Kako bi to rekao moj internet drugar Kepi, na svom proto humskom jeziku :"Draga džeco", pišem vam ovo da izvučete pouku, da roditelje vazda poslušati treba, jerbo od njih nemate većih prijatelja, a posljedice neslušanja mogu biti nesagledive.
Bilo je to pred kraj avgusta 1981. godine.Samo što smo se vratili s ljetovanja u Sutomoru, u pakleno vruć Mostar i kuću koja se ukrasila novim zamrzivačem i ugaonom garniturom. Naravno uslijedile su promjene razmještaja namještaja, generalno čišćenje kuće (bila je generalno očišćena i pred odlazak na odmor, ali mama...) i pripreme za polazak u školu, ja u treći, a moj brat u prvi osnovne. I u dvorištu do našeg dešavao se priličan napredak. Naime, moj stric je dograđivao sprat na kući. Opšta radost i ushićenje, zida se, kupuje se novi namještaj, još jedan prvačić u porodici...a onda...
Pretoplo nedeljno poslijepodne. Po ustaljenom televizijskom rasporedu porodični film u 17:20 h. "FLIPER" , prepametni delfin. Brat i ja gledamo s mamom. Oči joj se sklapaju pred sami kraj filma i govori nam : "Moram samo malo dremnut, da se niste nigdje makli i slučajno negdje izašli!"
Ni dan danas ne znam objasniti odakle mi hrabrost da se oglušim o njenu naredbu. Predložim bratu da samo na minut skoknemo do stričevog dvorišta i vidimo šta se radi. Njemu nije trebalo mnogo pričati, a i danas dan je takav. Iskrali smo se kao dvije sijenke. On je ušao u garažu u kojoj je striko prosijavao pijesak, a ja se popela na garažu, valjda da bih imala bolji pregled trenutnog dešavanja. Izlivali su ploču. Znam da je bilo mučno i da mi je u momentu bilo sve crno pred očima i da sam tako, u tom nekom bunilu, koračala unazad. Prekid filma.
U sljedećoj " svijesnoj" sceni striko me podiže s betona ispred garaže. Jedva dišem, oblivena sam krvlju, glava me boli do eksplozije, nos i vilicu kao da ne osjećam. Pronosi me kroz uzani prolaz između naših kuća, vićući i uz psovke zove moju mamu, prinose me česmi da mi speru krv s lica, da vide odakle uopšte krvarim. Nos mi je negdje na čelu, kao kljun Patku Dači u crtanom filmu. Zubi, oni stalni, tek što su zamijenili mliječne, vise o po jednom končiću. Krv šiklja.
Ređaju se scene tatine luđačke vožnje kroz grad, prolazaka kroz crveno na semaforu, snimanja rendgenom, jako grubog doktora, koji onako "na živo" namješta šta se namjestiti može i duge,preduge noći u bolnici. Nemojte da mislite da se zdravstvo nešto specijalno promijenilo samo zadnjih godina. Isto je bilo i ranije, samo možda niste toliko boravili po zdravstvenim ustanovama. Da nije bilo našeg porodičnog prijatelja ljekara, da isposluje da mama tu noć provede sa mnom u bolničkoj sobi, ne samo da ne biste ovo čitali, nego bih već 40 godina počivala na bjelušinskom groblju. Ni jedna medicinska sestra nije ušla u moju sobu tokom noći, a do dolaska prve smjene na posao, odnosno dolaska tog našeg prijatelja, ušla je samo čistačica i konstatovala da sam baš napunila kantu. U kantu sam čitavu noć povraćala krv i nosni sekret. Povraćala sam od potresa mozga, a ovo drugo je jedna od gore pomenutih nesagledivih poslijedica. Bez mame bih se ugušila u sopstvenim sekrecijama.
Otpuštena sam s dijagnozom loma nosne kosti, vilice i potresom mozga. Nakon vađenja metarskih zavoja i srastanja onoga što je moglo srasti, sraslo je i ono što nije trebalo, unutrašnjost nozdrve. Ostale su dvije rupice, taman tolike, da moj voljeni Dr Đani može uvući vrhove makaza i rasjeći sraslo tkivo. Disala sam malo lakše. Disala, ali ne i živjela, jer sve što dolazi nakon toga mučenje je.
Mjesečarenje, košmarni snovi, bolovi, suze, sati pred ogledalom, tone i tone maramica, zgroženi pogledi okoline... Djevojčici pred pubertetom, koja u ogledalu više ne vidi sebe, već nakazu, nije bilo pomoći. Ni nove haljine, ni obuća, ni povlađivanje. Ništa nije pomagalo. Možda sam bila i u depresiji, ali to tada nije bilo popularno stanje, pa ne znam. Znam da mi se nije živjelo i da je prokleti nos neprestano curio. Vremenom sam se navikla na postojeće stanje, na zadirkivanje o bokserskom nosu i sanjala o punoljetstvu i operaciji. Uzgred, ni one zube nisam uspjela sačuvati u potpunosti, pa je činjenica da je jedan ostao negdje kod garaža, drugi glumi vampirski očnjak, a "kečevi" volan na suknjici, doprinijela da moj kompleks bude veći. Ne postoji osoba s kojom sam ušla u malo "dublji" razgovor da joj nisam pomenula kako sam polomila nos i vilicu. I te kako sam svijesna svog kompleksa. To što sam s druge strane genetikom naslijedila visinu, duge noge, raskošno poprsje, vragolaste oči, malo talenta za pisanje i niz , kako drugi kažu, vrlina, sve potisne moja mana. Mana koju sam djelimično riješila u svojoj sedamnaestoj. Opet je, jedno od divnijih bića koja su ikada hodila ovom zemljom, moj Dr Đani, učinio da budem srećna, da živim, da nakon skoro četiri sata operacije, imam novi nos. Tu sreću ni pored svih spisateljskih sposobnosti ne znam opisati. Sreća je nažalost kratko trajala. U nešto, što je uz svu moguću pažnju trebalo da srasta dvije godine, zakucala se fudbalska lopta. I nema ponovo. Tu je kraj. Jedino za moju muku, veću od svih koje imam, nije. Ovo slomljeno čudovište, koje mi čuči po sred lica, nikada neće prestati da curi.
Moj zaštitni znak su maramice. Normalan svijet na plažu nosi mlijeko za sunčanje, ja dva pakovanja maramica. Normalan svijet stavi puder i ostalu šminku i ode na kakav bitan događaj, ja stavim i dok stignem tamo gdje sam pošla, nema više ni pudera, ni karmina, ni kreona, jer su mi i suzni kanali van svake normale. Nije bitno ni godišnje doba, ni doba dana, ni događaj, ni zdravstveno stanje, on curi, curi, curi... I tako , evo bez malo 40 godina se ja patim s njim i on sa mnom. Izdeformisan po sred moje face, svaki dan me opominje na dječiju neposlušnost i traži da neprestano bude suh i besprijekorno čist. Ako mu to ne ostvarim u najkraćem mogućem roku, buni se, boli, prokrvari. Pokvari mi svaku fotografiju slikanu iole iz bliza. Ruga mi se.
Priznajem, to što me je neposlušnost i penjanje tamo gdje nije trebalo, obilježilo za čitav život i ostavilo ove do zla boga naporne cureće poslijedice, nije me spriječilo da se i dan danas pentarim gdje ne treba i da se bavim nesvakidašnjim stvarima. Nije za mene bilo "neosvojivih tvrđava", nisam posustajala u izgradnji svoje ličnosti, ne izbjegavam svijet, samo da svi sačekaju malo dok ja obrišem nos.
