno!Ja se tog mraka nešto ne sjećam.Pamtim neku jaku svjetlost i blagostanje i ovaj sadašnji sumrak mi se ni malo ne dopada.Ovo ti ja Stari u povjerenju,jer ne misle svi isto,a sad mi je jasno da nikad i nisu.Izgubili su se moj Druže i oni proleteri i pioniri i omladinci,a sjećaš li se kako su nam srca nekad bila puna.Gadna nam neka vremena nastupila,pa te nas nekolicina doziva vrlo često.
E sad,ako taj neki međuvremenski i međusvjetovni povratak postoji,možemo li mi urgirati,kod tog nekog vrhovnog(kako god se zvao)da ti da dopust na neko vrijeme,pa da nam se vratiš i središ stvari?!To bi nam mnogo značilo.Prepoznajem ja Stari i one koji su se zavedeni polakomili za nekim pogrešnim smijernicama i oni bi sad rado natrag,al đavola ne daju OVI.Trebala bi nam svima jedna čvrsta ruka i jedno 30 godina da se sve vrati na svpoje mjesto.Ti sigurno nemaš toliko vremena.Šteta!Kako stvari stoje,nemamo ni mi.Mogla bih ti pisati mjesec dana šta me sve tišti i šta bih sve promijenila.Mogla bih plakati,kukati,vriskati,ne pomaže.
I još mi jedna stvar nije jasna,kako nisi uspio odgajiti nekog sljedbenika,jednake čvrstine i odlučnosti!?Nama bi bilo puno lakše,a danas bismo vjerovatno bili SVI u Kući cvijeća,ono kao nekad.
E moj Stari,ja sam ti neki čudan sanjar(ali nikad bez realnih osnova).Snažno priželjkujem nekog poput tebe,nekog sa zapaljenim buktinjama,nekog da jaše na čelu kolone  i da nas vrati tamo odakle smo se rasijali.
Sanjam ja moj Josipe Broze,sanjam,a snovi ne postaju java!Nego,eto da ti samo kažem da se meni i dalje sirena oglašava u 15 i 5 i jednako mi je tužno kao i onda.
Počivaj u miru dragi moj druže Stari i neka ti je vječna slava i hvala!

MA GDJE NAM TO NESTADOŠE PRAZNICI

Prošlo je ravno 196 godina od kako su se neki tamo sindikalci odvažili da od svojih poslodavaca zahtijevaju omogućenje pristojnijeg radnog vremena.Neki stradali,neki preživjeli,ali praznik ustanovljen,njegovan,poštovan,a cilj postignut.Paradox ili apsurd,ali se od kad ja pamtim,na ovim našim prostorima Praznik rada proslavljao neradno(2 dana).Ono što se prvo provjeravalo kad se odštampa kalendar za narednu godinu su bile četiri stvari:kad se pada 1.maj;kad 29.novembar;kad je doček Nove godine i kojeg ti je dana rođendan.One godine u kojima su se dotični datumi mogli spojiti s neradnim vikendom,bile su prava milina i za radnog čovjeka i za nas đake.Planirana su putovanja na bliže ili dalje destinacije,odmaralo se i družilo,teferičilo i veselilo,posebno za 1.maj.Valjda zato što je u proljeće,doba kad već sve pupi i cvijeta.Prosto je bilo nezamislivo jedan takav praznik provesti u kući,u zatvorenom,ne otići barem na neko obližnje izletište.Bilo je i onih,koji su morali raditi baš u te dane,ali bi poslije to nadomijestili neradom za neki drugi praznik,pa bi i vuk bio sit i ovce na broju.Pamtim nepregledne kolone ,što ljudske,što automobilske,kako se kreću u pravcu mjesta proslave i zabave.Poslije sam, takve kolone viđala nekim drugim povodom i nije slika bila tako srećna.
Cik zore(tzv.uranak),natovarena kola,"tone"mesa za roštilj,jaganjci nataknuti na ražanj,gajbe s pivom,Fructalovi sokovi,mladi krompirići za "ispod sača",salate,deke(ćebad),lopte,reketi,karte,tranzistori........društvo...............Nečija vikendica,po mogućstvu negdje pored vode i naravno otvaranje sezone kupanja.
Griješila bih dušu kada bih rekla da mi na današnje vrijeme nedostaje sve to i da je potpuno nestalo.Provodim se i sad jednako dobro kao i onda(na novim mjestima i drugim ljudima),vatre oko Blagaja sam zamijenila vatrometom.Preskočila sam jedino proslave u prvim izbjegličkim godinama i onu za vrijeme leta "Milosrdnog anđela" nad ovim gradom.Nedam se ja još pokoriti!
Ima još praznikovanja,ima,ali ni približno kao nekad.Nema bajo moj u kapitalizmu odmora dok mu stičeš imovinu.A ne!Posmatrala sam juče, dok smo se vozili ka našem odredištu,grad i okolna sela.Vrvi od naroda,više od pla prodavnica radi,neka umorna i tužna lica.Nikakve naznake da je praznik.A ovdje se proslavlja još od 1896,iz vremena kad je izvjesni Hugo Buli u Srbiju donio prvu fudbalsku loptu,kao suvenir za uspomenu na školovanje u Njemačkoj.116 godina dugu tradiciju pokušavaju ugušiti i satrti.Tuga i sramota.Nikome više nije do proslave,jer mu je svako sutra neizvjesno."Dan nafaka" ili "Dan komad(t)" svejedno kako se kaže na isti jad se svodi.Razumljivo je da nema ko slaviti Praznik rada u zemlji(zemljama) u kojoj je 6x veći broj nezaposlenih od broja zaposlenih.
Možda bi trebalo preinačiti ime praznika,pa neka se zove Praznik željnih normalnog rada.Do tada neka se drugarska pjesma ori i neka nam živi uspomena na ono što se podrazumjevalo pod 1.maj.

U GOSTIMA KOD MILIĆA MAČVANSKOG

Potpuno mi je fascinantno kad neko pronađe plodno tlo i onu malu rupicu,a opet pozamašnih gabarita,da se negdje ukotvi i ostavi svoj pečat za života,a onda i posthumno.Ima tu i politike i fol probuđene nacionalne svijesti,no dobro,svak radi kako zna i umije.Ja ne spadam međ' tu vrstu umjetnika(dobro de,nisam nikakav umjetnik)pa mi je interesantno posmatrati takve i njihova djela.Mnogo češće provalim ono "šta je pisac htio da kaže" nego "šta je slikar htio da kaže",osim naravno,ako slika nije jasna k'o dan.E večeras sam se nagledala i slika i slikara,a i poklonika slikarstva.
"Lazarice" su pozvane(i ja sam naravno bila s njima) da upotpune otvaranje prvomajske likovne izložbe,na kojoj su predstavljeni radovi Udruženja likovnih umetnika Rasinskog okruga RASINUS.Em što zvuči,em što izgleda.......
Ruku na srce ima dobrih dijela.Kao laik za slikarstvo i primjenjene tehnike,mogu samo konstatovati da mi se pojedine dopadaju,a neki stroži sud ću ostaviti stručnjacima.Elem,na stranu umjetnine,mene su dojmili posjetioci i zvaničnici.Kakva je to plejada likova,majko moja.Sva sreća,pa nikog od njih(osim jednog komšiju,a od kud njega na izložbi?) ne znam lično,inače bi ovu škrabotinu mogli protumačiti kao uvredu.S pojedinim ljudskim izgledima se sudbina dobro našalila i kad se sve to dopuni tragičnim "modnim krikovima" bude kao vašar.A onda oni "značajni" pogledi ka određenoj slici,pa klimanja glavama.Sve stručnjak do stručnjaka,sve moj do mojega(izraz koji sam usvojila od domicilnog stanovništva).Ali,ej ti,oni su bili na izložbi i to u legatu čuvenog Milića od Mačve,pa sve onako važni,pa nobles.
I kako to obično biva,čuo se žamor u pozadini za vrijeme obraćanja zvaničnika,a i za vrijeme pjevanja mojih djevojaka.Kultura na nivou(ne znam ni sama zašto sam je i očekivala).O tome da nisu svjesni kad treba da aplaudiraju ne bih ni da trošim tastaturu.Onda je uslijedio coctel party sa svim miomirisima domaćeg.izvornog cateringa i tu su me dotukli definitivno.
Razmišljam,zašto li je Milić baš izabrao Kruševac kao mjesto pohranjenja svojih ličnih stvari?!Zašto ne Šabac,Beograd,Zaječar,Suboticu,Valjevo.......Zašto baš Aladža-hisar(Šarengrad).......Možda baš zbog ljudskog kolorita!

APOKALIPSA JEDNOG JUČE

Ne plaši me sopstvena smrt,ni najmanje.Ako bi moglo bez dugovremenog bolovanja i te agonije,tim bolje.Ali ako ne može,nije ni važno.To mi je,što mi je.Nešto drugo me muči već odavno.Dvadeset godina me izjeda,negdje u podsvijesti,gricka,ruga mi se,razvlači mi misli ko jufku.Sjedi mi na desnom ramenu i šapuće"Biće ih malo"!E to "malo" me plaši.Taj mali broj onih koji su došli da me isprate zauvjek.
Od malena vučem teoriju o tome da je pokazatelj nečije vrijednosti(za života)broj ljudi na njegovom ukopu.Taj posljednji čin poklonjenja sijenima,djelu i bivstvovanju.Ustvari,nesigurna sam,dodju li svi zbog poštovanja prema pokojniku ili poštovanja prema njegovim najbližima ili je i jedno i drugo!?Čime sve uopšte zaslužimo,da se neko,ko je daleko,zaputi i dođe nam na sahranu,sprovod,đenazu?Ili ako je tog momenta spriječen,prvom prilikom posjeti našu vječnu kuću,plati misu,hatmu,opelo,zapali svijeću,moli nam se za dušu ili nas  često sjetno pomene?
Radim li ja,sve ovo što radim,da ostanem zapamćena,da zaslužim nečije poštovanje,da ne ostanem samo u srcu najbližih krvnih srodnika,da sakupim sebi dugačku posmrtnu povorku ili sam jednostavno,ovakva,kakva jesam?Ne znam ni koga pitam,vas ili onu malicioznu sebe,što čuči na ramenu i šapuće"Biće ih malo"?Zaista ne znam,a da me muči,muči me.I iskreno,zavidim svima onima koji budu pokopani,tamo gdje su rođeni.Biće da je moja zavist morbidna,ali se rodila iz jako bolnog iskustva i postoji.
Smatrali vi mene ludom,bolesnom,kakvom god,ja sam u problemu(možda i u ozbiljnom psihičkom) oko broja članova posmrtne povorke.
Bez popa,bez muzike,bez govora,bez narikača.........mogao bi barem onda broj biti pristojan........možda do tada zavrijedim toliko!
P:S. A kakve sam sreće,biće-Kakva je bila,ni na sahranu joj niko nije došo! :)

TUŽBALICA :)

I negdje tako u sudaru misli
sjetim se eto, tog kišnog maja
važan je samo provod bio,
dani sreće i dobra raja.
Nižu se godine,nestaje mene,
ostaće samo jedna kaplja,
crvena suza kraj imena moga
u hladu crnog mermernog sjaja.
Samo sreću nabaci na lice,
za tugu ovdje mjesta nije,
srećna je duša  što s vama može
i s onog svijeta da se smije.

I TAKO .......

Rijetko citiram druge,ali mi se ovo I TAKO baš uklapa u današnja dešavanja.

Trebalo je da na današnjem gostovanju u Opštini izmolim od gradonačelnika neku prikladnu donaciju,kako bi moje "Lazarice" mogle uopšte otići negdje van grada i prezentovati svoje umijeće.

Spremaju se za Majske svečanosti u Bijeljini,a kako reče Mira,naša dobra vila,pjevaju u čaršafima,ko da su duhovi.Žalosno,ali istinito.Haljine su im sašivene od čaršafskog platna i samo su ruke nekih vrijednih žene učinile da ih vez malo oplemeni.O ostatku potrebne opreme da i ne govorim.Tuga!Prosimo,molimo,tražimo i uglavnom ništa.Nema zainteresovanih za pomoć.Džaba što nas mediji proprate,kad su gradski oci i slijepi i gluhi.Ili samo imaju đon obraz,ko će im ga znati.

Nekad se barem u predizbornoj kampanji mogao izvući neki dinar,sad ni to ne može."OCO" nas je eskivir'o lagano.Šta će čovjek,im'o preča posla.
I tako svaki grad do kojeg mi je stalo,ima po nekog Ljubu i Dragana,kod njih su i nož i kolač,pa ako te nešto zapadne,dobro i jeste.

Dok se Ljupče smješko raznoraznim zvaničnim facama i ulagačima na otvaranju Meppas Mall-a,s nadom u procijenu da će tuda za godinu protutnjati milioni posjetitelja(a i vjerujem da će samo dolaziti u posjetu,a ne i ostavljati pare,jer ih nemaju),sin Dragan je bio u posjeti selu u kojem valjda treba da se i dalje održi demokratija.Previše sam apolitična da dublje ulazim u razloge njihove nezainteresovanosti za nešto neprofitabilno.

Naslušah se  i kuknjave i ževkanja na sve i svakoga,ali ne osjetih da iko ima želju da nešto stvarno promijeni.Niko zadovoljan,svi se osjećaju potlačeno,a poslije izbora opet ista priča ili pjesma,svejedno.A ona magična riječ REVOLUCIJA,kao da je nestala iz svih "regionskih" jezika.E dobri moji proleteri,izgleda mi da ste se skroz razjedinili.Šteta!Moglo nam je biti jako fino.

Bolno je gledati razočaranu djecu,željnu dokazivanja.Tragično im je kresati krila,a da još nisu ni probali da lete.Kako će voljeti grad,koji neće da pomogne i da li će uopšte imati želju da ostanu u njemu?O tome nikada ne brinu oni koji bi trebali.

Kako reče Radoš Bajić-I TAKO......SELO GORI,A BABA SE ČEŠLJA